Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
subota, 17.01.2015.
Siri Hustvedt: „Zavezanih očiju“
Roman „Zavezanih očiju“ američke autorice Siri Hustvedt je njezin prozni prvijenac, objavljen 1992. godine. Osim njega, autorica je objavila i „The Enchantment of Lily Dahl“ s radnjom koja se odvija prije romana „Zavezanih očiju“, zatim roman „What I Loved“, objavljen 2003. godine, te zbirku pjesama i zbirku eseja. Autorica živi u Brooklynu sa suprugom Paulom Austerom, još jednim sjajnim suvremenim piscem čija sam obožavateljica, te šesnaestogodišnjom kćeri Sophie.
„Zavezanih očiju“ govori o Iris (primijetite anagram autoričina imena), siromašnoj studentici književnosti na Sveučilištu u New Yorku, koja se uz akademski rad, bavi i raznim povremenim poslovima koji se odlikuju bizarnošću, pa tako za Mr. Morninga, društvenog istraživača, šaptom opisuje svakodnevne predmete na diktafon, jedno vrijeme postaje instruktorica plivanja u YMCA, konobarica u pomodnom baru i manekenka, a za svoga profesora bavi se i prevođenjem njemačke pripovijetke „Okrutni dječak“.
Iris je neobična, introvertirana, često je usamljena i vrlo je siromašna, zbog čega povremeno ne jede i nema od čega platiti stanarinu. Pati od migrena, zbog čega u jednom periodu svog studiranja završava u bolnici, koju si ne može priuštiti, a dok svoje odnose s muškarcima secira pomno i pridaje im ozbiljno značenje, njezini odnosi sa ženama su površni, kratkotrajni i prolazni.
Među muškarcima koji se ističu, tu je Stephen, pretenciozni mladić u kojega je bila ozbiljno zaljubljena, ali nakon što on postane opsjednutiji njezinom fotografijom nego njom, taj odnos naglo i nepovratno zahladi (upravo u tom razdoblju se počinju javljati migrene). Nakon toga, njezin liječnik koji je distanciran i koji ignorira njezine simptome, ekscentrični likovni kritičar Paris, njezin stariji oženjeni profesor – radi se o galeriji muških likova koji na određeni način glavnoj junakinji donose radost, ali joj i nanose bol ili donose zlo. U odnose s tim muškarcima se glavna junakinja baca bezobzirno i bez opreza prema sebi, i svaki od tih odnosa je pomalo nepovratno mijenja. Stoga se moram složiti s urednikom Dragom Glamuzinom koji je kao glavnu temu promišljanja Siri Hustvedt u ovom, ali i u kasnijim njezinim djelima (čemu ću mu morati vjerovati na riječ), naveo pitanje – kako postajemo ono što jesmo?
Za mene ovaj roman raspolaže s tri ključna zastrašujuća momenta – u prvom redu, kad nakon foto-sessiona s prijateljem fotografom, Iris osvane s fotografijom na kojoj ne nalikuje na samu sebe, a kojom njezin tadašnji dečko Stephen ostaje očaran toliko da se posve udalji od nje (radi se o virenju u podsvjesno); zatim, nakon što završi u bolnici zbog migrene, kad je maltretira starica koja boluje od demencije (starica simbolizira posvemašnje prepuštanje porivima podsvijesti, koja u cijelom svom sjaju izlazi na površinu); i treći prizor, nakon što je njezin vremešni ljubavnik napadne tijekom ljubavnog čina, kao izraz okrutnosti koja se krije u podsvjesnom.
Iako je ovaj roman objavljen kao dio biblioteke Femina Profila, ne radi se o ženskom pismu o kojemu se kod nas puno pisalo i pričalo prije desetak i više godina kad je knjiga kod nas i objavljena, već se radi o univerzalnom tekstu koji je vremenski i prostorno neoznačen i koji se, prema mom iskustvu, jednako tečno čita danas, kao i 1992. godine kad je objavljen, kao i 2004. godine kad je preveden na hrvatski jezik.
Preporučujem za čitanje: pomalo introvertiranim osobama koje imaju neobičan smisao za humor i ponešto drugačiji ukus u svakodnevnim sitnicama, osobama koje poimaju svijet na drugačiji, crnohumorni način, i onima koji se ne boje vlastite podsvijesti i onoga što iz nje vreba.
Oznake: siri hustvedt, zavezanih očiju, paul auster, Profil, drago glamuzina
subota, 29.11.2014.
Izvještaj s Interlibera 2014.
