Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
srijeda, 21.01.2015.
Jonathan Kellerman: „Kad grana pukne“
Jontahan Kellerman, istaknuti akademski psiholog koji sa suprugom Faye Kellerman, također spisateljicom, i četvero djece živi u Južnoj Kaliforniji, stekao je svjetsku spisateljsku slavu sa svojih pedesetak međunarodno uspješnih romana od kojih su samo neki: „Krvni nalaz“, „Preko ruba“, „Mesarevo kazalište“, „Tihi partner“, „Tempirana bomba“, „Privatni detektivi“, „Đavolji ples“ „Loša ljubav“ i „Samoobrana“. S ovim autorom krimića/trilera se do romana „Kad grana pukne“ još nisam susretala, ali napominjem da je za njega dobio književnu nagradu Edgar. Roman je objavio 1985. godine, a kod nas je u izdanju Ex Librisa iz Rijeke preveden tek 2002. godine.
Iako sam veliki fan krimića/napetica/trilera, moram priznati da ih prilično dugo nisam čitala: nakon „Ubojica s razglednice“ negdje u jesen prošle godine niti jedan, a prije toga također dugo ništa. Zato mi je, unatoč tome što jednog kod nas relativno nepoznatog pisca izvlačim iz drugog reda police u knjižnici, bio pravi gušt čitati „Kad grana pukne“, i slistila sam ga u roku jednog dana.
Roman „Kad grana pukne“ je prvi od romana iz serijala o Alexu Delawareu, dječjem psihologu koji je u mirovini od svoje trideset treće godine te živi u LA-u, u kućici na brdu, te povremeno pomaže svom prijatelju detektivu Milu Sturgisu u rješavanju zločina koji na ovaj ili onaj način uključuju djecu. Alex je u vezi s Robin, izrađivačicom gitara i drugih drvenih žičanih instrumenata i osim rekreativnog bavljenja borilačkim vještinama i trčanjem, uživa u relativno spokojnom životu.
Takav život nastao je kao posljedica prilično hektičnog rasporeda koji ga je doveo na rub živčanog sloma godinu dana prije, jer je Alex kao vrlo inteligentno dijete završio fakultet i specijalizaciju do svoje dvadeset četvrte godine, počeo raditi u pedijatrijskoj bolnici, postao predavač na medicinskom fakultetu, vodio svoju privatnu praksu i usto se bavio ulaganjem u nekretnine i upravljanjem zgrada. Nakon što se u LA-u otkrio zločin dugogodišnjeg zlostavljanja djece koji je u okrilju dječjeg vrtića koji je vodila njegova žena Kim, počinio Stuart Hickle, Alex na sebe preuzima još i grupnu terapiju za sve roditelje i zlostavljanu djecu, čime na sebe navuče bijes i konačni čin nasilja Stuarta Hicklea, što u njemu izazove gađenje, povlačenje u sebe i konačni slom pred mnogobrojnim pritiscima. Zato je rasprodao svu svoju imovinu, smanjio troškove, otišao u mirovinu i posvetio se mirnom životu u brdima iznad LA-a.
Sve dok na njegova vrata ponovno ne zakuca Milo Sturgis s molbom da Alex pokuša od sedmogodišnje potencijalne svjedokinje hipnozom izvući informacije o krvavom dvostrukom ubojstvu starijeg psihijatra i mlađe učiteljice, što je ponuda koju Alex ne može odbiti, zbog čega se još jednom uspije zamjeriti brojnim uglednim ljudima, osobito svom kolegi, doktoru Willu Towleu, kao i drugim pripadnicima elite, te ponovno njegov život biva doveden u opasnost.
