Nakon što sam pročitala „Razdvojit ću pjenu od valova“ Ferija Lainščeka, čini se da me krenulo s romanima koji govore o bolnoj sudbini žena tijekom povijesti: roman Khaleda Hosseinija, „Tisuću žarkih sunaca“ također progovara o odnosu prema ženama u Afganistanu tijekom tridesetogodišnjeg razdoblja koje je u posljednjem poglavlju romana okončano u proljeće 2003. godine.
Roman prati dvije djevojke odnosno žene čija je sudbina neraskidivo isprepletena jednom ulicom u glavnom gradu Afganistana, Kabulu, u kojoj obje žive, jednim muškarcem i jednim kontinuiranim ratnim sukobom koji nikako ne jenjava.
Mirjam je harami, izvanbračno dijete bogataša iz Herata i majke sluškinje. Nakon što joj u petnaestoj godini majka umre, a druge tri žene njezina oca je ne žele u svojoj kući, odlučuju je udati u Kabul za tridesetak godina starijeg postolara Rašida. Dvadesetak ružnih godina kasnije, u isto kućanstvo kao druga supruga ulazi osamnaestogodišnja Lejla, koja je netom prije u oružanim sukobima među mudžahedinima izgubila cijelu obitelj i voljenog momka. Dvije će se žene prvo gledati preko nišana, a zatim, ujedinjene pod zajedničkim neprijateljem – nemilosrdnim Rašidom, sprijateljiti i čak među sobom zasnovati rodbinsku, odnosno majčinsku vezu.
U pozadini tragične obiteljske situacije Marjam i Lejle, moram priznati da me svaki put zapanji civilizacijsko unazađenje koje su oružani, vjerski i ideološki sukobi donijeli Bliskom Istoku, iako nešto o tome znam iz drugih romana koji opisuju isto razdoblje. Naime, u šezdesetim i sedamdesetim godinama 20. stoljeća, Afganistan je bio uljuđena zemlja koja je poštovala ulogu žena u društvu i davala im značajno mjesto u industriji, medicini, znanosti i edukaciji. Žene su bile liječnice, učiteljice, kućanice, mogle su hodati otkrivene glave i pohađati školu.
Međutim, nakon mudžahedinskog državnog udara kojim su s vlasti svrgnuti komunisti, položaj žena se pogoršao – više se nisu mogle školovati, morale su pokrivati svoje cijelo tijelo burkama i nisu mogle izlaziti bez pratnje muškog rođaka. Ovo se još i pogoršalo nakon što su mudžahedinske velmože smijenili gerilci – talibani: spaljene su i sve knjige i postalo je zabranjeno izvoditi i slušati glazbu.
Kao što je Marjam u njezinu djetinjstvu poučila njezina rezignirana i ogorčena majka Nana: „Poput igle na kompasu, koja uvijek pokazuje sjever, muškarčev prijekorni prst uvijek će pokazati na ženu.“
No povijesni sukobi koji su se odvijali u Afganistanu u drugoj polovici 20. stoljeća, barem u ovom romanu, blijede u usporedbi sa sukobima koji su se odvijali u zajedničkom kućanstvu između Rašida s jedne strane i Lejle i Marjam s druge strane. Naime, Rašid je, unatoč tomu što je u vrijeme komunizma i prije njega dulje vrijeme živio u prosvijećenom razdoblju tijekom kojega se položaj žena izjednačavao s položajem muškaraca, u privatnosti svog doma uvijek rogoborio protiv sramotnog načina na koji se žene „izlažu“ i nepotrebnosti toga da se žene školuju, pa je, kad su mudžahedini, a kasnije i talibani stupili na vlast, zapravo došao na svoje te je mogao javno provoditi ono što je do tada provodio u svojoj kući nad Marjam. Ono što me zapravo plaši (a što mogu potvrditi da je slično i za Hrvatsku, kad napustite urbane centre), jest Rašidova tvrdnja da napredak zapravo nikad i nije došao u ruralne krajeve i da su se u brdima Afganistana stvari od pamtivijeka odvijale na isti način – tlačenjem, ponižavanjem i zatočivanjem žena, što me natjeralo da se zapitam: možemo li kao društvo zapravo napredovati, koliko brzo i tko će uvijek pružati otpor napretku?
Unatoč mračnoj temi (opisi zlostavljanja i ponižavanja dviju žena su osobito brutalni i poražavajući, čitala sam ih bez daha i vjerojatno ih neću tako brzo zaboraviti), roman završava s porukom nade u mogućnost oporavka, opraštanja i obnove, onoga u čemu su žene zasigurno najbolje, stoga roman „Tisuću žarkih sunaca“, čak i unatoč svojoj brutalnosti, ne ostavlja gorak okus u ustima.
Post je objavljen 11.01.2015. u 12:19 sati.