Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
utorak, 28.02.2012.
Leslie Schnur: "Šetačica pasa"
Zaposlenje posve nepoznato prosječnom Hrvatu, a pogotovo shvaćeno kao ozbiljno zanimanje kojim se plaćaju režije i drugi životni troškovi, šetanje pasa je nešto što obavljamo sami, u intimi svoga gradskog parka, a ne zadatak koji bismo povjerili kakvom studentu u potrazi za punjenjem rupa u prošupljenim džepovima, ili gospođi u godinama kojoj nedostaje fizičke aktivnosti.
Stoga je knjiga „Šetačica pasa“ autorice i urednice u izdavačkoj kući, Leslie Schnur, jedino iz toga razloga bila zanimljiva. Naime, njezina glavna junakinja, izvjesna Nina Shephard, je šetačica tuceta pasa iz susjedstva: iz ovog romana možemo saznati kako se točno razvija takav biznis, tko su zaposlenici, kako klijenti imaju povjerenja u svoje šetače da im bez trunka sumnje povjeravaju ključeve svojih stanova i kuća i dobrobit svojih kućnih ljubimaca.
U jednom od pohoda po prostorijama u kojima se nikako ne bi trebala zateći, zatječemo i našu glavnu junakinju, kako koristi blagodati kade izvjesnog Daniela (ili barem ona tako misli). Daniel je zgodan, ima lijepo uređen stan i po zanimanju je pravnik. Njegov je kućni ljubimac vestfalski ptičar imenom Sid, a u dnu ormara skriva i kovčeg s trombonom (a ne saksofonom, kako opetovano navode urednici u Algoritmu, koji su potpisali tekst na koricama).
Seting za ljubavnu priču je, dakako, time postavljen. Sam sadržaj te ljubavne priče, kako god, i nije baš originalan pa neću dalje trošiti tipkovnicu nastojeći je prepričati. Vjerujte mi na riječ, osim šetanja pasa, uz ovu knjigu baš i nećete uspjeti prošetati maštu. No, kao što sam već barem tisuću puta ponovila vezano uz niz knjiga kojima je jedina namjena osigurati kratkotrajnu razbibrigu, ako nemate pametnijeg posla i jedno slobodno poslijepodne...
četvrtak, 23.02.2012.
EKONOMIJA ČETVRTKOM: Michel Montignac: "Kako smršavjeti uz poslovne ručkove"
S obzirom da je četvrtak na ovom blogu rezerviran kao dan za ekonomske i političke teme, vezano uz knjige koje sam čitala i čije sam prikaze radila za specijalizirani mjesečnik za poduzetnike koji je pod nazivom Slavonski Poduzetnik, a da je ta suradnja završila prilično neslavno (po moj planirani budžet), odlučila sam ih ponovno objaviti na ovaj način, radi vaše zabave, informacije i edukacije.
Današnja tema nije toliko ekonomska, koliko gastronomska, ali možda je mjesec i pol dana nakon Nove godine pravo vrijeme da se podsjetimo kako smo se čvrsto držali (nekih) novogodišnjih odluka.
• Uspješnica Michela Montignaca sada i na hrvatskom jeziku u izdanju Naklade Zadro
Michel Montignac nije pisac niti nutricionist, već zaposlenik multinacionalne kompanije. Kad je 1981. godine imenovan direktorom za ljudske resurse u europskom sjedištu jedne američke farmaceutske kompanije, jedna od njegovih dužnosti bila je vođenje gostiju iz inozemstva na ručkove i večere u najbolje pariške restorane.
Tako je u roku od tri mjeseca svojoj težini s oko pet ili šest kilograma viška dodao još sedam. Tada se počeo informirati o prehrani i zdravijem životu (Montignac tvrdi da je uvijek rado vježbao, ali da ponekad tjelesna težina više ovisi o onome što jedemo nego onome kako tu hranu trošimo). Rezultat njegovih istraživanja je i priručnik „Kako mršavjeti uz poslovne ručkove“ koji možete pročitati na hrvatskom jeziku u izdanju Naklade Zadro. Njegovi su priručnici prevedeni na preko deset svjetskih jezika, a do danas je prodano više od pet milijuna primjeraka njegovih knjiga.Montignacove su ideje prihvaćene i u medicinskim krugovima u Francuskoj i svijetu, što je razlog više da mu vjerujemo kad kaže da zna kako možemo izgubiti suvišne kilograme.
Metoda Michela Montignaca djelomično se temelji na „povratku korijenima“, odnosno tradicionalnoj francuskoj kuhinji, s obzirom da su Francuzi poznati kao nacija u kojoj, izuzev Japana, ima najmanje oboljelih od kardiovaskularnih bolesti i najmanje pretilih. Najvećim krivcima za povećanje broja pretilih autor smatra fast food kojemu se sve više utječemo da zadovolji naše prehrambene potrebe, kao i korištenje brzo apsorbirajućih ugljikohidrata, poput bijelog šećera, rafinirane riže ili tjestenine i namirnica bogatim škrobom. Priručnik sadrži i prijedloge jelovnika kojih biste se trebali držati ukoliko želite smršaviti, kao i recepte za jela koja su pogodna za vašu misiju.
