U današnjem tekstu donosim vam izvještaj o novopročitanom nastavku, odnosno trećoj knjizi Sage o Otorijima pod naslovom „Sjaj mjesečine“. Drugu knjigu pročitala sam, i o njoj izvještaj blogosferi predala dana 11. siječnja godine gospodnje 2014. pa s vaše lijeve strane možete kliknuti ukoliko želite saznati nešto više o prethodnim nastavcima.
Naime, kao što sam i predvidjela, drugi dio bio je rezerviran za ocrtavanje psihološkog razvoja likova, za građenje njihove životnosti i uvjerljivosti kroz opisivanje njihova unutarnjeg previranja, što je nužno išlo na štetu fabule, odnosno količine pripovijedanja i broja događaja u priči.
Zato, pravo zahuktavanje radnje događa se u upravo pročitanom, trećem dijelu: Otori Takeo susreće svoju izabranicu, Kaede Shirakawa, i odlučuju se potajno vjenčati u svetištu Terrayama, navukavši tako na sebe bijes svih onih koji su imali pretenzije na Kaedinu imovinu i njezinu ruku, osobito plemića Fujiware, koji je neposredno prije toga snubio Kaede, a ona ga nije izravno odbila kako bi osigurala egzistencijalne potrebe svoje obitelji i posjeda Shirakawa preko zime. Ovaj čin je oboje mladih ljubavnika prokleo i u očima trenutno najjačeg ratnog vođe (engleski jezik ima tako krasan izraz: warlord, kojega se nužno nešto gubi u prijevodu ako kažemo ratni vođa, sve i ako je doslovno), zapovjednika Araija, koji je s Takeom htio stupiti u savez protiv Otorija.
Ovdje dolazi do izražaja glavna ideja koju autorica, čini mi se, nastoji iznijeti: Otori Takeo je mladić koji je rođen od tri krvi – feudalne, odnosno plemićke, čarobnjačke, odnosno plemenske (zbog čega ima nadnaravne moći) i krvi potlačenih, odnosno Skrivenih (povijesni i stvarni pandan Skrivenima je katolička vjera, iako ponešto romanticizirana). Zbog toga se on bez razlike okružuje proganjanima, izopćenicima (oni se opisuju ponešto kao kasta nedodirljivih u Indiji), seljacima, kao i ratnicima i plemićima, i zbog toga ima podršku širokih narodnih masa, kakvu podršku drugi ratni vođe ne mogu ostvariti jer im je ispod časti družiti se s nižim staležima i potlačenima. S druge strane Takeu neprestano prijete pripadnici njegova plemenskog klana, te ga nastoje ubiti iz razloga što im je otkazao poslušnost, pa u tijeku romana on od sebe više puta otklanja pokušaje atentata.
Kaede se pak i dalje više bori sa svojim unutarnjim demonima, pa pritom čini i kobnu pogrešku da se prepušta na milost i nemilost okrutnom plemiću Fujiwari, koji je uspijeva zatočiti u svojoj kući kako bi je držao za sebe kao kolekcionarski primjerak ili kao trofej.
Za to vrijeme dolaze do izražaja Takeove osobine ratnog stratega koji, unatoč manjoj, lošije opremljenoj i slabije uvježbanoj vojsci, uspijeva izvojevati nekoliko pobjeda. Međutim, pod utjecajem proročanstva koje se odnosi na njega, nužno je da će četiri bitke dobiti, a jednu izgubiti. Sigurnost mu ulijeva i spoznaja da mu nitko neće moći nauditi, osim ruke vlastitoga sina.
Sve u svemu, i dalje je jako zabavno, pa se i dalje prilično tečno čita. Ipak, moram priznati da sam malo junački navalila na čitanje i da zbog toga patim od laganog overdosea, zbog čega ću u idućih nekoliko dana uzeti malu pauzu i promijeniti žanr i temu.
Post je objavljen 17.01.2014. u 11:42 sati.