Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
ponedjeljak, 30.12.2013.
Lian Hearn: "Mač u tišini"
Dragi anonimni komentatoru koji se skriva pod nickom „Kouni“, ne znam tko si i ne znam što te nagnalo da mi na blogu ostaviš komentar o tome da te dugo nešto tako nije puklo kao čitanje pet knjiga Sage o Otorijima, ali veliko ti hvala: bila je to doista zlata vrijedna preporuka (ponekad čovjeku tako nešto ostane u glavi, a meni je upravo riječ „otori“ bila u glavi dok sam lutala po knjižnici i tražila naslov za čitanje. Na jednak me način prije nekoliko godina privukao serijal romana o Žrtvenom Jarcu francuskog pisca Daniela Pennaca, za koji sam zaključila: a) da bi ga valjalo ponovno pročitati i b) da bi ga valjalo posjedovati kako bih mogla obnoviti znanje. Ipak, znam što misle svi moji prijatelji i poznanici: da bi prije toga svakako valjalo pročitati Bujoldičin serijal o Milesu Vorkosiganu).
Roman „Mač u tišini“ je prvi dio Sage o Otorijima australske spisateljice Gillian Rubenstein koja piše pod pseudonimom Lian Hearn. Po mom mišljenju, radi se o žanru „young adult fiction“, odnosno knjigama za mlade. Osobito mi je zgodno što se autorica ogradila od bilo kakve obveze vjerodostojnog opisivanja povijesnih događaja u feudalnom Japanu, s obzirom da je Sagu o Otorijima smjestila u izmišljenu zemlju u feudalnom dobu, koja tek ovlaš podsjeća na feudalni Japan, s obzirom da neki običaji, događaji i predmeti doista postoje, odnosno postojali su u toj dalekoistočnoj zemlji. Zemljopisna karta, kao i nazivi mjesta, u cijelosti su izmišljeni.
U središtu je radnje petnaestogodišnji Takeo, pripadnik progonjene vjere Skrivenih, kojega nakon pokolja njegove obitelji pod svoje uzima Otori Shigeru, predstavnik plemićkog klana Otori, koji se potiho suprotstavlja vladajućem ratnom zapovjedniku Iidi, koji progoni Skrivene i osvaja sve više feudalnih posjeda. Mladi Takeo u domu svog zaštitnika, u početku posve nijem od šoka, otkriva da je pogrešno smatrao da je skromnog podrijetla i da zapravo u predstojećim povijesnim događajima treba odigrati ključnu ulogu. Osim toga, u liku zatočene plemićke kćeri Kaede otkriva razlog za osvetu i razlog zbog kojeg mora nastaviti živjeti iako se odrekao svoje vjere, svoje obitelji, a možda i svog zaštitnika.
Ova je knjiga bila toliko neobično zabavna (iako se radi o „lažnom“ feudalnom Japanu, sličnosti, kao i prevladavajuća atmosfera, su nevjerojatni) da sam odlučila prvom zgodom nastaviti čitati Sagu, pa vrlo ubrzo možete očekivati od mene i preporuke daljnje četiri knjige iz ovog serijala.
Oznake: lian hearn, mač u tišini, saga o otorijima
subota, 28.12.2013.
John Green: "Greška u našim zvijezdama"
Možda mi je „Božićna potraga“ Julijane Matanović posve izblijedjela iz misli izgurana fantastičnim genijem romana „Greška u našim zvijezdama“ američkog autora Johna Greena. Autor, koji u našem području i nije osobito poznat među širokim narodnim masama, svojevrsna je internetska zvijezda kao jedna od bratske polovice Vlog-brothersa, jednog od najpopularnijih Youtube kanala na svijetu. Ipak, za potrebe ovog predstavljanja valja reći i to da se radi o nagrađivanom autoru romana za mlade s popisa bestselera New York Timesa koji se može pohvaliti i nagradama Edgar i Printz. Romanom „Greška u našim zvijezdama“ popeo se na broj 1 liste bestselera New York Timesa.