Izraz „Montignacova dijeta“ ušao je u rječnik onih koji brzo i bezbolno žele smršaviti jednako kao i Atkinsonova ili UN – dijeta. Ipak, autor u uvodnoj napomeni navodi da se zapravo ne radi o dijeti u klasičnom smislu (kod koje za dva mjeseca smršavite i onda se vratite svojim starim prehrambenim navikama), već je to novi nutricionistički sustav utemeljen na načelu održavanja prirodne ravnoteže organizma. Dakle, ukoliko želite smršaviti prema savjetima koje vam daje Michel Montignac, morat ćete iz korijena promijeniti prehrambene navike. No ako vam je već dosadila činjenica da se ne možete riješiti sala s trbuha ili dvostrukog podbratka ma koliko malo jeli, to vam neće nimalo teško pasti.
(Michel Montignac: „Kako mršavjeti uz poslovne ručkove“, Naklada Zadro, Zagreb, 2000., prijevod: Mirna Petani)
utorak, 21.02.2012.
Hrvati i dalje ne čitaju! (?)
Čak 44 posto Hrvata u zadnjih godinu dana nije pročitalo nijednu knjigu
Mislili ste da se neću očitovati na alarmantne podatke da u proteklih godinu dana čak 44% Hrvata nije pročitalo niti jednu knjigu? Ili da u protekla tri mjeseca njih čak 69% nije kupilo niti jednu knjigu?
Priznajem da sam i sama bila u dilemi pisati li uopće o nečemu što svi mi već odavno znamo, a u odnosu na prijašnja istraživanja stvari su se čak malo-pomalo i popravile. Ima li smisla govoriti o tome kad:
a) istraživanje GfK za udrugu Knjižni blok i Zajednicu nakladnika i knjižara provedeno je na uzorku od 1000 ispitanika u dobi iznad 15 godina – je li taj uzorak reprezentativan, ili još bolje, odražava li pravo stanje stvari? Ne želeći pritom insinuirati da znam odrediti reprezentativni uzorak bolje od školovanih statističara, ipak mislim da je zanemarena jedna velika skupina čitatelja, a to su djeca osnovnoškolske dobi, koja bi svakako barem u jednom segmentu istraživanja popravila navedene statističke podatke.
b) prije nekoliko godina provedeno je slično istraživanje u kojem je navedeno da čak 65% Hrvata u proteklih godinu dana nije pročitalo niti jednu knjigu, pa se ovo može smatrati i određenim poboljšanjem (za ovaj me podatak nemojte držati za riječ jer znam da sam se kad sam prvi put pisala o ovoj temi zgražala iznad svake mjere, ali to je doista bilo prije nekoliko godina i više ne mogu pronaći tekst koji sam tim povodom napisala)
c) hoće li moja tirada pomoći da netko tko nikad nije čitao sad magično počne čitati? Čisto sumnjam. U svom sam životu na čitanje navukla sveukupno tri i pol osobe (oko ove polovice se još uvijek pitam hoće li uspjeti).
d) šok i nevjerica komentatora navedenih rezultata („poziv na uzbunu, alarmantni i poražavajući podatci“) su u potpunosti deplasirani s obzirom da se radi o ljudima koji s knjigom provedu svaki radni dan, zar ne?
Ipak, prokomentirajmo još malo: Hrvatska po čitateljskim navikama pripada u zemlje ispod svjetskog prosjeka i prosjeka Srednjoistočne Europe, jer samo 40% ljudi kod nas pročita jednu knjigu mjesečno, dok smo u odnosu na regiju i globalnu sliku u vodstvu kad su u pitanju ispijanje kava i pića u kafićima i pubovima. Najmanje čitaju Ličani, a najviše Dalmatinci i Zagrepčani.
Također, na pitanje zašto ne kupuju knjige, 51% Hrvata je rekao kako ih knjige ne zanimaju niti im trebaju (taj postotak u apsolutnom broju znači da je 1.2 milijuna Hrvata posve izgubljen za knjigu). Knjigama su sklonije žene i visoko obrazovani.
Pozdravljam inicijativu da se izradi sveobuhvatna strategija za promociju knjige i čitanja na razini države, koja bi uključivala više ministarstava – to je rješenje koje sam i ja predlagala prije nekoliko godina kad sam radila komparaciju tih strategija u drugim zemljama.
Doduše, glede čitateljskih navika Hrvata ja imam drugačije iskustvo. Naime, u subotu prijepodne sam bila u jednoj knjižari u Varaždinu, koja je bila praktički krcata, tako da sam jedva ušla i izabrala knjigu koju sam namjeravala kupiti (kupila sam „Zbirku otrova“ Gorana Tribusona, no o tome više drugi put). U redu na blagajni čekala sam više od 20 minuta, a ispred mene bio je jedan sredovječni bračni par koji je izabrao nekoliko knjiga. S blagajnikom su komentirali kako je velika gužva i kako je „čitanje knjiga jedino lijepo što nam je u ovoj državi preostalo“. U krcatoj knjižari, podvlačim.
Drugo iskustvo: knjižnica čija sam trenutno članica je izrazito posjećena – svaki građanin tog grada ima pravo na besplatnu članarinu i velik broj ljudi u tom gradu čita. Osoblje knjižnice se trudi, redovito osvježava izloge knjiga i mjesečno ima barem desetak događanja. Osim knjiga, možete čitati i časopise, pregledavati digitalne sadržaje i koristiti se audio i video-materijalom. Ta knjižnica povremeno podsjeća na kolodvor jer ljudi neprestano ulaze i izlaze.