Nadam se da iz navedenog opisa nije teško zaključiti da je autor iz svog života crpio brojne autobiografske detalje – glavni junak je psiholog, kao i Jonathan Kellerman, a obojica žive u Južnoj Kaliforniji. Isto tako napominjem, da iako je tema ovog romana u užem smislu zlostavljanje djece, da autor puno polemizira i o tzv. dilerima u medicini (medicinarima potkupljenima od strane farmaceutskih kompanija kako bi prekomjerno propisivali i promovirali njihove proizvode), kao i o prikrivenom elitizmu američkih visokoškolskih učilišta, te o izolaciji pojedinih samoprozvanih američkih aristokrata. Naravno, ima riječi i o duševnim bolestima kod djece, ali i o psihopatologiji kod odraslih.
Zabavila sam se čitajući, radi se o istinskom krimiću – napetom, punom obrata i s pravim tempom u otkrivanju ključnih detalja, zbog čega predlažem da se zainteresirani izdavači pozabave ovim plodnim piscem, jer će tu svakako biti materijala za objavljivanje, s obzirom da Jonathan Kellerman raspolaže serijalom od 27 romana samo o Alexu Delawareu, i to uključivo do romana „Motive“ koji je objavljen ove godine.
Svima ostalima pak preporučujem da prekopaju po ropotarnicama i knjižnicama, jer vrijeme uloženo u čitanje romana „Kad grana pukne“ Jonathana Kellermana svakako neće biti uludo utrošeno vrijeme.
Oznake: jonathan kellerman, kad grana pukne
ponedjeljak, 19.01.2015.
Neil Gaiman: "Američki bogovi"
Neil Gaiman je poznati suvremeni autor s čijim sam se djelima samo ovlaš susretala (pročitala sam samo „Anansijeve dečke“ i kolaboraciju s Terryem Pratchettom, „Good Omens“, ako se dobro sjećam), ali o njegovoj biografiji znam ponešto – radi se o autoru strip-serijala „Sandman“, kao i romana „Američki bogovi“, „The Graveyard Book“, „Coraline“ i „Zvjezdana prašina“. Potječe iz obitelji poljskog i istočnoeuropskog židovskog porijekla, a rođen je 1960. godine u Velikoj Britaniji, gdje žive njegovi roditelji i dvije sestre. Gaiman se nakon školovanja preselio u SAD, gdje je zasnovao obitelj sa suprugom Mary s kojom ima troje djece, a trenutno je u drugom braku s glazbenicom i umjetnicom Amandom Palmer.
„Američki bogovi“ su veliki američki roman o božanstvima koja prebivaju na tlu Amerike (ne jednom ćete u tijeku romana iz usta nekog od likova pročitati da „ovo nije dobra zemlja za bogove“), koji počiva na tezi da autohtoni američki bogovi ne postoje, jer se radi o izvorno nenaseljenom tlu, koje su prije odvajanja tektonskih ploča naselili davni bogovi azijskih plemena, a nakon velikog doseljavanja nakon „otkrića Amerike“ i svi drugi bogovi koje su njihovi vjernici doveli sa sobom – slavenski bogovi, indijski bogovi, azijski bogovi, afrički bogovi koji su došli s robovima, nordijski bogovi koji su došli s Vikinzima... Svi su se ovi bogovi naselili na tlo Amerike zajedno sa svojim štovateljima, uklopili se u zajednicu, i gledali kako vjera njihovih poklonika, koja ih snaži i čini stvarnijima, polako kopni, i kako ih zamjenjuju neki drugi, novi bogovi – bogovi tehnologije, interneta, zračnog prometa i medija.
Ovu studiju američke religioznosti pratimo kroz oči Shadowa, bivšeg zatvorenika kojemu se nakon izlaska iza zatvora događaju tragedije – saznaje da mu je supruga poginula u prometnoj nesreći u kojoj se zatekla sa svojim ljubavnikom i njegovim najboljim prijateljem, da bi ga odmah zatim presreo i odlučio zaposliti kao tjelohranitelja čudan postariji tip sa staklenim okom koji mu se predstavio kao gospodin Wednesday. Shadow, bez ukorijenjenog mjesta u društvu i među ljudima, prihvaća posao, za koji se ispostavlja da je zbir bizarnih događaja u potrazi za bogovima koji će na strani starih bogova sudjelovati u borbi između drevnih i novih božanstava.
