Priča o Anansiju ili Ananseu je priča duboko ukorijenjena u afričku kulturu. Smatra se da podrijetlo vuče od legendi plemena u Gani, gdje Anansi znači „pauk“. Na neki način te su priče prešle na Karibe i poznate su otočanima, kao i drugim domorodačkim narodima u Americi.
Anansi, smatrao je Neil Gaiman, zaslužuje još jednu priču (prije su, kaže legenda, sve priče pripadale Tigru – a Tigrom se smatraju sve velike mačke, pa u jednoj verziji, i leopard – i bile su to priče o nasilju, stradanju, svladavanju protivnika, krvi i smrti. Kad je Anansi na prijevaru od Tigra uzeo priče, postale su to Anansijeve priče, priče o lukavstvima, neslanim šalama i govorničkim vještinama).
Priča o Anansiju počinje njegovim sinom, Debelim Charlijem Nancyem. Njegov otac bio je neobičan lik, a najvažnije od svega što je Charlie (koji uopće nije bio debeo većinu svog djetinjstva) upamtio u vezi s njim jest koliko ga je često sramotio. Onda je njegova majka napustila njegovog oca i Anansi je ostao samo neugodna uspomena do trenutka dok Charlie nije dobio vijest da je umro. Istovremeno, Charlie je saznao da ima brata imenom Spider. U trenutku u kojem ga prvi put srećemo, Charlie živi u Londonu i utanačuje zadnje dogovore oko braka sa svojom zaručnicom Rosie.
U ovom se romanu isprepliću suvremeni, često cinični elementi (život momka koji je sasvim lišen božanskih moći izgleda prilično smiješno u odnosu na život momka koji je sasvim slučajno i bog) s čisto mitološkim elementima koji vuku svoje podrijetlo iz afričke kulture, kako već rekoh. U tim se dijelovima knjige ostvaruje svojevrsno životno putovanje namijenjeno upravo Charlieju Nancyu, iz kojega izlazi promijenjen i pomiren sa svojim korijenima.
Stoga je ovo i priča o konačnom odrastanju, spoznaji i svim onim načinima na koje život u obitelji utječe na sve nas.
Ovu knjigu sam čitala na čistu preporuku, bez toga da znam o čemu se radi, ali nisam požalila. Mislim da nećete ni vi.
P.S. Osobito me oduševilo što mi je Neil Gaiman posvetio ovu knjigu. Poslušajte: