Kad smo već kod preporuka iz susjednih nam država, krajem listopada sam pisala recenziju za jedan časopis za jednog svog online-prijatelja kojemu je unatoč izvjesnoj dobi i činjenici posvemašnje književne ne(pre)poznatosti, uspjelo objaviti knjigu u susjednoj nam Srbiji. Tijekom jeseni je imao promocije knjige u Srbiji, pa je ova recenzija bila moja mala pomoć u promoviranju prijateljeve knjige.
Recenziju donosim u nastavku...
Omnibus priča za veliku i malu djecu
Slobodan Anić: „Osluškivač snova i druge priče za veliku decu“
Literarna tradicija dječje književnosti dobro je poznata, iako ponešto zapostavljena među narodima Balkana: spomenimo samo Ivanu Brlić-Mažuranić i njezine „Priče iz davnine“ ili „Čudnovate zgode šegrta Hlapića“ na geografskom području koje se danas u političko-kulturnom smislu identificira s hrvatskom književnošću ili pjesme Jovana Jovanovića Zmaja na geografskom području koje se danas izjednačava sa srpskom književnošću (neka mi oprosti čitatelj ovih redaka moju mladost, jer su se, barem u dječjoj književnosti, putevi naših naroda i narodnosti ponešto razišli, pa kako spadam među djecu koja su odrasla u devedesetima, nisam bila izložena i drugim, zacijelo hvalevrijednim primjerima srpske dječje književnosti).
Uostalom, važnost dječje književnosti za kulturni razvoj i napredak vjerojatno niti nije potrebno posebno isticati s obzirom da se kroz šaljive, strašne, zanimljive ili napete tekstove pisane upravo za njih naši najmlađi upoznaju s knjigom, čitanjem, ali i kulturnim nasljedstvom svoje obitelji, svog zavičaja ili svoje domovine.
Slijedom upravo te literarne tradicije, nastala je i zbirka kratkih priča „Osluškivač snova i druge priče za veliku decu“ autora Slobodana Anića, penzioniranog osnovnoškolskog učitelja.
Kao prvo, moram napomenuti da autora, čika Slobodana, poznajem već sigurno pet – šest godina, iako se nikad nismo zvanično upoznali, pa se i u našem slučaju potvrdila ona novodobna spoznaja kako je ulaskom interneta u naše živote svijet postao globalno selo: u to vrijeme je sajt Eniaroyah imao vrlo živahnu kreativnu online – zajednicu, u kojoj se, između ostaloga, održavao i natječaj/tečaj kreativnog pisanja, pa se izrazito dobro sjećam kako me upravo čika Slobodan opleo zbog toga što pišem „duge i rogobatne naslove“ iznad svojih priča (kako to nije bio jedini problem moje proze, moja je strast za pisanjem nakon toga – ali ne i zbog toga – skoro u potpunosti ishlapjela, pa sam ostala tek blogerica koja rado čita i na svom blogu Bookeraj piše o knjigama, ali koja se nikako ne upušta u stvaranje vlastitih knjiga). Ipak, drago mi je ustvrditi da je čika Slobodan Anić daleko hrabriji i uporniji od mene, čemu je rezultat upravo knjiga „Osluškivač snova i druge priče za veliku decu.“
U ovom je slučaju riječ o omnibusu od petnaest kratkih priča, koje su, iako su sve pojedinačno zaokružene i svaka za sebe predstavlja cjelinu, međusobno povezane likom djevojčice Ivane, odnosno princeze Ivane (kraće: Princez-Ice) i odraslog čovjeka, Osluškivača snova imenom Zan (kako je knjiga, između ostaloga, i posvećena jednoj Ivani, naslućujem da je upravo ta Ivana predstavljala autorovu inspiraciju za zaigranu i živahnu glavnu junakinju). S obzirom da isto tako znam da je autor također čitav svoj radni vijek proveo kao učitelj i da se cijeli život bavio djecom, nije čudno što je za svoj prvijenac izabrao napisati upravo dječju knjigu, pa je i iz ove knjige posve vidljivo da kao dio svoje profesionalne deformacije posjeduje potreban senzibilitet da se može uvjerljivo uživjeti u dječji um.
Najvažnije pitanje na koje valja odgovoriti, s obzirom da je sam autor u naslovu nagovijestio da se radi o pričama „za odraslu djecu“, jest u čemu je privlačnost ove zbirke priča za odrasle osobe. Zaključujem da odgovor na ovo pitanje valja potražiti u međusobnom odnosu likova. Princez-Ica je, dakako, tipična curica, pa i zgode iz njezinih priča predstavljaju dogodovštine stvarnih curica, pomalo sebičnih i taštih, ali vrlo sposobnih da se svide. Još i važnije, ona je izrazito živahna, svojeglava i zločesta, ali i vrlo iskrena i vrlo instinktivna (u frojdovskom smislu, ona predstavlja Id.) Zan je pak njezin Ego, ono što ona jest u spiritualnom smislu – on predstavlja (odnosno zapisuje) njezine snove, težnje i čežnje (ma kako se prizemne one ponekad činile). U knjizi se, osim Princez-Icine obitelji, njezinog brata Ivana i njezinih školskih drugara, pojavljuje i Učitelj. Učitelj predstavlja Superego, ono što bi Princez-Ica trebala biti, odnosno čemu u karakternom, nematerijalnom smislu ona teži, ili kako bi se trebala predstavljati prema van (upravo u tom dijelu i sam autor progovara kroz usta Učitelja u jednoj od posljednjih priča u zbirci, o tome kako se Princez-Ica „rano zadjevojčila“, zbog čega njezino ponašanje više nije prikladno, a nije niti prikladno da joj muškarac objašnjava iz kojih razloga ono nije prikladno). Upravo u tom trokutu međusobnih odnosa vidim iz kojih bi razloga ova zbirka bila prikladna i za čitanje odraslima.
Isto tako, Zan – Osluškivač snova simbol je djetinje mašte, koji Princez-Icinim odrastanjem polako nestaje iz njezinog života (Učitelj je, suprotno, glas Razuma i odraslosti, koji djevojčicu doziva), pa ova knjiga može predstavljati i prikaz jednog odrastanja, napuštanja djetinje maštovitosti i ulaska u svijet odraslih.
No i bez obzira na ranije spomenute aspekte koji se daju iščitati iz teksta, ovu zbirku bez straha i razmišljanja mogu preporučiti na čitanje najmlađima, za razvoj mašte i učenje o tome, kako se živjelo u nevinijim vremenima od ovoga našeg.
Post je objavljen 21.12.2013. u 18:15 sati.