A onda mi je, posve nenadano, prošlog vikenda ruku dopao roman „Terapija“ mladog njemačkog pisca i novinara Sebastiana Fitzeka, za kojim je navodno poludjela njemačka čitateljska publika. Cijeli sam vikend bila sama, bila je tišina, a vrijeme je bilo tmurno, zbog čega se činilo da je mračnije nego što bi trebalo biti za to doba dana.
Ukratko, mislila sam da ću umrijeti od straha.
Roman, naime, tematizira dva najstrašnija motiva iz horora, a to su tragedije koje uključuju djecu i strah od gubitka uma (kad sam ovo napisala na Facebooku, mnogi su zaključili da su djeca i gubitak uma povezani, pa sam shvatila da se nisam dobro izrazila).
U središtu je radnje „psihijatrijska zvijezda“ doktor Viktor Larenz, čija je kćer nestala iz liječničke ordinacije gdje je bila na liječenju od nepoznate bolesti, i to u dobi od 12 godina. Izmučen grižnjom savjesti jer nije dovoljno pazio, doktor se udaljuje od svoje supruge Isabell, prestaje prakticirati i u jednom trenutku nakon četiri godine, povlači se u svoju vikendicu na otoku Parkum kako bi u miru odgovarao na pitanja iz intervjua koji je trebao dati. Usred oluje, na njegova vrata pokuca zgodna djevojka po imenu Anna Spiegel, tražeći da je doktor primi na terapiju jer boluje od shizofrenije, što je njegova specijalnost. Ispostavlja se da djevojka i nije sasvim bezazlena, jer doktoru nestaje pas, počinju se događati čudni i neobjašnjivi nestanci stvari, nestanci struje i slično, što u okruženju trajne oluje zadobiva zlokoban i jeziv predznak (malo je reći da sam se u tim trenutcima znala lecnuti, točnije bi bilo reći da sam se držala noktima za strop svaki put kad bi nešto zaštropotalo iz susjednih stanova). Prehlađen i sve slabiji, doktor Larenz se nalazi u situaciji da se pita ne poigrava li se njegov um s njim i nisu li sva događanja plod njegove mašte dok polako tone u ludilo.
Prednost ove knjige je svakako njezina konciznost i jasnoća, jer se autor doista potrudio da nema suvišnih dijelova koji bi ometali apsolutnu funkcionalnost teksta. To znači da se čita doista lako i brzo (pogotovo ako niste tako plašljivi kao ja) i da djeluje prilično uvjerljivo i suvereno. Jeziva je atmosfera stoga postignuta isključivo jezivom fabulom, činjenicom da se ne možemo othrvati suosjećanju ako se radi o stradavanju djece i da zapravo ništa nije tako strašno koliko mogućnost da izgubimo razum (koji inače uzimamo zdravo za gotovo) dok to uopće ne primjećujemo.
Preporučujem, svakako!
Post je objavljen 17.12.2013. u 17:42 sati.