Ova mi je knjiga slomila srce, provela sam božićne blagdane jecajući, posve dirnuta. Naime, u središtu je radnje ljubavna priča između dvoje mladih bolesnika: Hazel Grace ima šesnaest godina i terminalnu bolest, rak štitnjače koji se proširio na pluća, zbog čega sa sobom uvijek vuče spremnik s kisikom. Augustus Waters ima sedamnaest godina, najveći je frajer i najzgodniji lik kojega je Hazel ikad vidjela, a oporavlja se od raka kostiju – osteosarkoma u borbi protiv kojega je izgubio nogu i ima protezu. Mjesto radnje je autorov rodni Indianapolis, a sjajan lajtmotiv cijele priče je jedini objavljeni roman misterioznog autora Petera Van Houtena pod naslovom „Kraljevska tuga“, koji je objavljen u poludovršenom stanju, a govori o djevojčici koja boluje od leukemije, i iz koje Hazel crpi neobična i vrlo ozbiljna stajališta o smrti, koja joj tako neposredno prijeti.
Malo je reći da je dvoje tako osobitih tinejdžera našlo zajednički jezik – i više od toga. Međutim, žalost prijeteće smrti, neprestana borba protiv zloćudnih bolesti čitatelja ostavlja u stanju posvemašnje onemoćalosti zbog koje se za ovo dvoje glavnih likova veže i više nego što bi trebao (pročitavši roman – u jednom dahu, dakako – zaključila sam kako je autor zacijelo najveći mamlaz na svijetu kad tako jeftinim trikovima mami suosjećanje. Ipak, ne zavaravajte se, da ovakvo što ne bi bilo jeftino i plitko, bila je potrebna strašna količina vještine).
Primjer takve vještine:
Nije bila stvar u tome da je knjiga dobra ili nešto slično, stvar je bila u tome da me njen autor Peter Van Houten razumio na čudne i nemoguće načine. „Kraljevska tuga“ je bila moja knjiga, jednako kao što je moje tijelo bilo moje tijelo, a moje misli – moje misli.“
Da se razumijemo, ne radi se uopće o romanu za mlade čitatelje. Ovu knjigu mogu (neki i moraju) pročitati i odrasli, da bi pojmili što znači (za mladu osobu, ali i za njezine najmilije) svakodnevno se hvatati u koštac s bolešću, s prijetnjom smrti koja se približava, s nemoći i fizičkim ograničenjima. Govoriti o ljubavi u tim uvjetima djeluje pomalo bedasto, ali nije netočno ono što je u knjizi ustanovio i sam autor John Green – Maslowljeva ljestvica potreba je pogrešno postavljena, jer potreba za ljubavlju egzistira i kad su primarnije potrebe, poput potrebe za sigurnošću ili egzistencijom, ugrožene.
Pouka priče – ljubav pobjeđuje sve? I bolest, i smrt? Djeluje sladunjavo, znam, zato zaključak o pouci priče prepuštam tebi, čitatelju.
Oznake: john green, greška u našim zvijezdama
četvrtak, 26.12.2013.
Julijana Matanović: "Božićna potraga"
Kao prvo, sretan Božić, vesela Kwanzaa i ugodne Saturnalije vam želim, što god slavili i na koji god način to što slavite obilježavali!
Atipično od svoga ustaljenog ponašanja, odlučila sam dane Božića provesti čitajući prikladnu literaturu (kako je vrijeme blagdana kratko, čovjek ima obveze sudjelovati u kojekakvim ritualima i druženjima, bila sam primorala izabrati kratku knjigu, pa je izbor bio ili Julijana Matanović i njezina „Božićna potraga“ ili „Najljepše božićne priče“ u izdanju VBZ-a. Odlučila sam se za Julijanu Matanović s obzirom da sam smatrala da bi najljepše božićne priče bile ipak previše klasičan izbor).