Treće iskustvo: većina ljudi koje poznajem radije čitaju nego što gledaju televiziju. Osim radnog kolege koji tvrdi da je ovisnik o informacijama koji svakodnevno čita novine i web-portale, ali više ne čita knjige jer smatra da je u djetinjstvu pročitao sve što ga je u životu zanimalo (to je ta polovica osobe o kojoj sam ranije govorila), gotovo svi moji prijatelji čitaju.
Vezano uz tu temu, bio mi je zanimljiv i članak na Indexu, autora Hrvoja Marjanovića, naslovljen kao „Nemoguća misija: kako Hrvate natjerati da čitaju knjige? Donosimo odgovor!“ Od sadržaja njegovog teksta čak mi je bilo zanimljivije čitati komentare ispod teksta, no nemam želudac prepričavati ih, pa ćete morati skrolati sami.
Nemoguća misija: kako Hrvate natjerati da čitaju knjige? Donosimo odgovor!
Ovaj moment mi je super – snebivamo se kao budale nad ljudima koji čitaju smeće, dok oni čine jedinu populaciju koja u Hrvatskoj doista čita (osim književnih kritičara i nakladnika, dakako).
Neki su komentatori dobro primijetili da je licemjerna kritika Indexa kako nema više kulturnih rubrika na web-portalima i u novinama, već su ih izgurale guzice i sise iako niti sam Index niti nema kulturnu rubriku.
Ponovno pozivam na opći brainstorming: kako poboljšati čitateljske navike? Kako naviknuti ljude na čitanje?
petak, 17.02.2012.
Neil Gaiman: "Anansijevi dečki"
Priča o Anansiju ili Ananseu je priča duboko ukorijenjena u afričku kulturu. Smatra se da podrijetlo vuče od legendi plemena u Gani, gdje Anansi znači „pauk“. Na neki način te su priče prešle na Karibe i poznate su otočanima, kao i drugim domorodačkim narodima u Americi.
Anansi, smatrao je Neil Gaiman, zaslužuje još jednu priču (prije su, kaže legenda, sve priče pripadale Tigru – a Tigrom se smatraju sve velike mačke, pa u jednoj verziji, i leopard – i bile su to priče o nasilju, stradanju, svladavanju protivnika, krvi i smrti. Kad je Anansi na prijevaru od Tigra uzeo priče, postale su to Anansijeve priče, priče o lukavstvima, neslanim šalama i govorničkim vještinama).
Priča o Anansiju počinje njegovim sinom, Debelim Charlijem Nancyem. Njegov otac bio je neobičan lik, a najvažnije od svega što je Charlie (koji uopće nije bio debeo većinu svog djetinjstva) upamtio u vezi s njim jest koliko ga je često sramotio. Onda je njegova majka napustila njegovog oca i Anansi je ostao samo neugodna uspomena do trenutka dok Charlie nije dobio vijest da je umro. Istovremeno, Charlie je saznao da ima brata imenom Spider. U trenutku u kojem ga prvi put srećemo, Charlie živi u Londonu i utanačuje zadnje dogovore oko braka sa svojom zaručnicom Rosie.
U ovom se romanu isprepliću suvremeni, često cinični elementi (život momka koji je sasvim lišen božanskih moći izgleda prilično smiješno u odnosu na život momka koji je sasvim slučajno i bog) s čisto mitološkim elementima koji vuku svoje podrijetlo iz afričke kulture, kako već rekoh. U tim se dijelovima knjige ostvaruje svojevrsno životno putovanje namijenjeno upravo Charlieju Nancyu, iz kojega izlazi promijenjen i pomiren sa svojim korijenima.
Stoga je ovo i priča o konačnom odrastanju, spoznaji i svim onim načinima na koje život u obitelji utječe na sve nas.
Ovu knjigu sam čitala na čistu preporuku, bez toga da znam o čemu se radi, ali nisam požalila. Mislim da nećete ni vi.
P.S. Osobito me oduševilo što mi je Neil Gaiman posvetio ovu knjigu. Poslušajte:
Ne i ovaj put.
Zato što se još nismo upoznali / znamo se tek iz viđenja / baš smo ludi jedno za drugim / već se zaista predugo nismo vidjeli / na neki način smo u rodu / nikad se nećemo upoznati, ali ćemo si, uvjeren sam, usprkos tome uvijek biti privrženi...
Ova je za vas.
Sa znate već čim, a vjerojatno znate i zašto.“
četvrtak, 16.02.2012.
EKONOMIJA ČETVRTKOM: Michel Montignac: "Jedem, dakle mršavim"
S obzirom da je četvrtak na ovom blogu rezerviran kao dan za ekonomske i političke teme, vezano uz knjige koje sam čitala i čije sam prikaze radila za specijalizirani mjesečnik za poduzetnike koji je pod nazivom Slavonski Poduzetnik, a da je ta suradnja završila prilično neslavno (po moj planirani budžet), odlučila sam ih ponovno objaviti na ovaj način, radi vaše zabave, informacije i edukacije.
Današnja tema nije toliko ekonomska, koliko gastronomska, ali možda je mjesec i pol dana nakon Nove godine pravo vrijeme da se podsjetimo kako smo se čvrsto držali (nekih) novogodišnjih odluka.
