Čak 44 posto Hrvata u zadnjih godinu dana nije pročitalo nijednu knjigu
Mislili ste da se neću očitovati na alarmantne podatke da u proteklih godinu dana čak 44% Hrvata nije pročitalo niti jednu knjigu? Ili da u protekla tri mjeseca njih čak 69% nije kupilo niti jednu knjigu?
Priznajem da sam i sama bila u dilemi pisati li uopće o nečemu što svi mi već odavno znamo, a u odnosu na prijašnja istraživanja stvari su se čak malo-pomalo i popravile. Ima li smisla govoriti o tome kad:
a) istraživanje GfK za udrugu Knjižni blok i Zajednicu nakladnika i knjižara provedeno je na uzorku od 1000 ispitanika u dobi iznad 15 godina – je li taj uzorak reprezentativan, ili još bolje, odražava li pravo stanje stvari? Ne želeći pritom insinuirati da znam odrediti reprezentativni uzorak bolje od školovanih statističara, ipak mislim da je zanemarena jedna velika skupina čitatelja, a to su djeca osnovnoškolske dobi, koja bi svakako barem u jednom segmentu istraživanja popravila navedene statističke podatke.
b) prije nekoliko godina provedeno je slično istraživanje u kojem je navedeno da čak 65% Hrvata u proteklih godinu dana nije pročitalo niti jednu knjigu, pa se ovo može smatrati i određenim poboljšanjem (za ovaj me podatak nemojte držati za riječ jer znam da sam se kad sam prvi put pisala o ovoj temi zgražala iznad svake mjere, ali to je doista bilo prije nekoliko godina i više ne mogu pronaći tekst koji sam tim povodom napisala)
c) hoće li moja tirada pomoći da netko tko nikad nije čitao sad magično počne čitati? Čisto sumnjam. U svom sam životu na čitanje navukla sveukupno tri i pol osobe (oko ove polovice se još uvijek pitam hoće li uspjeti).
d) šok i nevjerica komentatora navedenih rezultata („poziv na uzbunu, alarmantni i poražavajući podatci“) su u potpunosti deplasirani s obzirom da se radi o ljudima koji s knjigom provedu svaki radni dan, zar ne?
Ipak, prokomentirajmo još malo: Hrvatska po čitateljskim navikama pripada u zemlje ispod svjetskog prosjeka i prosjeka Srednjoistočne Europe, jer samo 40% ljudi kod nas pročita jednu knjigu mjesečno, dok smo u odnosu na regiju i globalnu sliku u vodstvu kad su u pitanju ispijanje kava i pića u kafićima i pubovima. Najmanje čitaju Ličani, a najviše Dalmatinci i Zagrepčani.
Također, na pitanje zašto ne kupuju knjige, 51% Hrvata je rekao kako ih knjige ne zanimaju niti im trebaju (taj postotak u apsolutnom broju znači da je 1.2 milijuna Hrvata posve izgubljen za knjigu). Knjigama su sklonije žene i visoko obrazovani.
Pozdravljam inicijativu da se izradi sveobuhvatna strategija za promociju knjige i čitanja na razini države, koja bi uključivala više ministarstava – to je rješenje koje sam i ja predlagala prije nekoliko godina kad sam radila komparaciju tih strategija u drugim zemljama.
Doduše, glede čitateljskih navika Hrvata ja imam drugačije iskustvo. Naime, u subotu prijepodne sam bila u jednoj knjižari u Varaždinu, koja je bila praktički krcata, tako da sam jedva ušla i izabrala knjigu koju sam namjeravala kupiti (kupila sam „Zbirku otrova“ Gorana Tribusona, no o tome više drugi put). U redu na blagajni čekala sam više od 20 minuta, a ispred mene bio je jedan sredovječni bračni par koji je izabrao nekoliko knjiga. S blagajnikom su komentirali kako je velika gužva i kako je „čitanje knjiga jedino lijepo što nam je u ovoj državi preostalo“. U krcatoj knjižari, podvlačim.
Drugo iskustvo: knjižnica čija sam trenutno članica je izrazito posjećena – svaki građanin tog grada ima pravo na besplatnu članarinu i velik broj ljudi u tom gradu čita. Osoblje knjižnice se trudi, redovito osvježava izloge knjiga i mjesečno ima barem desetak događanja. Osim knjiga, možete čitati i časopise, pregledavati digitalne sadržaje i koristiti se audio i video-materijalom. Ta knjižnica povremeno podsjeća na kolodvor jer ljudi neprestano ulaze i izlaze.
Treće iskustvo: većina ljudi koje poznajem radije čitaju nego što gledaju televiziju. Osim radnog kolege koji tvrdi da je ovisnik o informacijama koji svakodnevno čita novine i web-portale, ali više ne čita knjige jer smatra da je u djetinjstvu pročitao sve što ga je u životu zanimalo (to je ta polovica osobe o kojoj sam ranije govorila), gotovo svi moji prijatelji čitaju.
Vezano uz tu temu, bio mi je zanimljiv i članak na Indexu, autora Hrvoja Marjanovića, naslovljen kao „Nemoguća misija: kako Hrvate natjerati da čitaju knjige? Donosimo odgovor!“ Od sadržaja njegovog teksta čak mi je bilo zanimljivije čitati komentare ispod teksta, no nemam želudac prepričavati ih, pa ćete morati skrolati sami.
Nemoguća misija: kako Hrvate natjerati da čitaju knjige? Donosimo odgovor!
Ovaj moment mi je super – snebivamo se kao budale nad ljudima koji čitaju smeće, dok oni čine jedinu populaciju koja u Hrvatskoj doista čita (osim književnih kritičara i nakladnika, dakako).