Radi se o (kratkoj) zbirci sastavljenoj od deset kratkih priča „o ljubavi i nedostatku ljubavi. To su pripovijesti u kojima se isprepliće sjećanje na vrijeme kad je ljubavi bilo i traganje za tim izgubljenim jedinstvom s bliskima i dragima. U njima su glavni junaci često ostavljeni i napušteni, obitelji su obično razorene, a sile koje ih uništavaju su neumoljive, ali čežnja da se ponovo uspostave pokidane veze – neuništiva je. Svaka od priča ove knjige svojevrsna je potraga za ljubavlju. I sve se događaju u vrijeme Božića.“
Ako znate išta o Julijani Matanović, znate da nikad nije prestala pisati o potrazi za ljubavlju, u svakom svom romanu ili priči. Stoga je njezin rukopis ono što izbija iz svake pore ove na brzu ruku sastavljene knjižice. Moram priznati da je prvo što mi je palo na pamet da je zapravo jedino što povezuje ove priče to što se sve događaju, ili imaju veze s Božićem. Naime, iz nekog me razloga proces nastanka ove knjige (iako ne znam kakav je bio, slutim) podsjetio na zbirku „Dvanaest hodočasnika“ Gabriela Garcie Marqueza, u čijem predgovoru Marquez pojašnjava kako su ga priče iz te zbirke, zapostavljene dugi niz godina, slijedile kroz život u duhovnom i geografskom smislu, sve dok nisu bile objedinjene u zbirci. Na isti način mislim da je Julijana Matanović za potrebe nadolazećeg Božića, ali u većoj hitnji i manje pomno nego Marquez, izabrala deset priča koje su inače stajale u njezinim bilješkama, same i napuštene, možda kao fragmenti ili skice.
Moje razočaranje vjerojatno postaje shvatljivije ako vam kažem da sam knjigu pročitala prije tri dana (u međuvremenu sam čitala nešto drugo), ali da se iskreno, ni uz najbolju volju ne mogu sjetiti niti jedne priče, niti jednog osjećaja koji je knjiga pobudila bez da zavirim među njezine korice. To vjerojatno govori nešto grozno o meni, ali vjerojatno i o pričama koje su obuhvaćene „Božićnom potragom.“
Jedno je sigurno: ovakva knjižica sjajan je božićni poklon – vizualno je primamljiva, tvrdo ukoričena i zgodno ilustrirana, ali i najvažnije: tematski je prikladna blagdanima, zbog čega je preporučujem za poklanjanje više nego za čitanje, no i manje zahtjevan čitatelj (a osobito čitateljica) moći će pronaći u nekim pričama zbirke zrnce raznježenosti koje toliko dobro pristaje božićnim blagdanima.
Oznake: julijana matanović, božićna potraga
subota, 21.12.2013.
Slobodan Anić: "Osluškivač snova i druge priče za veliku decu"
Kad smo već kod preporuka iz susjednih nam država, krajem listopada sam pisala recenziju za jedan časopis za jednog svog online-prijatelja kojemu je unatoč izvjesnoj dobi i činjenici posvemašnje književne ne(pre)poznatosti, uspjelo objaviti knjigu u susjednoj nam Srbiji. Tijekom jeseni je imao promocije knjige u Srbiji, pa je ova recenzija bila moja mala pomoć u promoviranju prijateljeve knjige.
Recenziju donosim u nastavku...
Omnibus priča za veliku i malu djecu
Slobodan Anić: „Osluškivač snova i druge priče za veliku decu“
Literarna tradicija dječje književnosti dobro je poznata, iako ponešto zapostavljena među narodima Balkana: spomenimo samo Ivanu Brlić-Mažuranić i njezine „Priče iz davnine“ ili „Čudnovate zgode šegrta Hlapića“ na geografskom području koje se danas u političko-kulturnom smislu identificira s hrvatskom književnošću ili pjesme Jovana Jovanovića Zmaja na geografskom području koje se danas izjednačava sa srpskom književnošću (neka mi oprosti čitatelj ovih redaka moju mladost, jer su se, barem u dječjoj književnosti, putevi naših naroda i narodnosti ponešto razišli, pa kako spadam među djecu koja su odrasla u devedesetima, nisam bila izložena i drugim, zacijelo hvalevrijednim primjerima srpske dječje književnosti).
Uostalom, važnost dječje književnosti za kulturni razvoj i napredak vjerojatno niti nije potrebno posebno isticati s obzirom da se kroz šaljive, strašne, zanimljive ili napete tekstove pisane upravo za njih naši najmlađi upoznaju s knjigom, čitanjem, ali i kulturnim nasljedstvom svoje obitelji, svog zavičaja ili svoje domovine.
Slijedom upravo te literarne tradicije, nastala je i zbirka kratkih priča „Osluškivač snova i druge priče za veliku decu“ autora Slobodana Anića, penzioniranog osnovnoškolskog učitelja.
