Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
srijeda, 12.03.2014.
Lian Hearn: "Nebeska je mreža velika"
Čitanjem romana „Nebeska je mreža velika“ australske autorice Lian Hearn konačno sam u potpunosti dočitala njezinu Sagu o Otorijima, s kojom sam počela još krajem prošle godine i koju sam si obećala dovršiti već u veljači, ali to zbog obimnog čitateljskog pothvata (kao i drugih čitateljsko-spisateljsko-novinarskih zadataka) nije bilo moguće. Unatoč tome, samoj sebi čestitam na upornosti, jer mi je upravo ova, posljednja knjiga, bila najtvrđi orah.
Radi se o početnom nastavku Sage, koji ustvari niti ne pripada trilogiji, ali koji objašnjava događaje koji će uslijediti u trilogiji koja nastavlja pratiti mladog (a zatim i nešto malo starijeg) Otori Takea u njegovom životnom djelu – ujedinjenju Triju zemalja pod jedinstvenu vlast blagostanja i mira. U romanu „Nebeska je mreža velika“ pratimo pak Otori Shigerua, Takeovog posvojitelja i duhovnog oca, u njegovom odrastanju i njegovom velikom vojnom porazu kod Yaegehare, zbog kojega se zlikovac Iida Sadamu i uspeo na vlast u Trima zemljama, kao i u konačnoj, očajničkoj taktičkoj strategiji pokušaja atentata na Iidu Sadamua.
Ovom romanu, koji ima odlike obiteljske kronike, zbog ovih njegovih značajki trebalo je doista dugo da se zahukta – Shigeruove djetinje godine, u kojima se uz neodlučnog oca i grubu majku (uz vječno prisustvo zlobnih stričeva koji pretendiraju na mjesto nasljednika klana Otori) promeće u vođu klana, traju kroz gotovo dvije trećine romana, da bi tek u posljednjoj trećini bilo nešto govora o njegovu vodstvu i o lutanjima kroz Srednju zemlju, odnosno feud koji je izgubio. U posljednjem dijelu romana također se spominje kako se razvijala nenadana i zabranjena priča između Shigerua i njegove zabranjene ljubavi Maruyama Naomi.
Međutim, kroz čitav roman puno se toga objašnjava o tome kako se razvijala osobnost Otori Shigerua, koji je svojim karakterom i svojim odgojem obilježio Takea i učinio ga upravo onakvim junakom kao kakav se on pojavljuje u Sagi o Otorijima. Shigeru je, naime, bio fasciniran zemljoradnjom (zbog čega je među svojim neistomišljenicima zaslužio i posprdni nadimak Seljak) i ribarstvom, od čega je njegov feud i živio, te je smatrao da se mir može ostvariti i kroz ekonomsko blagostanje, jer pravedan gospodar, koji ne ubire previše poreza, uživa povjerenje i ljubav svojih vazala i podanika (u svjetlu nedavne presude Ivi Sanaderu, kao i u svjetlu sve veće porezne presije na najšire skupine građana Hrvatske, ovo je lekcija koju bi mogao usvojiti mnogi suvremeni političar, na vjekovnu radost nacije koja ga je izabrala).
Osim toga, i ovo se djelo odlikuje jednostavnim stilom, lako je za čitanje (iako, obimno je, pa se za to valja i pripremiti), pa iako u mom slučaju predstavlja objašnjenje događaja o kojima sam već ranije čitala u trilogiji Saga o Otorijima, možda bi je idealno bilo čitati kronološki, kao prvu knjigu Sage, kako bi se čitatelj polagano uveo i upoznao s događajima koji će uslijediti. Za mene, čitanjem romana „Nebeska je mreža velika“ definitivno je zaokruženo jedno veliko čitateljsko iskustvo.
Oznake: lian hearn, nebeska je mreža velika
utorak, 18.02.2014.
Lian Hearn: "Posljednji čapljin krik"
Morala sam uzeti kratku pauzu od čitanja i pisanja jer se mnogo stvari uspjelo dogoditi u kratkom vremenu od oko dva tjedna, ali sad se vraćam svojim uobičajenim izvannastavnim aktivnostima (ovo je malo prolongiralo i očekivani dovršetak čitanja Sage o Otorijima, ali ništa ne smeta, ergo – business as usual!)