Knjiga je inteligentno pisana, zanimljiva, izrazito čitka, žanrovski bih je mogla odrediti kao spekulativnu fikciju u širem smislu, ima primjese misterije pa se vrlo lako navučete, a jedina zamjerka koju imam jest što je Neil Gaiman izrazito promućuran, pedantan pisac, koji u pisanje svojih djela unese ozbiljnu količinu prethodnog istraživanja građe, pa se u djelu spominje puno poznatih i manje poznatih božanstava iz različitih mitologija, zbog čega sam dobru količinu vremena tijekom čitanja „Američkih bogova“ provela razmišljajući jesam li propustila ovu ili onu referencu i je li jedan ili drugi dio radnje simbol nečega što sam morala zamijetiti, a nisam (što samo po sebi, kad bolje razmislim, nije kritika Gaimana ili „Američkih bogova“, već kritika mene kao čitateljice, kojoj ovakva količina nepoznatih podataka sadržanih u jednom djelu, može poljuljati samopouzdanje).
Kao što se može vidjeti u „Američkim bogovima“, moguće je pisati o religioznosti a da se pritom ne dotakne niti jedna veća religija, pa čak niti jedna poznatija mitologija (primjerice, likovi iz antičke mitologije nisu imali načina doći u Ameriku, pa niti ne sudjeluju u religioznosti na američkom tlu), i to na način koji je zajednički i vjernicima i ateistima: ljudi svoje bogove nose sa sobom, a bogovi postoje onoliko snažni koliko jako ljudi vjeruju u njih. Kad ljudi prestanu vjerovati u bogove, bogovi stare, životare i na kraju prestanu postojati. Ovo je zajedničko svim religijama, svim božanstvima i svim mitologijama i zbog toga „Američke bogove“ mogu čitati i oni koji su religiozni, i ateisti, kao i oni koji propituju vjeru i utjecaj nevidljivih božanskih sila na svoj život.
Oznake: neil gaiman, američki bogovi
subota, 17.01.2015.
Siri Hustvedt: „Zavezanih očiju“
Roman „Zavezanih očiju“ američke autorice Siri Hustvedt je njezin prozni prvijenac, objavljen 1992. godine. Osim njega, autorica je objavila i „The Enchantment of Lily Dahl“ s radnjom koja se odvija prije romana „Zavezanih očiju“, zatim roman „What I Loved“, objavljen 2003. godine, te zbirku pjesama i zbirku eseja. Autorica živi u Brooklynu sa suprugom Paulom Austerom, još jednim sjajnim suvremenim piscem čija sam obožavateljica, te šesnaestogodišnjom kćeri Sophie.
„Zavezanih očiju“ govori o Iris (primijetite anagram autoričina imena), siromašnoj studentici književnosti na Sveučilištu u New Yorku, koja se uz akademski rad, bavi i raznim povremenim poslovima koji se odlikuju bizarnošću, pa tako za Mr. Morninga, društvenog istraživača, šaptom opisuje svakodnevne predmete na diktafon, jedno vrijeme postaje instruktorica plivanja u YMCA, konobarica u pomodnom baru i manekenka, a za svoga profesora bavi se i prevođenjem njemačke pripovijetke „Okrutni dječak“.
Iris je neobična, introvertirana, često je usamljena i vrlo je siromašna, zbog čega povremeno ne jede i nema od čega platiti stanarinu. Pati od migrena, zbog čega u jednom periodu svog studiranja završava u bolnici, koju si ne može priuštiti, a dok svoje odnose s muškarcima secira pomno i pridaje im ozbiljno značenje, njezini odnosi sa ženama su površni, kratkotrajni i prolazni.
