Alice Hoffman je suvremena spisateljica proze za djecu i odrasle koja je kod naše čitateljske publike vjerojatno najpoznatija po romanu „Magija“ („Practical Magic“), po kojemu je 1998. godine snimljen film sa Sandrom Bullock i Nicole Kidman u glavnim ulogama.
Za danas sam pripremila prikaz njezinog romana „Plavi dnevnik“ kojega sam dohvatila čitati još tijekom zimskih praznika, a koji postavlja zanimljiva pitanja o razornoj snazi tajni i laži u obiteljskom okruženju.
U središtu radnje je Ethan Ford, zgodni tridesetineštogodišnjak, koji je naizgled savršen muž svojoj supruzi Jorie, od koje se ne razdvaja još otkad su se sreli u lokalnoj birtiji Safehouse u malom američkom gradiću Monroe, gdje je Ethan bio samo u proputovanju prema boljoj budućnosti, a onda ostao zauvijek radi ljubavi, kao i naizgled idealan otac svom sinu Collieju, no i naizgled dobar stolar, uspješan trener Male lige u bejzbolu, ugledan član zajednice i požrtvovan vatrogasac.
No Ethan krije mračnu tajnu o svom identitetu, a uz njegov pravi identitet veže se jedan mračan zločin na drugom kraju SAD-a, koji iznenađujućim spletom okolnosti izađe na vidjelo i Ethan se odjednom mora suočiti s posljedicama koje je prouzročila njegova naglost i osjećaj svemoći.
Takav razvoj događaja, dakako, ne utječe samo na pojedinca, već na čitavu zajednicu, a osobito na njegovu malu obitelj koja se mora zapitati je li čitav njihov raniji zajednički život bio laž i može li se, nakon sve užasnutosti i šoka, uopće razmatrati oproštaj i nastavak obiteljske zajednice. No i gradić u cjelini mjesecima nakon otkrića ostaje zapanjen, ljudi postaju podijeljeni među sobom, a jedini koji nakon priznanja zločina zapravo osjeća olakšanje, jest Ethan Ford, koji kroz cijelo vrijeme trajanja romana sjedi u istražnom zatvoru i predstavlja povod za događanja koja čine okosnicu ovog romana.
Roman u najvećem dijelu prati upravo Ethanovu suprugu Jorie kroz evoluciju njezinih osjećaja – od prvotnog šoka, gnjeva, tuge, pomirenja sa situacijom te pronalaska pravog načina za sebe i svog sina kako će se nositi sa situacijom koja im je nametnuta. Njihov zajednički sin Collie se također zbog reakcija cijelog grada povlači od svijeta i bori se s gnjevom i neprihvaćanjem zbog laži koje su urušile cjelokupnu njegovu percepciju o svom dosadašnjem životu.
Pritom je zanimljiva i Ethanova argumentacija – zašto i dalje smatra da zaslužuje ljubav i razumijevanje svoje obitelji i zajednice kojoj sad pripada: jer se smatra posve drugim čovjekom od onoga koji je počinio onaj strašni zločin, i da sada tog čovjeka sretne na ulici, ne bi ga uopće prepoznao. Naime, time što je bio dobar muž i otac te vrijedan član društva, Ethan smatra da je na neki način okajao svoje mladenačke grijehe pred svojim najbližima i da je tako uspio odvojiti onu osobu koja je bio od ove koja je postao. Neki članovi zajednice su prihvatili takav njegov stav, vjerojatno stoga jer su ga samo i poznavali kao marljivog radnika i idealnog obiteljskog čovjeka.
Suprotno tome, moram priznati da se meni tijekom cijelog čitanja ovakvo samoopravdavanje činilo odbojnim, jer ne vjerujem da čovjek u jednom času može samo odrezati osobu kakav je bio i postati netko drugi, jer je evolucija ličnosti trajna i kontinuirana i svako iskustvo koje smo imali nužno nas približava tome kakva smo osoba u sadašnjem trenutku.
Dakle, iako se u prvi mah činio pravom limunadom, posebno zbog kićenog stila Alice Hoffman, u maniri najfinijih petparačkih ljubića, roman „Plavi dnevnik“ dao mi je puno materijala za razmišljanje, i nekako se dobro nastavio na općenitu temu s kojom sam započela čitanje ove godine – odnos muškaraca prema ženama, jer iako se ovdje ne radi o zlostavljanju u fizičkom ili psihološkom smislu, roman itekako govori o tome što su muškarci, koji ne razumiju i ne poštuju žene, skloni prirediti kao izraz svog osjećaja sveopće nadmoći nad ženama.
Post je objavljen 15.01.2015. u 13:51 sati.