Kao prvo, moram napomenuti da autora, čika Slobodana, poznajem već sigurno pet – šest godina, iako se nikad nismo zvanično upoznali, pa se i u našem slučaju potvrdila ona novodobna spoznaja kako je ulaskom interneta u naše živote svijet postao globalno selo: u to vrijeme je sajt Eniaroyah imao vrlo živahnu kreativnu online – zajednicu, u kojoj se, između ostaloga, održavao i natječaj/tečaj kreativnog pisanja, pa se izrazito dobro sjećam kako me upravo čika Slobodan opleo zbog toga što pišem „duge i rogobatne naslove“ iznad svojih priča (kako to nije bio jedini problem moje proze, moja je strast za pisanjem nakon toga – ali ne i zbog toga – skoro u potpunosti ishlapjela, pa sam ostala tek blogerica koja rado čita i na svom blogu Bookeraj piše o knjigama, ali koja se nikako ne upušta u stvaranje vlastitih knjiga). Ipak, drago mi je ustvrditi da je čika Slobodan Anić daleko hrabriji i uporniji od mene, čemu je rezultat upravo knjiga „Osluškivač snova i druge priče za veliku decu.“
U ovom je slučaju riječ o omnibusu od petnaest kratkih priča, koje su, iako su sve pojedinačno zaokružene i svaka za sebe predstavlja cjelinu, međusobno povezane likom djevojčice Ivane, odnosno princeze Ivane (kraće: Princez-Ice) i odraslog čovjeka, Osluškivača snova imenom Zan (kako je knjiga, između ostaloga, i posvećena jednoj Ivani, naslućujem da je upravo ta Ivana predstavljala autorovu inspiraciju za zaigranu i živahnu glavnu junakinju). S obzirom da isto tako znam da je autor također čitav svoj radni vijek proveo kao učitelj i da se cijeli život bavio djecom, nije čudno što je za svoj prvijenac izabrao napisati upravo dječju knjigu, pa je i iz ove knjige posve vidljivo da kao dio svoje profesionalne deformacije posjeduje potreban senzibilitet da se može uvjerljivo uživjeti u dječji um.
Najvažnije pitanje na koje valja odgovoriti, s obzirom da je sam autor u naslovu nagovijestio da se radi o pričama „za odraslu djecu“, jest u čemu je privlačnost ove zbirke priča za odrasle osobe. Zaključujem da odgovor na ovo pitanje valja potražiti u međusobnom odnosu likova. Princez-Ica je, dakako, tipična curica, pa i zgode iz njezinih priča predstavljaju dogodovštine stvarnih curica, pomalo sebičnih i taštih, ali vrlo sposobnih da se svide. Još i važnije, ona je izrazito živahna, svojeglava i zločesta, ali i vrlo iskrena i vrlo instinktivna (u frojdovskom smislu, ona predstavlja Id.) Zan je pak njezin Ego, ono što ona jest u spiritualnom smislu – on predstavlja (odnosno zapisuje) njezine snove, težnje i čežnje (ma kako se prizemne one ponekad činile). U knjizi se, osim Princez-Icine obitelji, njezinog brata Ivana i njezinih školskih drugara, pojavljuje i Učitelj. Učitelj predstavlja Superego, ono što bi Princez-Ica trebala biti, odnosno čemu u karakternom, nematerijalnom smislu ona teži, ili kako bi se trebala predstavljati prema van (upravo u tom dijelu i sam autor progovara kroz usta Učitelja u jednoj od posljednjih priča u zbirci, o tome kako se Princez-Ica „rano zadjevojčila“, zbog čega njezino ponašanje više nije prikladno, a nije niti prikladno da joj muškarac objašnjava iz kojih razloga ono nije prikladno). Upravo u tom trokutu međusobnih odnosa vidim iz kojih bi razloga ova zbirka bila prikladna i za čitanje odraslima.
Isto tako, Zan – Osluškivač snova simbol je djetinje mašte, koji Princez-Icinim odrastanjem polako nestaje iz njezinog života (Učitelj je, suprotno, glas Razuma i odraslosti, koji djevojčicu doziva), pa ova knjiga može predstavljati i prikaz jednog odrastanja, napuštanja djetinje maštovitosti i ulaska u svijet odraslih.
