Zaposlenje posve nepoznato prosječnom Hrvatu, a pogotovo shvaćeno kao ozbiljno zanimanje kojim se plaćaju režije i drugi životni troškovi, šetanje pasa je nešto što obavljamo sami, u intimi svoga gradskog parka, a ne zadatak koji bismo povjerili kakvom studentu u potrazi za punjenjem rupa u prošupljenim džepovima, ili gospođi u godinama kojoj nedostaje fizičke aktivnosti.
Stoga je knjiga „Šetačica pasa“ autorice i urednice u izdavačkoj kući, Leslie Schnur, jedino iz toga razloga bila zanimljiva. Naime, njezina glavna junakinja, izvjesna Nina Shephard, je šetačica tuceta pasa iz susjedstva: iz ovog romana možemo saznati kako se točno razvija takav biznis, tko su zaposlenici, kako klijenti imaju povjerenja u svoje šetače da im bez trunka sumnje povjeravaju ključeve svojih stanova i kuća i dobrobit svojih kućnih ljubimaca.
U jednom od pohoda po prostorijama u kojima se nikako ne bi trebala zateći, zatječemo i našu glavnu junakinju, kako koristi blagodati kade izvjesnog Daniela (ili barem ona tako misli). Daniel je zgodan, ima lijepo uređen stan i po zanimanju je pravnik. Njegov je kućni ljubimac vestfalski ptičar imenom Sid, a u dnu ormara skriva i kovčeg s trombonom (a ne saksofonom, kako opetovano navode urednici u Algoritmu, koji su potpisali tekst na koricama).
Seting za ljubavnu priču je, dakako, time postavljen. Sam sadržaj te ljubavne priče, kako god, i nije baš originalan pa neću dalje trošiti tipkovnicu nastojeći je prepričati. Vjerujte mi na riječ, osim šetanja pasa, uz ovu knjigu baš i nećete uspjeti prošetati maštu. No, kao što sam već barem tisuću puta ponovila vezano uz niz knjiga kojima je jedina namjena osigurati kratkotrajnu razbibrigu, ako nemate pametnijeg posla i jedno slobodno poslijepodne...
Post je objavljen 28.02.2012. u 17:33 sati.