Dakle, pročitala sam i posljednji nastavak Sage o Otorijima, naslovljen kao „Posljednji čapljin krik“ (ovo nije i posljednja napisana knjiga, jer još čitam svojevrsni prequel, početni dio Sage pod naslovom „Nebeska je mreža velika“, koji se odnosi na vrijeme prije Takea Otorija, za vrijeme njegova posvojitelja Shigerua Otorija, a koji se dio tiče njegova odrastanja i načina na koji je došao do zaključaka koji će biti ključni u cjelokupnoj Sagi).
Moram priznati da mi je u ovom dijelu pažnja pomalo popustila jer sam (iskreno!) jedva čekala da završi. Otori Takeo se, naime, od samuraja i ratnika pretvorio u ostarjelog diplomata koji kroz pola romana važe kako će bez protivljenja cara prenijeti svoju vlast svojoj najstarijoj kćeri Shigeko (naime, iako u Trima zemljama, feudu kojim vladaju Otoriji, vladavina žena ima svoju tradiciju, u ostatku Carstva to nije slučaj i njegova odluka nailazi na oštro protivljenje i javnu sablazan). Iz stranih zemalja pojavljuje se neobičan stvor nazvan kirin, kao dar za cara pa Takeo i Shigeko odlaze u prijestolnicu dati svoje darove i umilostiviti se caru.
U međuvremenu, Kaede je ponovno trudna – osim Shigeko, Kaede i Takeo imaju i zajedničke blizanke, Miki i Mayu, koje također prolaze društvenu osudu s obzirom da se blizanci u Trima zemljama smatraju prokletima, ali nemaju sina, što u svjetlu proročanstva koje Takeu proriče smrt od sinovljeve ruke, sasvim odgovara. Međutim, novorođenče je dječak.
Kako nastojanje odobrovoljenja cara nije uspjelo, Otoriji i njihovi saveznici moraju se pripremiti za još jednu, posljednju bitku. Na kraju romana, čitatelj uviđa kako su prokletstva koja su pratila Takea od početka Sage još uvijek prisutna i uspijevaju ga sustići na najbrutalnije načine, zbog čega Saga završava s osjećajem mučnog gubitka i neizbježnog kraja jedne velike ere.
S obzirom da sam u procesu čitanja i nastavka pod naslovom „Nebeska je mreža velika“ (čije sam čitanje zbog zasićenja privremeno morala prekinuti čitanjem „Biciklističkog dnevnika“ Davida Byrnea – a doista ne mogu zamisliti različitiju knjigu), za mene Saga o Otorijima ipak nije gotova, pa još uvijek neću iznositi velike zaključke o važnosti i zanimljivosti ovog obimnog književnog djela, samo ću vam preporučiti da, ako ste već počeli s čitanjem, nikako ne odustajete s obzirom da ćete tek čitanjem „Posljednjeg čapljinog krika“ dočekati kraj koji zaslužujete.
Oznake: lian hearn, saga o otorijima, posljednji čapljin krik
petak, 17.01.2014.
Lian Hearn: "Sjaj mjesečine"
U današnjem tekstu donosim vam izvještaj o novopročitanom nastavku, odnosno trećoj knjizi Sage o Otorijima pod naslovom „Sjaj mjesečine“. Drugu knjigu pročitala sam, i o njoj izvještaj blogosferi predala dana 11. siječnja godine gospodnje 2014. pa s vaše lijeve strane možete kliknuti ukoliko želite saznati nešto više o prethodnim nastavcima.
Naime, kao što sam i predvidjela, drugi dio bio je rezerviran za ocrtavanje psihološkog razvoja likova, za građenje njihove životnosti i uvjerljivosti kroz opisivanje njihova unutarnjeg previranja, što je nužno išlo na štetu fabule, odnosno količine pripovijedanja i broja događaja u priči.
Zato, pravo zahuktavanje radnje događa se u upravo pročitanom, trećem dijelu: Otori Takeo susreće svoju izabranicu, Kaede Shirakawa, i odlučuju se potajno vjenčati u svetištu Terrayama, navukavši tako na sebe bijes svih onih koji su imali pretenzije na Kaedinu imovinu i njezinu ruku, osobito plemića Fujiware, koji je neposredno prije toga snubio Kaede, a ona ga nije izravno odbila kako bi osigurala egzistencijalne potrebe svoje obitelji i posjeda Shirakawa preko zime. Ovaj čin je oboje mladih ljubavnika prokleo i u očima trenutno najjačeg ratnog vođe (engleski jezik ima tako krasan izraz: warlord, kojega se nužno nešto gubi u prijevodu ako kažemo ratni vođa, sve i ako je doslovno), zapovjednika Araija, koji je s Takeom htio stupiti u savez protiv Otorija.
