Roman „Zavezanih očiju“ američke autorice Siri Hustvedt je njezin prozni prvijenac, objavljen 1992. godine. Osim njega, autorica je objavila i „The Enchantment of Lily Dahl“ s radnjom koja se odvija prije romana „Zavezanih očiju“, zatim roman „What I Loved“, objavljen 2003. godine, te zbirku pjesama i zbirku eseja. Autorica živi u Brooklynu sa suprugom Paulom Austerom, još jednim sjajnim suvremenim piscem čija sam obožavateljica, te šesnaestogodišnjom kćeri Sophie.
„Zavezanih očiju“ govori o Iris (primijetite anagram autoričina imena), siromašnoj studentici književnosti na Sveučilištu u New Yorku, koja se uz akademski rad, bavi i raznim povremenim poslovima koji se odlikuju bizarnošću, pa tako za Mr. Morninga, društvenog istraživača, šaptom opisuje svakodnevne predmete na diktafon, jedno vrijeme postaje instruktorica plivanja u YMCA, konobarica u pomodnom baru i manekenka, a za svoga profesora bavi se i prevođenjem njemačke pripovijetke „Okrutni dječak“.
Iris je neobična, introvertirana, često je usamljena i vrlo je siromašna, zbog čega povremeno ne jede i nema od čega platiti stanarinu. Pati od migrena, zbog čega u jednom periodu svog studiranja završava u bolnici, koju si ne može priuštiti, a dok svoje odnose s muškarcima secira pomno i pridaje im ozbiljno značenje, njezini odnosi sa ženama su površni, kratkotrajni i prolazni.
Među muškarcima koji se ističu, tu je Stephen, pretenciozni mladić u kojega je bila ozbiljno zaljubljena, ali nakon što on postane opsjednutiji njezinom fotografijom nego njom, taj odnos naglo i nepovratno zahladi (upravo u tom razdoblju se počinju javljati migrene). Nakon toga, njezin liječnik koji je distanciran i koji ignorira njezine simptome, ekscentrični likovni kritičar Paris, njezin stariji oženjeni profesor – radi se o galeriji muških likova koji na određeni način glavnoj junakinji donose radost, ali joj i nanose bol ili donose zlo. U odnose s tim muškarcima se glavna junakinja baca bezobzirno i bez opreza prema sebi, i svaki od tih odnosa je pomalo nepovratno mijenja. Stoga se moram složiti s urednikom Dragom Glamuzinom koji je kao glavnu temu promišljanja Siri Hustvedt u ovom, ali i u kasnijim njezinim djelima (čemu ću mu morati vjerovati na riječ), naveo pitanje – kako postajemo ono što jesmo?
Za mene ovaj roman raspolaže s tri ključna zastrašujuća momenta – u prvom redu, kad nakon foto-sessiona s prijateljem fotografom, Iris osvane s fotografijom na kojoj ne nalikuje na samu sebe, a kojom njezin tadašnji dečko Stephen ostaje očaran toliko da se posve udalji od nje (radi se o virenju u podsvjesno); zatim, nakon što završi u bolnici zbog migrene, kad je maltretira starica koja boluje od demencije (starica simbolizira posvemašnje prepuštanje porivima podsvijesti, koja u cijelom svom sjaju izlazi na površinu); i treći prizor, nakon što je njezin vremešni ljubavnik napadne tijekom ljubavnog čina, kao izraz okrutnosti koja se krije u podsvjesnom.
Iako je ovaj roman objavljen kao dio biblioteke Femina Profila, ne radi se o ženskom pismu o kojemu se kod nas puno pisalo i pričalo prije desetak i više godina kad je knjiga kod nas i objavljena, već se radi o univerzalnom tekstu koji je vremenski i prostorno neoznačen i koji se, prema mom iskustvu, jednako tečno čita danas, kao i 1992. godine kad je objavljen, kao i 2004. godine kad je preveden na hrvatski jezik.
Preporučujem za čitanje: pomalo introvertiranim osobama koje imaju neobičan smisao za humor i ponešto drugačiji ukus u svakodnevnim sitnicama, osobama koje poimaju svijet na drugačiji, crnohumorni način, i onima koji se ne boje vlastite podsvijesti i onoga što iz nje vreba.
Post je objavljen 17.01.2015. u 14:25 sati.