Među muškarcima koji se ističu, tu je Stephen, pretenciozni mladić u kojega je bila ozbiljno zaljubljena, ali nakon što on postane opsjednutiji njezinom fotografijom nego njom, taj odnos naglo i nepovratno zahladi (upravo u tom razdoblju se počinju javljati migrene). Nakon toga, njezin liječnik koji je distanciran i koji ignorira njezine simptome, ekscentrični likovni kritičar Paris, njezin stariji oženjeni profesor – radi se o galeriji muških likova koji na određeni način glavnoj junakinji donose radost, ali joj i nanose bol ili donose zlo. U odnose s tim muškarcima se glavna junakinja baca bezobzirno i bez opreza prema sebi, i svaki od tih odnosa je pomalo nepovratno mijenja. Stoga se moram složiti s urednikom Dragom Glamuzinom koji je kao glavnu temu promišljanja Siri Hustvedt u ovom, ali i u kasnijim njezinim djelima (čemu ću mu morati vjerovati na riječ), naveo pitanje – kako postajemo ono što jesmo?
Za mene ovaj roman raspolaže s tri ključna zastrašujuća momenta – u prvom redu, kad nakon foto-sessiona s prijateljem fotografom, Iris osvane s fotografijom na kojoj ne nalikuje na samu sebe, a kojom njezin tadašnji dečko Stephen ostaje očaran toliko da se posve udalji od nje (radi se o virenju u podsvjesno); zatim, nakon što završi u bolnici zbog migrene, kad je maltretira starica koja boluje od demencije (starica simbolizira posvemašnje prepuštanje porivima podsvijesti, koja u cijelom svom sjaju izlazi na površinu); i treći prizor, nakon što je njezin vremešni ljubavnik napadne tijekom ljubavnog čina, kao izraz okrutnosti koja se krije u podsvjesnom.
Iako je ovaj roman objavljen kao dio biblioteke Femina Profila, ne radi se o ženskom pismu o kojemu se kod nas puno pisalo i pričalo prije desetak i više godina kad je knjiga kod nas i objavljena, već se radi o univerzalnom tekstu koji je vremenski i prostorno neoznačen i koji se, prema mom iskustvu, jednako tečno čita danas, kao i 1992. godine kad je objavljen, kao i 2004. godine kad je preveden na hrvatski jezik.
Preporučujem za čitanje: pomalo introvertiranim osobama koje imaju neobičan smisao za humor i ponešto drugačiji ukus u svakodnevnim sitnicama, osobama koje poimaju svijet na drugačiji, crnohumorni način, i onima koji se ne boje vlastite podsvijesti i onoga što iz nje vreba.
Oznake: siri hustvedt, zavezanih očiju, paul auster, Profil, drago glamuzina
četvrtak, 15.01.2015.
Alice Hoffman: „Plavi dnevnik“
Alice Hoffman je suvremena spisateljica proze za djecu i odrasle koja je kod naše čitateljske publike vjerojatno najpoznatija po romanu „Magija“ („Practical Magic“), po kojemu je 1998. godine snimljen film sa Sandrom Bullock i Nicole Kidman u glavnim ulogama.
Za danas sam pripremila prikaz njezinog romana „Plavi dnevnik“ kojega sam dohvatila čitati još tijekom zimskih praznika, a koji postavlja zanimljiva pitanja o razornoj snazi tajni i laži u obiteljskom okruženju.
U središtu radnje je Ethan Ford, zgodni tridesetineštogodišnjak, koji je naizgled savršen muž svojoj supruzi Jorie, od koje se ne razdvaja još otkad su se sreli u lokalnoj birtiji Safehouse u malom američkom gradiću Monroe, gdje je Ethan bio samo u proputovanju prema boljoj budućnosti, a onda ostao zauvijek radi ljubavi, kao i naizgled idealan otac svom sinu Collieju, no i naizgled dobar stolar, uspješan trener Male lige u bejzbolu, ugledan član zajednice i požrtvovan vatrogasac.
No Ethan krije mračnu tajnu o svom identitetu, a uz njegov pravi identitet veže se jedan mračan zločin na drugom kraju SAD-a, koji iznenađujućim spletom okolnosti izađe na vidjelo i Ethan se odjednom mora suočiti s posljedicama koje je prouzročila njegova naglost i osjećaj svemoći.