Ovdje dolazi do izražaja glavna ideja koju autorica, čini mi se, nastoji iznijeti: Otori Takeo je mladić koji je rođen od tri krvi – feudalne, odnosno plemićke, čarobnjačke, odnosno plemenske (zbog čega ima nadnaravne moći) i krvi potlačenih, odnosno Skrivenih (povijesni i stvarni pandan Skrivenima je katolička vjera, iako ponešto romanticizirana). Zbog toga se on bez razlike okružuje proganjanima, izopćenicima (oni se opisuju ponešto kao kasta nedodirljivih u Indiji), seljacima, kao i ratnicima i plemićima, i zbog toga ima podršku širokih narodnih masa, kakvu podršku drugi ratni vođe ne mogu ostvariti jer im je ispod časti družiti se s nižim staležima i potlačenima. S druge strane Takeu neprestano prijete pripadnici njegova plemenskog klana, te ga nastoje ubiti iz razloga što im je otkazao poslušnost, pa u tijeku romana on od sebe više puta otklanja pokušaje atentata.
Kaede se pak i dalje više bori sa svojim unutarnjim demonima, pa pritom čini i kobnu pogrešku da se prepušta na milost i nemilost okrutnom plemiću Fujiwari, koji je uspijeva zatočiti u svojoj kući kako bi je držao za sebe kao kolekcionarski primjerak ili kao trofej.
Za to vrijeme dolaze do izražaja Takeove osobine ratnog stratega koji, unatoč manjoj, lošije opremljenoj i slabije uvježbanoj vojsci, uspijeva izvojevati nekoliko pobjeda. Međutim, pod utjecajem proročanstva koje se odnosi na njega, nužno je da će četiri bitke dobiti, a jednu izgubiti. Sigurnost mu ulijeva i spoznaja da mu nitko neće moći nauditi, osim ruke vlastitoga sina.
Sve u svemu, i dalje je jako zabavno, pa se i dalje prilično tečno čita. Ipak, moram priznati da sam malo junački navalila na čitanje i da zbog toga patim od laganog overdosea, zbog čega ću u idućih nekoliko dana uzeti malu pauzu i promijeniti žanr i temu.
Oznake: lian hearn, sjaj mjesečine, saga o otorijima
subota, 11.01.2014.
Lian Hearn: "Tragovi u snijegu"
S obzirom da se radi o nastavku na prvu knjigu Sage o Otorijima, pod naslovom „Mač u tišini“, u ovom dijelu ću se odmah baciti na prikaz druge knjige, a o cijeloj Sagi i njezinom početku više možete pročitati OVDJE.
Kako sam dovršila čitanje druge knjige Sage o Otorijima australske spisateljice koja djeluje pod pseudonimom Lian Hearn, te se ubrzano bacam i na treću, očekujem da ću ovim tempom do kraja siječnja dovršiti čitanje svih pet knjiga. S obzirom na lakoću i pitkost svih dosad dovršenih knjiga iz Sage, ova nepodnošljiva brzina nimalo ne iznenađuje.
U drugoj knjizi Sage o Otorijima, koju u knjižnicama i u izdanju Mozaik knjige možete pronaći pod naslovom „Tragovi u snijegu“, zatječemo mladog Otori Takea kako se nakon rastanka sa svojom vječnom ljubavlju Kaede Shiragawa, predao u ruke svojim krvnim srodnicima, koje svi njihovi suradnici znaju samo pod nazivom Pleme (uloga Plemena u radnji ovog romana podsjeća na ulogu plaćenih ubojica, uhoda i lupeža, svojevrsne mafije koja pogoduje interesima one strane koja najviše plati). S druge strane, Kaede se sprema na put kako bi preuzela svoje nasljedstvo od svog oca.
Radnja ovog romana, iako on za razliku od prvog, „Mača u tišini“, ne obiluje kataklizmičkim događajima važnima za priču, obuhvaća nekoliko detalja koji postavljaju temelje za događaje koji će zacijelo uslijediti. U prvom redu, tu su promjene u načinu razmišljanja i životnim izborima Shiragawa Kaede, koja se odlučuje ne prepustiti utjecajnim muškarcima u svom životu, dakle niti svom obudovjelom i poluludom ocu, a niti svom zaštitniku, vojnom zapovjedniku Araiju, već nastoji osigurati za sebe odlučujuću ulogu u političkim i povijesnim događajima koji će uslijediti, i to na način da pridobije za sebe posjede koji joj po podrijetlu pripadaju. Ne smijemo zaboraviti da je radnja romana smještena u zemlju nalik feudalnom Japanu, u kojem prema društveno prihvaćenim običajima žene imaju podređen položaj u društvu, sličan trofeju ili ukrasu, zbog čega se ovakvo ponašanje Shiragawa Kaede očituje kao nepoštovanje društvenih normi odnosno neviđena drskost kakva zbog svoje hrabrosti zaslužuje poštovanje čitatelja.
