Jorge Bucay, kao prvo, uopće nije pisac (moja prva zabluda). Radi se argentinskom psihoterapeutu (rođen je 1949. u Buenos Airesu, gdje je završio medicinu, specijalizirao psihijatriju i prakticirao psihoterapiju). Kao terapeut, radio je na klinikama i u medicinskim savjetovalištima, zatim je držao javna predavanja te stekao slavu na radijskom i televizijskom programu. Ipak, njegova druga aktivnost je i pisanje (moja druga zabluda, ili bolje rečeno – spoznaja da moja prva zabluda uopće nije zabluda), objavio je desetak knjiga koje su postale svjetski bestseleri.
„Ispričat ću ti priču“ je zbirka priča, ili omnibus priča ispričanih kroz terapije koje je terapeut (u knjizi nazvan Debeli) pružao svom pacijentu Demianu. O Demianu znamo samo to da se radi o mladiću kojega razdiru prilično uobičajeni duševni nemiri – nerazumijevanje roditelja, neuspjeh na fakultetu (ili bolje rečeno, nezainteresiranost za uspjeh na fakultetu), nesporazumi s prijateljima i okolinom, te svađe sa svojom životnom družicom. Debeli mu kroz priče (koje se sastoje od narodnih predaja iz cijelog svijeta – sefardske narodne legende, tibetanske prispodobe – kao i priče poznatih pisaca, i neke od priča samog Jorgea Bucaya) približava njegovu vlastitu životnu situaciju i time ispravlja njegove stavove i poučava ga kako će prihvatiti neke od događaja čijim je sudionikom postao. Osim toga, govori mu i o lažima koje izgovaramo sebi i drugima, različitim pristupima u liječenju duševnih smetnji, a nešto saznajemo i o samom terapeutu i njegovom putu ka samoprihvaćanju i samoostvarenju.
Književnost i pripovijedanje predstavljaju poseban način kroz koji učimo – kao djeci, pričaju nam priče da, primjerice, shvatimo razliku između dobra i zla, ali na način koji je toliko prirodan da taj način učenja shvaćamo kao zabavu, a ne kao muku. Zbog toga sam ostala očarana terapeutskim pristupom koji čini posve istu stvar – učeći kroz priče o drugima, učimo o samima sebi, i na taj način prirodnije prihvaćamo spoznaje i promjene, nego da su nam one rečene i razjašnjene na vlastitom primjeru (jer u vlastitom slučaju, u spoznavanju nas često ometaju naše emocije, predrasude ili stavovi). Priča je ovdje, ona je takva kakva jest i nemamo druge nego da njezinu fabulu prihvaćamo ma gdje nas vodila. Upravo u tome nalazi se privlačnost ovakvog pristupa.
Ne mogu reći da je Demian bio izliječen na kraju knjige, niti da je Debeli mogao sa sigurnošću reći da je svojim pristupom za svoj život izborio boljitak, ali nakon čitanja, čitatelju u ustima ostaje okus nade i vjere u bolju budućnost. A pričama koje čine sastavni dio svakog od poglavlja u knjizi, sigurno ću se s radošću i zanimanjem vraćati i u budućnosti.
Post je objavljen 02.12.2014. u 09:34 sati.