Takav razvoj događaja, dakako, ne utječe samo na pojedinca, već na čitavu zajednicu, a osobito na njegovu malu obitelj koja se mora zapitati je li čitav njihov raniji zajednički život bio laž i može li se, nakon sve užasnutosti i šoka, uopće razmatrati oproštaj i nastavak obiteljske zajednice. No i gradić u cjelini mjesecima nakon otkrića ostaje zapanjen, ljudi postaju podijeljeni među sobom, a jedini koji nakon priznanja zločina zapravo osjeća olakšanje, jest Ethan Ford, koji kroz cijelo vrijeme trajanja romana sjedi u istražnom zatvoru i predstavlja povod za događanja koja čine okosnicu ovog romana.
Roman u najvećem dijelu prati upravo Ethanovu suprugu Jorie kroz evoluciju njezinih osjećaja – od prvotnog šoka, gnjeva, tuge, pomirenja sa situacijom te pronalaska pravog načina za sebe i svog sina kako će se nositi sa situacijom koja im je nametnuta. Njihov zajednički sin Collie se također zbog reakcija cijelog grada povlači od svijeta i bori se s gnjevom i neprihvaćanjem zbog laži koje su urušile cjelokupnu njegovu percepciju o svom dosadašnjem životu.
Pritom je zanimljiva i Ethanova argumentacija – zašto i dalje smatra da zaslužuje ljubav i razumijevanje svoje obitelji i zajednice kojoj sad pripada: jer se smatra posve drugim čovjekom od onoga koji je počinio onaj strašni zločin, i da sada tog čovjeka sretne na ulici, ne bi ga uopće prepoznao. Naime, time što je bio dobar muž i otac te vrijedan član društva, Ethan smatra da je na neki način okajao svoje mladenačke grijehe pred svojim najbližima i da je tako uspio odvojiti onu osobu koja je bio od ove koja je postao. Neki članovi zajednice su prihvatili takav njegov stav, vjerojatno stoga jer su ga samo i poznavali kao marljivog radnika i idealnog obiteljskog čovjeka.
Suprotno tome, moram priznati da se meni tijekom cijelog čitanja ovakvo samoopravdavanje činilo odbojnim, jer ne vjerujem da čovjek u jednom času može samo odrezati osobu kakav je bio i postati netko drugi, jer je evolucija ličnosti trajna i kontinuirana i svako iskustvo koje smo imali nužno nas približava tome kakva smo osoba u sadašnjem trenutku.
Dakle, iako se u prvi mah činio pravom limunadom, posebno zbog kićenog stila Alice Hoffman, u maniri najfinijih petparačkih ljubića, roman „Plavi dnevnik“ dao mi je puno materijala za razmišljanje, i nekako se dobro nastavio na općenitu temu s kojom sam započela čitanje ove godine – odnos muškaraca prema ženama, jer iako se ovdje ne radi o zlostavljanju u fizičkom ili psihološkom smislu, roman itekako govori o tome što su muškarci, koji ne razumiju i ne poštuju žene, skloni prirediti kao izraz svog osjećaja sveopće nadmoći nad ženama.
Oznake: alice hoffman, plavi dnevnik
utorak, 13.01.2015.
Bibliobicikliranje
Danas vam predstavljam jedan zanimljiv projekt koji je bio održan od 01.09.2014. do 09.09.2014. godine u organizaciji šestero studenata knjižničarstva i uz suradnju Knjižnica Grada Zagreba, odnosno Knjižnice „Marin Držić“. Naime, šestorka je uz pomoć knjižničarke skupila velik broj knjiga i biciklima krenula po manjim knjižnicama na relaciji Zagreb-Split, pritom održavajući radionice za djecu, a sve u cilju promoviranja knjige i čitanja među mladima.
Moje pohvale biciklistima, zaslužili ste peticu za trud!
Oznake: bicikliranje, Knjige i knjižnice, promocija knjige, djeca i mladi
nedjelja, 11.01.2015.
