Morala sam uzeti kratku pauzu od čitanja i pisanja jer se mnogo stvari uspjelo dogoditi u kratkom vremenu od oko dva tjedna, ali sad se vraćam svojim uobičajenim izvannastavnim aktivnostima (ovo je malo prolongiralo i očekivani dovršetak čitanja Sage o Otorijima, ali ništa ne smeta, ergo – business as usual!)
Dakle, pročitala sam i posljednji nastavak Sage o Otorijima, naslovljen kao „Posljednji čapljin krik“ (ovo nije i posljednja napisana knjiga, jer još čitam svojevrsni prequel, početni dio Sage pod naslovom „Nebeska je mreža velika“, koji se odnosi na vrijeme prije Takea Otorija, za vrijeme njegova posvojitelja Shigerua Otorija, a koji se dio tiče njegova odrastanja i načina na koji je došao do zaključaka koji će biti ključni u cjelokupnoj Sagi).
Moram priznati da mi je u ovom dijelu pažnja pomalo popustila jer sam (iskreno!) jedva čekala da završi. Otori Takeo se, naime, od samuraja i ratnika pretvorio u ostarjelog diplomata koji kroz pola romana važe kako će bez protivljenja cara prenijeti svoju vlast svojoj najstarijoj kćeri Shigeko (naime, iako u Trima zemljama, feudu kojim vladaju Otoriji, vladavina žena ima svoju tradiciju, u ostatku Carstva to nije slučaj i njegova odluka nailazi na oštro protivljenje i javnu sablazan). Iz stranih zemalja pojavljuje se neobičan stvor nazvan kirin, kao dar za cara pa Takeo i Shigeko odlaze u prijestolnicu dati svoje darove i umilostiviti se caru.
U međuvremenu, Kaede je ponovno trudna – osim Shigeko, Kaede i Takeo imaju i zajedničke blizanke, Miki i Mayu, koje također prolaze društvenu osudu s obzirom da se blizanci u Trima zemljama smatraju prokletima, ali nemaju sina, što u svjetlu proročanstva koje Takeu proriče smrt od sinovljeve ruke, sasvim odgovara. Međutim, novorođenče je dječak.
Kako nastojanje odobrovoljenja cara nije uspjelo, Otoriji i njihovi saveznici moraju se pripremiti za još jednu, posljednju bitku. Na kraju romana, čitatelj uviđa kako su prokletstva koja su pratila Takea od početka Sage još uvijek prisutna i uspijevaju ga sustići na najbrutalnije načine, zbog čega Saga završava s osjećajem mučnog gubitka i neizbježnog kraja jedne velike ere.
S obzirom da sam u procesu čitanja i nastavka pod naslovom „Nebeska je mreža velika“ (čije sam čitanje zbog zasićenja privremeno morala prekinuti čitanjem „Biciklističkog dnevnika“ Davida Byrnea – a doista ne mogu zamisliti različitiju knjigu), za mene Saga o Otorijima ipak nije gotova, pa još uvijek neću iznositi velike zaključke o važnosti i zanimljivosti ovog obimnog književnog djela, samo ću vam preporučiti da, ako ste već počeli s čitanjem, nikako ne odustajete s obzirom da ćete tek čitanjem „Posljednjeg čapljinog krika“ dočekati kraj koji zaslužujete.
Oznake: lian hearn, saga o otorijima, posljednji čapljin krik
< | veljača, 2014 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | |||||
3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
Na ovom blogu čitajte o knjigama - mojim knjigama, Vašim knjigama, najnovijim knjigama, starim knjigama, zanemarenim knjigama, o autorima knjiga i novostima iz književnosti.
Za sve informacije, pitanja, primjedbe, komentare, uvrede i drugo kontaktirajte me na bookeraj.blog@gmail.com