Ove godine, za promjenu, kao i radi osiguranja vlastitog čitateljskog kredibiliteta, nisam propustila Interliber. Ali, umalo i jesam – odlaskom na Zagrebački velesajam u nedjelju kasno poslijepodne očekivala sam da ću biti tek jedan od rijetkih zagriženih posjetitelja koji će se još motati među štandovima u Paviljonima 5 i 6 – ali kako sam bila u krivu! Naime, područje u krugu od pola kilometra od ulaska na Velesajam bilo je pokriveno najrazličitijim vrstama letaka, papirnatog i plastičnog smeća (na taj prizor sam bila šokirana sve dok se nisam sjetila da je u tjedan dana na Interliber došlo milijun autobusa srednjoškolaca i studenata iz cijele Hrvatske, neki profesori i tko zna koliko još Zagrepčana), a ljudi su se u gomilama još naveliko šmucali po prostoru sajma.
Što se tiče dojmova – Interliber mi se čini da nije ni veći ni manji nego što je to bilo prije pet-šest godina (može biti i više od toga, zadnji put sam na Interliber dolazila u organizaciji Studentskog zbora dok sam studirala) kad sam ga zadnji put posjetila, ali mi se čini da je raznovrsnost daleko manja – najveći interes je bio na štandovima na kojima je pisalo – „rasprodaja“, ili još bolje „velika rasprodaja“, kao i na štandovima prodavača starih knjiga koje možemo vidjeti po trgovima i tržnicama svih hrvatskih gradova (kao primjerice, u Zagrebu kod Glavnog kolodvora). Ovi izlošci (koje mogu vidjeti svakoga dana u bilo koje vrijeme) nisu me osobito zanimali, pa sam tražila nešto iznimno.
Naime, sa žalošću utvrđujem da se za promjenu moram složiti s Miljenkom Jergovićem koji je za Jutarnji napisao tekst o Interliberu, jer se i meni osobito svidio samo izlagački prostor Frakture i pozornost koju su urednici, odnosno vlasnici ove izdavačke kuće poklanjali svakom kupcu i posjetitelju. Svi ostali me nisu fascinirali – Algoritam je imao standardnu postavu, Profil također, VBZ i Mozaik knjiga rasprostrli su se u dva paviljona u kojima su izlagali posve iste stvari, Lumen je bio zgodan, ali ne objavljuje meni zanimljivu literaturu (iako sam po narudžbi jedne djevojčice kupila „Šuplji grad“, drugi nastavak romana „Dom gospođice Peregrine za čudnovatu djecu“), iako moram reći da je njihov izlagački prostor bio vizualno dojmljiv u kombinaciji narančaste i crne boje; Znanje se bacilo na izlaganje Knjiga dostupnih svima, koje možete pribaviti na svakom bolje opremljenom kiosku; Školska knjiga... je Školska knjiga, nisu mi zanimljivi. Sysprint me pomalo iznenadio, jer su prije pet-šest godina bili prilično respektabilan mali izdavač, koji je svojim jeftinim, meko ukoričenim reizdanjima klasika i lektirnim naslovima napravio revoluciju među nakladnicima, ali mi se čini da na tom uspjehu nisu gradili dalje i afirmirali se s drugim inovativnim idejama. O Nakladi Ljevak nemam što reći, njihova izdanja sam vrlo slabo čitala, iz nekog, i meni nepoznatog razloga mi nikad nisu sjeli – na Interliberu su imali razumno velik izlagački prostor, s ozbiljnim sniženjima, i imala sam najbolju namjeru kupiti nekoliko knjiga kod njih, čak sam ih držala i u rukama, ali sam se onda ohladila, vratila knjige i produžila dalje.
No naravno da sam nešto i kupila, ali bila sam skromna (više iz razloga kronične besparice u posljednjih par mjeseci nego zato što sam postala razumna pod stare dane), uz već spomenuti „Šuplji grad“, po narudžbi sam kupila i „Jesenji valcer“ Mirjane Krizmanić kod VBZ-a – na štandu Vuković&Runjić (nezainteresirani izlagači, usput) kupila sam humoristični roman „Razmjena“ Davida Lodgea, kod Frakture knjigu „Ispričat ću ti priču“ Jorgea Bucaya, s obzirom da imam drugi dio, „Računaj na mene“, ali ga nisam htjela čitati dok ne pribavim i prvi dio, a kod antikvarijata Biblos sam kupila dvije knjige o grčkoj mitologiji i grčkim junacima koje predstavljaju dragu uspomenu iz djetinjstva. I to je to.
Sad kad bolje razmislim, možda sam i postala nešto razumnija pod stare dane.
Oznake: interliber 2014, ransom riggs, šuplji grad, dom gospođice peregrine za čudnovatu djecu, fraktura, Lumen, vbz, mozaik knjiga, algoritam, Profil, školska knjiga, znanje, antikvarijat biblos, jorge bucay, ispričat ću ti priču, računaj na mene, david lodge, razmjena
