Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
nedjelja, 15.12.2013.
Dan Brown: "Inferno"
Nije prvi put u životu, ali prije nekoliko dana sam si ponovno uskočila u usta (sjećam se kako sam pisala da je Dan Brown prilično loš izbor za rođendanski poklon, i kako ga ja nikad ne bih izabrala za poklon osobi koju ne poznajem dobro). Naime, pročitala sam najnoviji roman Dana Browna preveden kod nas, popularni „Inferno“.
„Da Vincijev kod“ sam, dakako, čitala. Nakon toga i „Anđele i demone“ s obzirom da su uslijedili vrlo brzo jedan nakon drugoga ne bi li što bolje iskoristili autorovu iznenadnu globalnu slavu. Međutim, kako je između treće njegove knjige i prethodnih dviju uslijedila pauza, pomalo sam se ohladila od čitanja „Velike obmane“ i „Digitalne tvrđave“ jer sam mislila da se radi o još jednom povijesnom krimi-spektaklu na isti kalup.
Moralo se dogoditi da i kod mene dođe do vikenda kad nemam što raditi – i tako mi je u ruke došao „Inferno“. U predstojećem tjednu čitanja shvatila sam da mi je interes ponešto smanjen i da mi se nešto ne da nastavljati, ali sam ustrajala jer su mi neki raniji čitatelji te knjige obećali da će se stvari naglo popraviti „kad se ufuraš“ (međutim, ustanovila sam da nije stvar u tome, već u činjenici da me radni tjedan jednostavno samelje i da nemam volje niti za čitanje, niti za kućanske poslove, ni za što). Ovog vikenda dovršila sam čitanje.
Nije da sam nezadovoljna, daleko od toga. Ova knjiga nije ništa bolja niti lošija od drugih knjiga iz žanra, ali je stvar vjerojatno u tome da dobiva publicitet kakav druge knjige iz žanra vjerojatno ne dobivaju jer im autor nije tako razvikan. Zaključujem, dakle, da novije knjige Dana Browna u Hrvatskoj još žive na staroj slavi „Da Vincijevog koda“, što je po mom mišljenju pomalo strašno, jer ukazuje na to koliko se u čitateljskom mainstreamu dojmovi polako mijenjaju, kao da od 2005. godine ničega drugog u svjetskoj književnoj produkciji osim Dana Browna nije bilo (osim nekakvog stidljivog pojavljivanja Stiega Larssona i Joa Nesboa), govoreći tu, dakako, o knjigama za masovnu potrošnju. Ne mogu se sjetiti da sam čula neko drugo ime osim navedena tri, sad kad malo bolje razmislim.
U svakom slučaju, ovdje Brown tematizira Danteov „Pakao“ i pitanje humanog načina rješavanja neodrživog rasta svjetske populacije. Rješenja koja je ponudio za dovršetak priče pomalo su neočekivana, iako je faktor iznenađenja ublažen ponovnim pojavljivanjem profesora Roberta Langdona u svoj svojoj intelektualnoj muževnosti, kao i još nekolicine arhetipskih likova – negativca (simbol Smrti), žene sijede kose (simbol Života), boga prijevare i obmane kao i nesretne djeve u nevolji koju treba spasiti, ovoga puta od nje same.
Ako niste lijeni i pretrpani poslom kao ja, čitanje će vam ići brzo i relativno ćete se ugodno zabaviti. Dakako, to podrazumijeva da tijekom čitanja nećete očekivati previše.