Khaled Hosseini: "Tisuću žarkih sunaca"
Nakon što sam pročitala „Razdvojit ću pjenu od valova“ Ferija Lainščeka, čini se da me krenulo s romanima koji govore o bolnoj sudbini žena tijekom povijesti: roman Khaleda Hosseinija, „Tisuću žarkih sunaca“ također progovara o odnosu prema ženama u Afganistanu tijekom tridesetogodišnjeg razdoblja koje je u posljednjem poglavlju romana okončano u proljeće 2003. godine.
Roman prati dvije djevojke odnosno žene čija je sudbina neraskidivo isprepletena jednom ulicom u glavnom gradu Afganistana, Kabulu, u kojoj obje žive, jednim muškarcem i jednim kontinuiranim ratnim sukobom koji nikako ne jenjava.
Mirjam je harami, izvanbračno dijete bogataša iz Herata i majke sluškinje. Nakon što joj u petnaestoj godini majka umre, a druge tri žene njezina oca je ne žele u svojoj kući, odlučuju je udati u Kabul za tridesetak godina starijeg postolara Rašida. Dvadesetak ružnih godina kasnije, u isto kućanstvo kao druga supruga ulazi osamnaestogodišnja Lejla, koja je netom prije u oružanim sukobima među mudžahedinima izgubila cijelu obitelj i voljenog momka. Dvije će se žene prvo gledati preko nišana, a zatim, ujedinjene pod zajedničkim neprijateljem – nemilosrdnim Rašidom, sprijateljiti i čak među sobom zasnovati rodbinsku, odnosno majčinsku vezu.
U pozadini tragične obiteljske situacije Marjam i Lejle, moram priznati da me svaki put zapanji civilizacijsko unazađenje koje su oružani, vjerski i ideološki sukobi donijeli Bliskom Istoku, iako nešto o tome znam iz drugih romana koji opisuju isto razdoblje. Naime, u šezdesetim i sedamdesetim godinama 20. stoljeća, Afganistan je bio uljuđena zemlja koja je poštovala ulogu žena u društvu i davala im značajno mjesto u industriji, medicini, znanosti i edukaciji. Žene su bile liječnice, učiteljice, kućanice, mogle su hodati otkrivene glave i pohađati školu.
Međutim, nakon mudžahedinskog državnog udara kojim su s vlasti svrgnuti komunisti, položaj žena se pogoršao – više se nisu mogle školovati, morale su pokrivati svoje cijelo tijelo burkama i nisu mogle izlaziti bez pratnje muškog rođaka. Ovo se još i pogoršalo nakon što su mudžahedinske velmože smijenili gerilci – talibani: spaljene su i sve knjige i postalo je zabranjeno izvoditi i slušati glazbu.
Kao što je Marjam u njezinu djetinjstvu poučila njezina rezignirana i ogorčena majka Nana: „Poput igle na kompasu, koja uvijek pokazuje sjever, muškarčev prijekorni prst uvijek će pokazati na ženu.“
No povijesni sukobi koji su se odvijali u Afganistanu u drugoj polovici 20. stoljeća, barem u ovom romanu, blijede u usporedbi sa sukobima koji su se odvijali u zajedničkom kućanstvu između Rašida s jedne strane i Lejle i Marjam s druge strane. Naime, Rašid je, unatoč tomu što je u vrijeme komunizma i prije njega dulje vrijeme živio u prosvijećenom razdoblju tijekom kojega se položaj žena izjednačavao s položajem muškaraca, u privatnosti svog doma uvijek rogoborio protiv sramotnog načina na koji se žene „izlažu“ i nepotrebnosti toga da se žene školuju, pa je, kad su mudžahedini, a kasnije i talibani stupili na vlast, zapravo došao na svoje te je mogao javno provoditi ono što je do tada provodio u svojoj kući nad Marjam. Ono što me zapravo plaši (a što mogu potvrditi da je slično i za Hrvatsku, kad napustite urbane centre), jest Rašidova tvrdnja da napredak zapravo nikad i nije došao u ruralne krajeve i da su se u brdima Afganistana stvari od pamtivijeka odvijale na isti način – tlačenjem, ponižavanjem i zatočivanjem žena, što me natjeralo da se zapitam: možemo li kao društvo zapravo napredovati, koliko brzo i tko će uvijek pružati otpor napretku?