No i bez obzira na ranije spomenute aspekte koji se daju iščitati iz teksta, ovu zbirku bez straha i razmišljanja mogu preporučiti na čitanje najmlađima, za razvoj mašte i učenje o tome, kako se živjelo u nevinijim vremenima od ovoga našeg.
Oznake: slobodan anić, osluškivač snova i druge priče za veliku decu
četvrtak, 19.12.2013.
Besplatna knjiga nepoznatog autora
Dobila sam e-mail od meni nepoznatog sugovornika, koji me izvijestio da je napisao knjigu i da bi volio kad bih je postavila na svoj sajt.
Knjiga se zove „Sanjarev um“, autor se zove Pavel Jonaš, a sam autor ovo piše u e-mailu o knjizi:
Na linku saznajemo i nešto malo više:
Roman „Sanjarev um“ jeste beg u snove, u imaginaciju i maštu. Preplićući događaje, koji se smenjuju njegovim sklapanjem očiju u san i ponovnim buđenjem. Autor nas vodi kroz razne epohe i situacije, u kojima je čas na piratskom brodu, čas u svemirskoj letelici, u kojima proživljava strahote Drugog svetskog rata ili je u boju sa vilenjacima. Duboko proživljene emocije i jasna slika događaja, toliko su jaki da se prožimaju i mešaju sa realnim svetom. Brzi obrti, kratke rečenice, prelazak iz slike u sliku, iz događaja u doživljaj, lako nam dočaravaju lepotu i nerazumljivost snova, u kojima je sve moguće.
Gordana Đorđević
Pa evo, link na knjigu nalazi se na dnu ove preporuke, a meni se možete javiti mailom ukoliko želite da vam pošaljem .pdf verziju koju mi je poslao autor.
PAVEL JONAŠ - SANJAREV UM
Oznake: pavel jonaš, sanjarev um
utorak, 17.12.2013.
Sebastian Fitzek: „Terapija“
A onda mi je, posve nenadano, prošlog vikenda ruku dopao roman „Terapija“ mladog njemačkog pisca i novinara Sebastiana Fitzeka, za kojim je navodno poludjela njemačka čitateljska publika. Cijeli sam vikend bila sama, bila je tišina, a vrijeme je bilo tmurno, zbog čega se činilo da je mračnije nego što bi trebalo biti za to doba dana.
Ukratko, mislila sam da ću umrijeti od straha.
Roman, naime, tematizira dva najstrašnija motiva iz horora, a to su tragedije koje uključuju djecu i strah od gubitka uma (kad sam ovo napisala na Facebooku, mnogi su zaključili da su djeca i gubitak uma povezani, pa sam shvatila da se nisam dobro izrazila).
U središtu je radnje „psihijatrijska zvijezda“ doktor Viktor Larenz, čija je kćer nestala iz liječničke ordinacije gdje je bila na liječenju od nepoznate bolesti, i to u dobi od 12 godina. Izmučen grižnjom savjesti jer nije dovoljno pazio, doktor se udaljuje od svoje supruge Isabell, prestaje prakticirati i u jednom trenutku nakon četiri godine, povlači se u svoju vikendicu na otoku Parkum kako bi u miru odgovarao na pitanja iz intervjua koji je trebao dati. Usred oluje, na njegova vrata pokuca zgodna djevojka po imenu Anna Spiegel, tražeći da je doktor primi na terapiju jer boluje od shizofrenije, što je njegova specijalnost. Ispostavlja se da djevojka i nije sasvim bezazlena, jer doktoru nestaje pas, počinju se događati čudni i neobjašnjivi nestanci stvari, nestanci struje i slično, što u okruženju trajne oluje zadobiva zlokoban i jeziv predznak (malo je reći da sam se u tim trenutcima znala lecnuti, točnije bi bilo reći da sam se držala noktima za strop svaki put kad bi nešto zaštropotalo iz susjednih stanova). Prehlađen i sve slabiji, doktor Larenz se nalazi u situaciji da se pita ne poigrava li se njegov um s njim i nisu li sva događanja plod njegove mašte dok polako tone u ludilo.