Da bi poduzetnik mogao na odgovarajući način odgovoriti na izazove svakodnevnog poslovanja, on mora biti zdrav i fit. No on, dakako, pri tome ne smije gladan i iznemogao. Michel Montignac, jedan od najvećih autoriteta na području suvremene nutricionistike, obraća se upravo modernim zaposlenim pojedincima, pomažući im da uz njegovu metodu smršave i bez muke održavaju postojeću tjelesnu težinu.
Montignac je postao popularan već 1986. godine objavivši svoju prvu knjigu „Kako mršavjeti uz poslovne ručkove“ (koju smo predstavili u jednom od prethodnih brojeva slavonskog Poduzetnika; u Hrvatskoj je objavljena u izdanju Naklade Zadro; op.a.), a ovoga vam puta donosimo i njegovu drugu uspješnicu pod naslovom „Jedem, dakle mršavim“ koja je namijenjena prvenstveno ženama u svim životnim razdobljima (od adolescencije do treće životne dobi) koje nastoje smršavjeti ili održati idealnu tjelesnu težinu.
O Montignacovoj metodi u prvom redu treba reći da to nije dijeta, već se radi o promjeni čitavog stila života i prehrane. Naime, Montignac uzrok globalnom problemu pretilosti vidi u korištenju rafiniranih ugljikohidrata i u činjenici da se danas ritual objedovanja zapostavlja (otud popularnost fast – fooda!) Stoga je glavna Montignacova preporuka za sve one koji imaju koji kilogram viška (ali također i one koji zbog nezdravog načina života imaju druge zdravstvene probleme) povratak tradicionalnoj, osobito mediteranskoj kuhinji koja zbog obilja ribe, morskih plodova i maslinovog ulja u svijetu uživa ugled jedne od najzdravijih kuhinja na svijetu (dobar primjer efektnosti te kuhinje je tzv. „francuski paradoks“, prema kojemu Francuzi unatoč tome što se malo kreću, često puše i piju dosta alkohola, imaju jedan od najmanjih postotaka oboljelih od kardiovaskularnih bolesti).
Da stanje prekomjerne tjelesne težine nije samo ozbiljno, već i alarmantno, svjedoče i najsvježiji podatci iz Hrvatske: u Hrvatskoj 63 posto muškaraca i 54 posto žena ima prekomjernu tjelesnu težinu, dok je pretilo podjednako oko 20 posto muškaraca i žena, a osobito zabrinjava podatak o 12 posto osnovnoškolaca koji imaju prekomjernu tjelesnu težinu (dok njih 5 posto pati od pretilosti). Broj pretilih u Hrvatskoj, dakako, svake godine raste te se globalno Hrvatska ubraja u tzv. „debele nacije“ – u Europi se po postotku pretilih Hrvatska nalazi na 5. mjestu (iza Malte, Grčke, Turske i Engleske) dok između 194 zemlje na svijetu Hrvatska po broju pretilih zauzima 71. mjesto (neslavni prvak je, dakako, SAD). Ova porazna statistika svakako nas privlači da poklonimo svoje povjerenje Montignacovoj metodi i učinimo nešto za svoje zdravlje.
Michel Montignac: „Jedem, dakle mršavim“ (Naklada Zadro, Zagreb, 2005. godine, prijevod s francuskog jezika: Višnja Ogrizović)
srijeda, 15.02.2012.
Deborah Rodriguez: "Kabulska škola ljepote"
Moja nezasitna glad za knjigama ovaj me put odvela u smjeru nečega za što sam mislila da će biti knjiga tipa „Djevojke iz Riyada“ ili nešto slično (chick-lit na Bliskom Istoku, recimo to tako). Međutim, „Kabulska škola ljepote“ zapravo je romansirana priča o jednoj ideji.
Ideja je ta da su žene u Afganistanu potlačene i da im se mora pomoći. Revolucija je u Kabulu krenula u suprotnom smjeru: ne u smislu većeg oslobađanja, već povratka na stare vrijednosti koje su nametnuli talibani – majke nisu morale nositi burke, ali kćeri su morale (o istom fenomenu pisala je i Azar Nafisi u „Loliti u Teheranu“). Žene nisu mogle zarađivati, ali je jedna žena (a radi se o autorici Deborah Rodriguez) pokrenula Kabulsku školu ljepote u kojoj su žene naučile vještine kojima su mogle uzdržavati obitelji. Škola se financirala vršenjem kozmetičkih i frizerskih usluga Zapadnjacima koji su u sklopu humanitarnih udruga i mirovnih snaga boravili u zemlji.
Priča počinje jednim vjenčanjem, i to vjenčanjem autoričine prijateljice i učenice u navedenoj školi. Uređivanje mladenke i njezinih pratilja započelo je rano ujutro (pojmovi urešavanja u zapadnoj kulturi i islamskim zemljama sasvim se razlikuju), a završilo je spektakularnom prvom bračnom noći. Zanimljivo je da se autorica tijekom boravka u Kabulu i sama udala za Afganistanca, i to na tradicionalan način – dogovaranjem braka i miraza.
