Autorica Jane Fallon životna je partnerica glumca i komičara Rickya Gervaisa – dakle, Britanka, odnosno točnije – Londončanka. Karijeru je započela kao uspješna tv-producentica koja je zatim dala otkaz kako bi napisala svoj prvi roman „Kako se riješiti Matthewa“, koji je osvojio nagradu Brit Chick Lit hit godine. Već ovo što ste saznali u prve dvije rečenice garancija je za ništa manje nego solidan chick-lit uradak za predstojeće božićne blagdane.
Dvije prijateljice i dva najbolja prijatelja dugogodišnji su bračni parovi – otkad su kao studenti bili cimeri, uvijek su skupa, djeca su im najbolji prijatelji i osim što imaju jedni druge, nitko više nije pozvan u njihov mali prijateljski krug.
No sve se to odjednom raspada nakon što Alex odluči da je njegov brak sa Isabel gotov i da je zapravo cijelo vrijeme volio Rebeccu, iz čijih usta i saznajemo cijelu priču. Međutim, Rebecca je zgrožena njegovom ponudom jer je njezin brak s Danielom jednako dobar kao što je bio na početku, pa se Alex, njegova hirovitost i njegove loše životne odluke počnu nadvijati i nad Rebeccu i nad njezinu obitelj. Da bi zaštitila barem prijateljstvo između Alexa i Daniela, Rebecca odlučuje zatajiti Danielu da joj se Alex nabacivao, što se, prema očekivanjima, pokazuje točno onako kritično lošim izborom kakav može dovesti do generalnog raspada situacije.
Sve bi to bilo podnošljivo kad bi barem situacija na poslu bila bolja, ali Rebeccina glavna dušmanka je njezina suradnica u agenciji za talente (glumce, dramske pisce i scenariste), mršava usidjelica Lorna. Nažalost, Lorna pronalazi način da uđe i u Rebeccinu privatnu sferu, u njezinu kuću, njezinu obitelj i među njezine prijatelje, pa Rebecca postaje sve defenzivnijom i sve se više zaštitnički odnosi prema ljudima kojima je beskrajno odana.
Kao i svaki chick-lit roman, i ovaj je pitak, čitljiv i lagan, pa mu se tek nekoliko sitnica (govoreći o fabuli) može dodati ili oduzeti. Vjerojatno vas neće natjerati na razmišljanje, ali ipak, neke sam situacije iz vlastitog iskustva mogla vrtjeti po glavi (te se situacije tiču zatvorenih, samodovoljnih društava i klika čijem smo stvaranju u malim okolinama u Hrvatskoj skloni).
Recimo, pred tri godine našla sam se u situaciji da se moram preseliti u posve novi grad u kojemu nikoga nisam poznavala. U prvo sam vrijeme svaki dan upoznavala nekog novog, svaki dan sam morala pružati ruku i izgovarati svoje ime, i to ponekad i po dvadesetak puta dnevno. Međutim, prvih sam pola godine bila neprestano sama (ovdje su ljudi nešto hladniji, mali je grad u pitanju i svi su nekako ustalili vlastita društva u kojima praktički da nema migracije između društava i niti jednom društvu ne treba novi član, pogotovo ne autsajder). Razmišljajući o tome, došla sam do zaključka da bi vjerojatno bilo isto da sam i dalje u svom rodnom gradu, gdje poznajem po vlastitom shvaćanju dovoljan broj ljudi, vjerojatno ni sama ne bih shvaćala zašto prihvatiti nekog dotepenca u svoje društvo, možda ga čak ne bih niti registrirala. Međutim, kroz pola godine upoznala sam jednog sjajnog lika, koji mi je po naravi prilično sličan i koji mi je učinio dobročinstvo za kakvo i ne shvaćamo koliko je važno: neko je vrijeme umjesto mene izgovarao moje ime drugima, i neko je vrijeme svojim imenom i svojim prijateljstvom garantirao drugima da sam osoba koju vrijedi poznavati. Zahvaljujući njemu, ja više ne moram izgovarati svoje ime tako često, niti tako često moram pružati ruku radi rukovanja, barem ne u ovom gradu.
Konačno, zahvaljujući iskustvu selidbe u drugi grad shvatila sam što znači doista biti nitko i ništa i kako jedna mala, naizgled beznačajna gesta sve može promijeniti.
Post je objavljen 06.12.2013. u 18:14 sati.