Unatoč mračnoj temi (opisi zlostavljanja i ponižavanja dviju žena su osobito brutalni i poražavajući, čitala sam ih bez daha i vjerojatno ih neću tako brzo zaboraviti), roman završava s porukom nade u mogućnost oporavka, opraštanja i obnove, onoga u čemu su žene zasigurno najbolje, stoga roman „Tisuću žarkih sunaca“, čak i unatoč svojoj brutalnosti, ne ostavlja gorak okus u ustima.
Oznake: khaled hosseini, tisuću žarkih sunaca, afganistan, mudžahedini, talibani, ženska prava
petak, 09.01.2015.
Feri Lainšček: „Razdvojit ću pjenu od valova“
Feri Lainšček je slovenski pisac mlađe generacije (ili srednje generacije, što se sad kaže o piscima koji su rođeni 1959. godine?), rođen je u selu Dolenci na Goričkem, završio gimnaziju u Murskoj Soboti, gdje se vratio 1983. godine nakon studija novinarstva u Ljubljani. Radi se o izrazito plodnom piscu koji se u slovenskoj književnosti počinje pojavljivati već 1981. godine, a njegov rad obilježava izrazita svestranost, jer se okušao u svim literarnim žanrovima, te najčešće piše romane, pripovijetke i poeziju. Najpoznatiji je po svojim romanima koji su tematski smješteni u prekomursku sredinu.
Jedan od takvih romana je i „Razdvojit ću pjenu od valova“, koji je autor zamislio kao prvi dio ljubavne i obiteljske sage koja je vremenski i geografski smještena u Prekomurje, u razdoblje prije i tijekom Prvog svjetskog rata (za drugi dio trilogije pod naslovom „Muriša“ je autor 2007. godine dobio slovensku književnu nagradu Kresnik), no roman funkcionira kao savršeno zaokruženo samostalno djelo te ga je moguće čitati i zasebno od drugih.
Autor, koji sebe smatra Prekomurcem i koji je lavovski dio svog opusa posvetio pisanju upravo o tom kraju, u svojim djelima ističe upravo neobičnu egzotiku nama bliskog geografskog područja, činjenicu da je to područje, na jugu omeđeno rijekom Murom, premreženo rukavcima i močvarama, tijekom povijesti zbog svoje omeđenosti rijekom bilo istovremeno prometno, jer su se na tom području miješale tri kulture – slovenska, hrvatska i mađarska, i izdvojeno, jer su ga naizgled zaobilazili svi važniji svjetski događaji.
Glavna junakinja je siromašna djevojka Elica Sreš, koja s majkom udovicom živi u kućici u selu u grofoviji grofa Augusta Zichya. Jednog dana se u nju zagleda riječni nadzornik, inženjer Ivan Spransky i ona na majčin nagovor odlučuje poći za njega uz obećanje da će je, ako ne bude dovodila u pitanje njegove nezakonite poslove i njegova izbivanja, učiniti gospođom u Murskoj Soboti. Tako je i bilo i Elica je ubrzo rodila Ivanu sina Juliana (upravo isječci iz Julianove diplomske radnje na početku romana, kao i njegovo svjedočanstvo na kraju romana, uokviruju tri novele od kojih se roman sastoji).