Tijekom knjige autorica iznosi niz tragičnih priča o ženama čiji su supruzi nasilni, nesposobni zarađivati, često ih zatvaraju u kuće, varaju ih s drugim ženama, ponižavaju ih ukoliko im ne podare muškog potomka i slično. Za te žene obrazovanje u bilo kakvim unovčivim vještinama je dar s neba (ja često pomislim, a onda kažem i naglas, kako bi možda bilo bolje da sam frizerka ili kozmetičarka, s torbicom alata bih mogla zarađivati za život gdje god da se u svijetu zateknem).
Nažalost, vještine koje posjedujem (a koje bi se mogle unovčiti) mogle bi se nabrojati na prste jedne ruke, a za njih ne vjerujem da bih ostvarila ne znam kakvo bogatstvo. Stoga se valja diviti svakome tko je unatoč poteškoćama uspio naučiti nešto čime može staviti hranu na stol i krov nad glavu.
ponedjeljak, 13.02.2012.
Peter Pouncey: "Pravila za starce na čekanju"
Nikad nisam bila preveliki fan ratnih romana: Mailerove „Gole i mrtve“ sam jedva pročitala, psujući potiho kroz zube. Srećom, „Pravila za starce na čekanju“ autora Petera Pounceya nije isključivo ratni roman.
Fascinantno je kako neki ljudi čitav život u sebi nose jedan jedini roman. Kad konačno stave tu priču na papir, najčešće se radi o knjizi koja kao da se pisala sama od sebe do zadnjeg detalja. Ovo je upravo takva jedna knjiga: autor je inače sveučilišni profesor, dekan Amhersta, predavao je latinski i grčki i pisao znanstvene radove. Pišući ovu knjigu, u nju je minucioznim stilom uspio prenijeti tri isprepletene priče: priču o starcu u sadašnjem vremenu, koji nakon smrti supruge i sam uviđa da ga stiže bolest, pa donosi svoja vlastita pravila za čekanje smrti u vikendici na obali jezera u kojoj je često boravio s pokojnom suprugom.
Drugu priču sačinjavaju prisjećanja tog starca na život sa suprugom Margaret i na tragičnu pogibiju sina Davida u Vijetnamu, dok je treća priča studija njegova spisateljskog rada na priči iz Prvog svjetskog rata, ona o kojoj je razmišljao godinama, o tome što je kao zaključio kao povjesničar koji je proučavao Prvi svjetski rat (to je istovremeno i priča o ljudima – o jednom sjajnom likovnom umjetniku, jednom dobrom časniku i jednom zlom časniku koji je tek pod okriljem bjesnećeg rata mogao ispuniti sve svoje ambiciozne planove koji su uključivali napredovanje u službi i bogaćenje na teret leševa i vojne logistike).
Meni se ovaj kratki roman doista svidio i potvrdio je moje stajalište kako ono što razlikuje roman i novelu nije broj stranica, već broj različitih fabula koje se mogu naći unutar korica. Dovoljno je tek stotinjak stranica za roman – ako je to roman kojega je autor čitavog života namjeravao napisati.
P.S. Baš je gadno ostarjeti, zar ne?
subota, 11.02.2012.
Kim Edwards: "Kći čuvara uspomena"
Ovih dana, uz iznimku Marčeline, čitam samo neke melodrame – evo još jednog melodramatičnog bestsellera koji se 86 tjedana nalazio na listi Publisher's Weeklya (zamislite vi taj SAD-a, postoje novine o knjigama koje izlaze svaki tjedan) i 21 tjedan na listi New York Timesa. Radi se, dakako, o knjizi iz naslova, „Kći čuvara uspomena“ autorice Kim Edwards, romanu koji je preveden na petnaestak jezika i ekraniziran.
Priča ide ovako: uspješni tridesettrogodišnji liječnik doseli se u Kentucky 1964. godine, u robnoj kući sretne ženu svog života, 11 godina mlađu Norah, i oženi se njome. Ubrzo, ona zatrudni. Tijekom vrlo lošeg vremena u ožujku (ne bez sličnosti sa snježnim mećavama koje su harale kod nas ovih dana), Noru uhvate trudovi i njezin suprug bude prisiljen uz pomoć jedne medicinske sestre u klinici nedaleko njihove kuće sam poroditi svoju suprugu. Porod je naizgled prošao lagano: rodio se zdrav dječak, za kojega je njegova majka odmah rekla da će se zvati Paul. Međutim, u nesvjestici izazvanoj anestezijom, Norah je rodila još jedno dijete te noći – djevojčicu imenom Phoebe na kojoj je iskusni liječnik odmah vidio znakove Downovog sindroma.
To je bilo neko drugo vrijeme i mogućnosti za retardiranu djecu bile su daleko manje – da bi poštedio svoju suprugu, doktor Henry je rekao medicinskoj sestri da dijete odmah odveze u dom za nemoćne osobe izvan grada, ne rekavši ništa o tome svojoj supruzi. Njegova odluka bila je potaknuta time što je i sam u djetinjstvu obilježenom siromaštvom imao bolesnu sestru čija je smrt skratila život njihovih roditelja.