Prednost ove knjige je svakako njezina konciznost i jasnoća, jer se autor doista potrudio da nema suvišnih dijelova koji bi ometali apsolutnu funkcionalnost teksta. To znači da se čita doista lako i brzo (pogotovo ako niste tako plašljivi kao ja) i da djeluje prilično uvjerljivo i suvereno. Jeziva je atmosfera stoga postignuta isključivo jezivom fabulom, činjenicom da se ne možemo othrvati suosjećanju ako se radi o stradavanju djece i da zapravo ništa nije tako strašno koliko mogućnost da izgubimo razum (koji inače uzimamo zdravo za gotovo) dok to uopće ne primjećujemo.
Preporučujem, svakako!
Oznake: sebastian fitzek, terapija
nedjelja, 15.12.2013.
Dan Brown: "Inferno"
Nije prvi put u životu, ali prije nekoliko dana sam si ponovno uskočila u usta (sjećam se kako sam pisala da je Dan Brown prilično loš izbor za rođendanski poklon, i kako ga ja nikad ne bih izabrala za poklon osobi koju ne poznajem dobro). Naime, pročitala sam najnoviji roman Dana Browna preveden kod nas, popularni „Inferno“.
„Da Vincijev kod“ sam, dakako, čitala. Nakon toga i „Anđele i demone“ s obzirom da su uslijedili vrlo brzo jedan nakon drugoga ne bi li što bolje iskoristili autorovu iznenadnu globalnu slavu. Međutim, kako je između treće njegove knjige i prethodnih dviju uslijedila pauza, pomalo sam se ohladila od čitanja „Velike obmane“ i „Digitalne tvrđave“ jer sam mislila da se radi o još jednom povijesnom krimi-spektaklu na isti kalup.
Moralo se dogoditi da i kod mene dođe do vikenda kad nemam što raditi – i tako mi je u ruke došao „Inferno“. U predstojećem tjednu čitanja shvatila sam da mi je interes ponešto smanjen i da mi se nešto ne da nastavljati, ali sam ustrajala jer su mi neki raniji čitatelji te knjige obećali da će se stvari naglo popraviti „kad se ufuraš“ (međutim, ustanovila sam da nije stvar u tome, već u činjenici da me radni tjedan jednostavno samelje i da nemam volje niti za čitanje, niti za kućanske poslove, ni za što). Ovog vikenda dovršila sam čitanje.
Nije da sam nezadovoljna, daleko od toga. Ova knjiga nije ništa bolja niti lošija od drugih knjiga iz žanra, ali je stvar vjerojatno u tome da dobiva publicitet kakav druge knjige iz žanra vjerojatno ne dobivaju jer im autor nije tako razvikan. Zaključujem, dakle, da novije knjige Dana Browna u Hrvatskoj još žive na staroj slavi „Da Vincijevog koda“, što je po mom mišljenju pomalo strašno, jer ukazuje na to koliko se u čitateljskom mainstreamu dojmovi polako mijenjaju, kao da od 2005. godine ničega drugog u svjetskoj književnoj produkciji osim Dana Browna nije bilo (osim nekakvog stidljivog pojavljivanja Stiega Larssona i Joa Nesboa), govoreći tu, dakako, o knjigama za masovnu potrošnju. Ne mogu se sjetiti da sam čula neko drugo ime osim navedena tri, sad kad malo bolje razmislim.
U svakom slučaju, ovdje Brown tematizira Danteov „Pakao“ i pitanje humanog načina rješavanja neodrživog rasta svjetske populacije. Rješenja koja je ponudio za dovršetak priče pomalo su neočekivana, iako je faktor iznenađenja ublažen ponovnim pojavljivanjem profesora Roberta Langdona u svoj svojoj intelektualnoj muževnosti, kao i još nekolicine arhetipskih likova – negativca (simbol Smrti), žene sijede kose (simbol Života), boga prijevare i obmane kao i nesretne djeve u nevolji koju treba spasiti, ovoga puta od nje same.
Ako niste lijeni i pretrpani poslom kao ja, čitanje će vam ići brzo i relativno ćete se ugodno zabaviti. Dakako, to podrazumijeva da tijekom čitanja nećete očekivati previše.
petak, 06.12.2013.