U odnosu na psihološki razvoj glavne junakinje, preobrazba glavnog junaka Otori Takea nešto je manje dramatična, s obzirom da on saznaje daljnje nepoznate detalje o svom podrijetlu i svojoj podvojenoj, odnosno trojnoj prirodi i da svoje ponašanje i svoje odluke prilagođava novim spoznajama.
Drugu knjigu sam stoga shvatila kao svojevrsni prijelaz i pripremu za brutalne borbe za posjede koje će se morati dogoditi kako bi oboje glavnih junaka na kraju Sage dobili upravo ono što su zaslužili. Radi se svakako o nužnom prijelazu koji uvjetuje da svi daljnji događaji budu prirodni i uvjerljivi, stoga smatram da bi izostavljanje ove knjige iz čitanja Sage svakako naudilo ozbiljnom razumijevanju situacije u kojoj se likovi nalaze.
Nastavak slijedi...
Oznake: lian hearn, saga o otorijima, tragovi u snijegu
ponedjeljak, 30.12.2013.
Lian Hearn: "Mač u tišini"
Dragi anonimni komentatoru koji se skriva pod nickom „Kouni“, ne znam tko si i ne znam što te nagnalo da mi na blogu ostaviš komentar o tome da te dugo nešto tako nije puklo kao čitanje pet knjiga Sage o Otorijima, ali veliko ti hvala: bila je to doista zlata vrijedna preporuka (ponekad čovjeku tako nešto ostane u glavi, a meni je upravo riječ „otori“ bila u glavi dok sam lutala po knjižnici i tražila naslov za čitanje. Na jednak me način prije nekoliko godina privukao serijal romana o Žrtvenom Jarcu francuskog pisca Daniela Pennaca, za koji sam zaključila: a) da bi ga valjalo ponovno pročitati i b) da bi ga valjalo posjedovati kako bih mogla obnoviti znanje. Ipak, znam što misle svi moji prijatelji i poznanici: da bi prije toga svakako valjalo pročitati Bujoldičin serijal o Milesu Vorkosiganu).
Roman „Mač u tišini“ je prvi dio Sage o Otorijima australske spisateljice Gillian Rubenstein koja piše pod pseudonimom Lian Hearn. Po mom mišljenju, radi se o žanru „young adult fiction“, odnosno knjigama za mlade. Osobito mi je zgodno što se autorica ogradila od bilo kakve obveze vjerodostojnog opisivanja povijesnih događaja u feudalnom Japanu, s obzirom da je Sagu o Otorijima smjestila u izmišljenu zemlju u feudalnom dobu, koja tek ovlaš podsjeća na feudalni Japan, s obzirom da neki običaji, događaji i predmeti doista postoje, odnosno postojali su u toj dalekoistočnoj zemlji. Zemljopisna karta, kao i nazivi mjesta, u cijelosti su izmišljeni.
U središtu je radnje petnaestogodišnji Takeo, pripadnik progonjene vjere Skrivenih, kojega nakon pokolja njegove obitelji pod svoje uzima Otori Shigeru, predstavnik plemićkog klana Otori, koji se potiho suprotstavlja vladajućem ratnom zapovjedniku Iidi, koji progoni Skrivene i osvaja sve više feudalnih posjeda. Mladi Takeo u domu svog zaštitnika, u početku posve nijem od šoka, otkriva da je pogrešno smatrao da je skromnog podrijetla i da zapravo u predstojećim povijesnim događajima treba odigrati ključnu ulogu. Osim toga, u liku zatočene plemićke kćeri Kaede otkriva razlog za osvetu i razlog zbog kojeg mora nastaviti živjeti iako se odrekao svoje vjere, svoje obitelji, a možda i svog zaštitnika.
Ova je knjiga bila toliko neobično zabavna (iako se radi o „lažnom“ feudalnom Japanu, sličnosti, kao i prevladavajuća atmosfera, su nevjerojatni) da sam odlučila prvom zgodom nastaviti čitati Sagu, pa vrlo ubrzo možete očekivati od mene i preporuke daljnje četiri knjige iz ovog serijala.
Oznake: lian hearn, mač u tišini, saga o otorijima