Što reći: melodrama. Ja vjerujem da su i takve životne priče postojale, pedesetak godina ranije kad je zaostalost bila tek nešto manje prokletstvo za novorođenče nego smrt. Međutim, ne vidim da bilo tko može održavati laž tijekom toliko dugog vremena koliko traje radnja ovog romana. „Zaklela se zemlja raju da se tajne sve saznaju.“ Možda sam naivna i možda ću poslije požaliti zbog ovog što sam napisala, ali ljudi vole pričati i nema teorije da bi bilo tko zadržao bilo kakvu tajnu dulje vrijeme. Nekoga će mučiti savjest, reći će drugoj osobi. Tu drugu osobu će to mučiti, razmišljat će je li za dobrobit drugih da to kaže ili ne, i povjerit će se trećoj osobi. Govorenje, povjeravanje, pa i tračeraj, u krajnjoj liniji, na neki način predstavljaju civilizacijski doseg i razlog zašto smo kao vrsta preživjeli onoliko dugo koliko smo preživjeli. Prenosili smo informacije, učili smo i povjeravali se: razgovorom su neke traume postajale lakše, dijelili smo boli. Događaji u ovoj knjizi direktna su posljedica onoga što nastane kad se dovoljno ne razgovara.
U svakom slučaju, melodramatično, ali prilično čitljivo. Za one koji su se mimoišli s ovom knjigom dok je bila u klasičnoj nakladi Algoritma, vjerujem da će je još uvijek moći pronaći u izdanju Knjige dostupne svima po 19,90 kn. Uživajte u čitanju i čujemo se!
četvrtak, 09.02.2012.
EKONOMIJA ČETVRTKOM: Božo Udovičić: "Kriza se produbljuje"
S obzirom da je četvrtak na ovom blogu rezerviran kao dan za ekonomske i političke teme, vezano uz knjige koje sam čitala i čije sam prikaze radila za specijalizirani mjesečnik za poduzetnike koji je pod nazivom Slavonski Poduzetnik, a da je ta suradnja završila prilično neslavno (po moj planirani budžet), odlučila sam ih ponovno objaviti na ovaj način, radi vaše zabave, informacije i edukacije.
Autor knjige «Kriza se produbljuje», Božo Udovičić, rođen je 1933. godine u mjestu Rašeljke kod Tomislavgrada i čitav je svoj radni vijek probdio nad problemima energetike i industrije (u tom je svojstvu u prvoj i drugoj Vladi RH bio i ministar), a od 1992. godine radi u Hrvatskoj gospodarskoj komori na mjestu dopredsjednika zaduženog za energetiku, zaštitu okoliša i sustav kvalitete. Osim ove, autor je još petnaestak naslova, potpisuje šest knjiga i jednu monografiju kao suautor, a objavljivao je publikacije u znanstvenim časopisima, stručno – znanstvene radove te radove na međunarodnim znanstvenim skupovima. Autor je zaslužan što je, prema riječima urednika iz izdavačke kuće Kigen koja je objavila knjigu «Kriza se produbljuje», prvi na našem području «znanstveno sagledao sveukupnost ekoloških problema vezanih za energetiku, uz sustavnu analizu energetskih izazvanih posljedica zagađenja i mogućnosti očuvanja okoliša. Autor zastupa tezu da budući tehnološki razvitak mora ujedno biti i ekološki razvitak.»
Knjiga «Kriza se produbljuje» rezultat je autorovih promišljanja o slavnom pismu kojega je indijski poglavica Seattle poslao tadašnjem predsjedniku SAD – a s mišljenjem o ponudi predsjednika o kupnji «njihove zemlje» te o ništa manje slavnom govoru indijanskog poglavice Josepha iz plemena Nez Perce (oba se teksta nalaze u prilozima na kraju knjige). Radi se o dokumentima od povijesne važnosti za ekološki pokret, u kojima je autor Božo Udovičić našao inspiraciju za konstatiranje kako je svijet danas napučen nizom kriza. Njihovi se uzroci mogu naći u povijesnim događajima, nedostatku resursa, korupciji, kriminalu, zloupotrebi droga, djelovanju svjetskih legalnih i ilegalnih organizacija (pri čemu se autor osobito referira na tzv. Komitet 300) ali i u nestanku morala, izostanku mjerila u svim segmentima društva i sve većem naglašavanju egoizma i profita (ove pojave u društvu autor smatra istovremeno i pozitivnima i negativnima – želja za osobnim probitkom i financijskim uspjehom često je pokretačka snaga društvenog napretka, ali u isti mah ona može dovesti do uništenja prirodnog okoliša i izrabljivanja radne snage radi sve ostvarenja što većeg profita).
Jedna od autorovih preporuka za suzbijanje kriza je svakako i pitanje odgoja i obrazovanja – za kraj ovog čitateljskog prijedloga, misao Bože Udovičića o odgoju donosimo u cijelosti: «Odgoj ne smije biti konformistička, intelektualna ili tehnička dresura, nego navika kojom bi se razmislilo i prihvatilo ono što je dobro… Čovjek je biće koje mora neprestano učiti. Čovjek mora najprije naučiti učiti i tajna dobrog odgoja se neće sastojati u količini spoznaja nego u razvijenoj sposobnosti pravog učenja, tj. razmišljanja, shvaćanja i volje.»
Božo Udovičić: «Kriza se produbljuje», Kigen d. o. o., Zagreb, rujan 2008.
utorak, 07.02.2012.