Jane Fallon: "Život u četvero"
Autorica Jane Fallon životna je partnerica glumca i komičara Rickya Gervaisa – dakle, Britanka, odnosno točnije – Londončanka. Karijeru je započela kao uspješna tv-producentica koja je zatim dala otkaz kako bi napisala svoj prvi roman „Kako se riješiti Matthewa“, koji je osvojio nagradu Brit Chick Lit hit godine. Već ovo što ste saznali u prve dvije rečenice garancija je za ništa manje nego solidan chick-lit uradak za predstojeće božićne blagdane.
Dvije prijateljice i dva najbolja prijatelja dugogodišnji su bračni parovi – otkad su kao studenti bili cimeri, uvijek su skupa, djeca su im najbolji prijatelji i osim što imaju jedni druge, nitko više nije pozvan u njihov mali prijateljski krug.
No sve se to odjednom raspada nakon što Alex odluči da je njegov brak sa Isabel gotov i da je zapravo cijelo vrijeme volio Rebeccu, iz čijih usta i saznajemo cijelu priču. Međutim, Rebecca je zgrožena njegovom ponudom jer je njezin brak s Danielom jednako dobar kao što je bio na početku, pa se Alex, njegova hirovitost i njegove loše životne odluke počnu nadvijati i nad Rebeccu i nad njezinu obitelj. Da bi zaštitila barem prijateljstvo između Alexa i Daniela, Rebecca odlučuje zatajiti Danielu da joj se Alex nabacivao, što se, prema očekivanjima, pokazuje točno onako kritično lošim izborom kakav može dovesti do generalnog raspada situacije.
Sve bi to bilo podnošljivo kad bi barem situacija na poslu bila bolja, ali Rebeccina glavna dušmanka je njezina suradnica u agenciji za talente (glumce, dramske pisce i scenariste), mršava usidjelica Lorna. Nažalost, Lorna pronalazi način da uđe i u Rebeccinu privatnu sferu, u njezinu kuću, njezinu obitelj i među njezine prijatelje, pa Rebecca postaje sve defenzivnijom i sve se više zaštitnički odnosi prema ljudima kojima je beskrajno odana.
Kao i svaki chick-lit roman, i ovaj je pitak, čitljiv i lagan, pa mu se tek nekoliko sitnica (govoreći o fabuli) može dodati ili oduzeti. Vjerojatno vas neće natjerati na razmišljanje, ali ipak, neke sam situacije iz vlastitog iskustva mogla vrtjeti po glavi (te se situacije tiču zatvorenih, samodovoljnih društava i klika čijem smo stvaranju u malim okolinama u Hrvatskoj skloni).
Recimo, pred tri godine našla sam se u situaciji da se moram preseliti u posve novi grad u kojemu nikoga nisam poznavala. U prvo sam vrijeme svaki dan upoznavala nekog novog, svaki dan sam morala pružati ruku i izgovarati svoje ime, i to ponekad i po dvadesetak puta dnevno. Međutim, prvih sam pola godine bila neprestano sama (ovdje su ljudi nešto hladniji, mali je grad u pitanju i svi su nekako ustalili vlastita društva u kojima praktički da nema migracije između društava i niti jednom društvu ne treba novi član, pogotovo ne autsajder). Razmišljajući o tome, došla sam do zaključka da bi vjerojatno bilo isto da sam i dalje u svom rodnom gradu, gdje poznajem po vlastitom shvaćanju dovoljan broj ljudi, vjerojatno ni sama ne bih shvaćala zašto prihvatiti nekog dotepenca u svoje društvo, možda ga čak ne bih niti registrirala. Međutim, kroz pola godine upoznala sam jednog sjajnog lika, koji mi je po naravi prilično sličan i koji mi je učinio dobročinstvo za kakvo i ne shvaćamo koliko je važno: neko je vrijeme umjesto mene izgovarao moje ime drugima, i neko je vrijeme svojim imenom i svojim prijateljstvom garantirao drugima da sam osoba koju vrijedi poznavati. Zahvaljujući njemu, ja više ne moram izgovarati svoje ime tako često, niti tako često moram pružati ruku radi rukovanja, barem ne u ovom gradu.
Konačno, zahvaljujući iskustvu selidbe u drugi grad shvatila sam što znači doista biti nitko i ništa i kako jedna mala, naizgled beznačajna gesta sve može promijeniti.
Oznake: jane fallon, život u četvero, introduction