Ako bih morala reći koja je glavna tema ovog romana, morala bih reći da se radi o odnosu prema ženama na prekomurskom području u vremenu prije Prvog svjetskog rata (dijelom je to i pitanje odnosa između muškaraca i žena različitih društvenih položaja, no i taj aspekt je obuhvaćen navedenom temom). Naime, Elica je djevojka iz nižeg društvenog sloja koja se iz ljubavi udaje za muškarca iz višeg sloja (iako, ne radi se o plemiću, već o obrazovanom članu više srednje klase u koju pripadaju učitelji, odvjetnici, liječnici, inženjeri ili svećenici) i ubrzano uči manire elitnog društva u Murskoj Soboti. No nakon što ustanovi da njezin muž zloupotrebljava svoj položaj kako bi se nezakonito bogatio na prirodnim bogatstvima Mure, kao i zbog drugih činova zlostavljanja i omalovažavanja koji se potanje opisuju u tijeku romana, Eličina se iluzija o muškarcu njezinog života rasplinjuje i ona ostaje prepuštena na milost i nemilost tiraninu i zlostavljaču.
(kako su i dva druga romana koja sam dovršila ovih dana upravo s istom temom – uključujući tu i „Tisuću žarkih sunaca“ Khaleda Hosseinija i „Plavi dnevnik“ Alice Hoffman, osjećam blagu netrpeljivost prema muškarcima, bili oni tirani ili ne).
Osim toga, tu je i aspekt ženskih sloboda, prava na traženje ljubavne sreće za žene u odnosu na to pravo muškaraca, pa i slobode kretanja, odgoja djece i odgovornosti za obiteljski život koja je i prije stotinu godina, kao i danas, u najvećem dijelu padala na teret žena, a ne muškaraca.
Ono što je za mene bilo najnevjerojatnije jest, kad govorimo o romanima pisaca s ovog područja, da se radi o romanu koji je toliko pitak da ga nećete moći ispustiti iz ruku. Suosjećat ćete s Elicom na svakoj stranici i jedva čekati da saznate što je bilo dalje i hoće li ona konačno pronaći svoju sreću. Svakako preporučujem ljubiteljima mističnih panonskih predjela i ženama koje se odlučuju na velike životne korake.
Oznake: feri lainšček, razdvojit ću pjenu od valova, elica sreš, prekomurje, ivan spransky
srijeda, 07.01.2015.
U nove radne pobjede!
Kao prvo, svima sretni svi protekli blagdani, želim nam da nas 2015. godina obori s nogu u pozitivnom smislu, ako nikako drugačije, a ono kvalitetom i/ili brojem naslova koji su nas primamili na čitanje.
Kao drugo, u 2014. godini je, barem što se tiče ovog bloga, bilo ponešto fušarenja, osobito pred kraj godine, kad su se zahuktale i neke druge, izvanblogovske-izvančitateljske obveze: priprema obiteljskog Božića, novogodišnje putovanje u (blisko, ali ipak) inozemstvo, predbožićni domjenci, kupovina darova... sve to već i sami znate.
U svoju obranu ipak moram reći da je nekoliko mojih novogodišnjih čitateljskih odluka, iznesenih u postu od 03.01.2014. godine – „Novogodišnje čitateljske odluke za 2014. godinu“, tijekom 2014. godine uspjelo biti ostvareno – pročitala sam Sagu o Otorijima australske spisateljice Lian Hearn u pet knjiga te dosad objavljene i prevedene dijelove serijala „Pjesme leda i vatre“ (poznatijeg po prvom nastavku serijala „Igra prijestolja“) Georgea R. R. Martina (kojih je bilo šest, odnosno sedam).
Obećanja o tome da ću u idućoj godini biti bolja blogerica, da ću više postati (a samim time i više čitati), da ću više sudjelovati u blogosferi, više se družiti, više komentirati – vjerujem da vam je takvih obećanja (što vlastitih, što tuđih) već i previše.
Stoga, u prošloj godini - što je bilo, bilo je (a bilo je svega – bolesti, smrti, selidbe, promjene posla, privikavanja na novi grad, ali i putovanja, radosti, i kraja jednog tužnog razdoblja, i sretnih početaka); 2015. godinu započinjem ispočetka, Ameri bi rekli, „clean slate“, a novogodišnje čitateljske odluke ove godine neću donositi. Neka umjesto njih, na kraju ove godine svjedoče djela, a ne prazne riječi.
Oznake: novogodišnje odluke, čitanje, knjige, clean slate