Slobodanka Boba Đuderija: "Marčelina"
Ovim putem unaprijed obavještavam svekoliku javnost – Ne, nije me Marčelina ovo nagovorila da joj skladam hvalospjeve, nije me niti kontaktirala, niti pitala da je reklamiram; ovo činim po vlastitom nahođenju, misleći da ako već tolike knjige tolikih poznatih izdavačkih kuća reklamiram po ovom blogu (a da mi nitko od njih, osim jedne ili dvije časne iznimke, nije niti hvala rekao, a kamoli knjigu poslao – ovim putem pozdravljam profesora Velimira Sriću s kojim sam kontaktirala jednom ili dva puta putem maila, kao i Miljenka Grbića iz izdavačke kuće Differo koja je objavila knjigu „Funky Bussiness“), mogu to bez imalo grižnje savjesti i s velikim zadovoljstvom učiniti i za kolegicu blogericu, a odnedavno i za kolumnisticu Net.hr-a.
Podnaslovljena kao „Kompilacija erotsko-domoljubnih kontemplacija“, ova knjiga (inače objavljena u Nakladi Jesenski i Turk), po svom je obujmu ogromna, doista golema za jednu knjigu kolumni i eseja (to će biti moja prva opservacija u ovom prikazu knjige). Razmišljam da ja, kad bih stavila na uzastopne stranice sve što sam dosad napisala (i kad bih, dakako, odbacila ono što uopće ne valja, jer ja pišem po principu „i ćorava koka nađe zrno“), ne bih niti u teoretskoj primisli mogla složiti knjigu od gotovo 400 (dobro ste me čuli, ČETIRISTO!) stranica koje je Marčelina napisala. Tim više što bi to, sve kad bih i uspjela, bilo nečitljivo negdje od dvadesete stranice pa nadalje. A kod Marčeline takvih problema nema – jest da sam neke od objavljenih priča već ranije čitala, neke na blogu, a neke i negdje dalje, ali nije bilo naodmet, ponovno sam uživala. Dakako, neke od priča koje su nastale za E-novine nisam nikad čitala i bile su mi... neobično uviđavne (pri čemu doista ne mislim da su bile pristojne ili prikladne, jer to nisu dva epiteta kojima bih opisala Marčelinino pisanje, već mislim da su imale neobičan uvid u društvo u kojem živimo).
Kao drugu opservaciju moram napisati i onaj službeni dio za one koji nikad nisu bili u blogosferi, koji nikad nisu čitali kolumne na Net.hr-u i koji nisu čuli da je ova knjiga izašla. Radi se o zbirci kolumni, priča i kratkih crtica koje su nastajale tijekom čitavog spisateljskog rada Slobodanke Bobe Đuderije – za e-novine, za humoristički podlistak Pomet Slobodne Dalmacije, za e-ćakule, kao i za njezin blog matejuska.blog.hr. Radi se o gospođi od kojih... neću reći koliko godina, po struci ekonomistici, a po zanimanjima je bila koješta – prevoditeljica, radnica na traci, tajnica uprave (to sve piše u pričama iz ove knjige, tako da vam neću unaprijed ništa pričati), koja ima jednog sina i jednog bivšeg muža. Nekako mi se ova knjiga čini totalno u skladu s već davno započetom tradicijom splitske humoristično-književne scene (a sada ozbiljno), pa je zapravo zbog toga preporučujem za čitanje, ne toliko zbog toga što autoričin rad poznajem, već doista mislim da biste mogli uživati u čitanju.
Kao treće moram istaknuti i to da je spisateljica/kolumnistica/blogerica vrlo zgodno ispala na fotografiji uz bilješku o piscu, što me navodi na zaključak da većina problema s muškarcima o kojima piše u knjizi vjerojatno nisu bili oko njenog izgleda, nego zbog pogana jezika, što nas ponovno vraća na ČE-TI-RI-STO stranica teksta koje je uspjela prikupiti... Nije čudo, još jednom ponavljam.
Kao četvrto (a time se približavam i kraju svoje litanije), moram reći da mi je sve to neobično drago, već dugo nitko iz blogosfere nije dospio van (poslije... koga: Lebowskog? Julijane Adamović?) pod svjetla reflektora, i onako se hipsterski veselim da mogu odmahnuti rukom i reći: „Eh, vi đilkoši, ja sam Marčelinu čitala još dok nije bila popularna!“
nedjelja, 05.02.2012.
Tatiana de Rosnay: "Sarin ključ"
Kao što već rekoh, nakon „Otoka“ me dopalo čitati i „Sarin ključ“ autorice Tatiane de Rosnay. Da se opet ne radi o meni i mojoj sklonosti izvlačenju opskurnih naslova iz prašnjavih zakutaka knjižnice, govori i podatak o tome da je ovaj roman doživio veliki svjetski uspjeh, objavljen je u četrdeset zemalja i prodan u više o tri milijuna primjeraka, po njemu je snimljen i film s Kristin Scott Thomas u glavnoj ulozi (film je iz 2010., a trenutna ocjena na IMDB-u je 7.3, a na Rotten Tomatoes 73%), a 2008. godine je dobio i književnu nagradu Chronos. Autorica je inače poznata francuska spisateljica (neki smatraju da se radi o jednoj od osam ili čak jednoj od pet najutjecajnijih književnih imena u Francuskoj), a njezino je podrijetlo miješano – englesko, francusko i rusko. Među njezinim precima ima poznatih znanstvenika i slikara.
Fabula ovog romana izmjenjuje dvije priče: jedna potječe iz Pariza 1942. godine, u noći 16./17. srpnja, kad se u Parizu dogodio jedan od najvećih pogroma Židova na zimskom biciklističkom stadionu (Vel'd Hiv). Tom je prilikom stradalo nekoliko tisuća žena i djece, a cijeli je pothvat vodila francuska policija. U tom dijelu priče pratimo stradanje jedne djevojčice koja je izgubila čitavu obitelj. Drugi dio priče je također lociran u Parizu, ali 2002. godine – američka novinarka Julia Jarmond, koja je udana za Parižanina, u zadatak za američki portal dobiva istraživanje upravo priče o masakru na Vel'd Hivu. Ta je priča nedjeljivo povezana s obitelji njezinog muža i ona se upliće možda i više nego što bi trebala, dirajući u tabue za koje Francuzi smatraju da je nepristojno da se o njima govori.
Jasno, ova priča obiluje melodramom, no kad se radi o jednom od najvećih prijestupa protiv civilizacije kao što je Drugi svjetski rat, teško je zaobići melodramu. Ponekad ova priča svjesno gazi čak i u patetiku, što me, priznajem, pomalo odbijalo, tako da sam na mahove preokretala očima. Međutim, više od melodrame i patetike mene je zapanjio taj uvid u svijet druge kulture, i to u svakodnevni život Francuza, o onome o čemu ne žele govoriti, o tamnim mrljama u povijesti kojih se još uvijek stide. Mislim da se slično događa i s nama, s ratom koji se dogodio ovdje prije dvadesetak godina.
U svakom slučaju, znam zašto se ova knjiga svidjela mojoj zmajci, a vjerujem da bi se svidjela i drugim ženama njezinih godina i kruga interesa. No ne i samo njima, pa ukoliko želite saznati više o masakru na Vel'd Hivu, ova knjiga je dobar romansirani početak za vaše istraživanje.
četvrtak, 02.02.2012.
EKONOMIJA ČETVRTKOM: Barbara Kellerman: "Loše vodstvo"
S obzirom da je četvrtak na ovom blogu rezerviran kao dan za ekonomske i političke teme, vezano uz knjige koje sam čitala i čije sam prikaze radila za specijalizirani mjesečnik za poduzetnike koji je pod nazivom Slavonski Poduzetnik, a da je ta suradnja završila prilično neslavno (po moj planirani budžet), odlučila sam ih ponovno objaviti na ovaj način, radi vaše zabave, informacije i edukacije.
Iako većina nas pojam „vodstvo“ poistovjećuje s dobrim i uspješnim vodstvom, ipak se ne može poreći da je tijekom društvene povijesti postojalo nekoliko vođa koji su privlačili sljedbenike i imali prilično mnogo uspjeha u provođenju svojih misija, iako su objektivno bili loši vođe i provodili loše ideje. Upravo tim fenomenom se u svojoj knjizi „Loše vodstvo – Što je to, kako nastaje i zašto je važno?“ bavi autorica Barbara Kellerman.
Ovoj neuobičajenoj tezi autorica je pristupila na provokativan način, pronalazeći primjere koji je potkrepljuju ne samo u privatnom, već i u javnom sektoru, pa čak i na području nevladinih organizacija. Ona pravi značajnu razliku između lošeg vodstva koje je neučinkovito i onoga koje je neetično – tako možemo razlikovati čak tri tipa loših vodstava: neučinkovita i neetična, neučinkovita, ali etična te učinkovita, ali krajnje neetična.
Rukovodeći se tim vrstama loših vodstava, autorica je razvila sedam tipova vodstava čiji vođe svojim postupcima uzrokuju više zla nego dobra: nesposobno vodstvo (koje je u svojoj srži više neučinkovito nego neetično, a čiji je zoran primjer predsjednikovanje Juana Antonia Samarancha nad Međunarodnim olimpijskim odborom), kruto vodstvo koje predstavlja brokerica Mary Meeker (koja je, odbijajući se prilagoditi novim poslovnim okolnostima, financijski upropastila velik broj svojih klijenata) ili neumjereno, odnosno razuzdano vodstvo, kao primjerice ono Mariona Barrya Jr., gradonačelnika Washingtona koji je tijekom svojih mandata bio ozbiljno ovisan o kokainu i ženama. Nadalje, autorica navodi i primjere bezobzirnog vodstva, korumpiranog vodstva, izolacionističkog vodstva te zločinačkog vodstva kakvo zorno opisuje „put uspjeha“ vođe bosanskih Srba, Radovana Karadžića.
Kako autorica ističe da su sljedbenici jednako odgovorni za loše vodstvo koliko i sami vođe (po maksimi „imamo onakve vođe kakve zaslužujemo“), na kraju knjige postoji popis općenitih pravila koje bi trebao slijediti svaki vođa da bi izbjegao zamkama lošeg vodstva, a jednak skup pravila upućen je i sljedbenicima koji mogu adekvatno kontrolirati postupke svojih vođa.
Pa iako se ova knjiga na prvi pogled doima kao zbirka poslovnih i povijesnih biografija određenih političkih i društvenih ličnosti, i iako je tema lošeg vodstva obrađena sa stajališta političke i društvene teorije, ipak u određenoj mjeri dotiče i poslovni svijet – stoga se svakom poduzetniku koji ne želi postati loš vođa svakako isplati pročitati je.
