Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
ponedjeljak, 13.02.2012.
Peter Pouncey: "Pravila za starce na čekanju"
Nikad nisam bila preveliki fan ratnih romana: Mailerove „Gole i mrtve“ sam jedva pročitala, psujući potiho kroz zube. Srećom, „Pravila za starce na čekanju“ autora Petera Pounceya nije isključivo ratni roman.
Fascinantno je kako neki ljudi čitav život u sebi nose jedan jedini roman. Kad konačno stave tu priču na papir, najčešće se radi o knjizi koja kao da se pisala sama od sebe do zadnjeg detalja. Ovo je upravo takva jedna knjiga: autor je inače sveučilišni profesor, dekan Amhersta, predavao je latinski i grčki i pisao znanstvene radove. Pišući ovu knjigu, u nju je minucioznim stilom uspio prenijeti tri isprepletene priče: priču o starcu u sadašnjem vremenu, koji nakon smrti supruge i sam uviđa da ga stiže bolest, pa donosi svoja vlastita pravila za čekanje smrti u vikendici na obali jezera u kojoj je često boravio s pokojnom suprugom.
Drugu priču sačinjavaju prisjećanja tog starca na život sa suprugom Margaret i na tragičnu pogibiju sina Davida u Vijetnamu, dok je treća priča studija njegova spisateljskog rada na priči iz Prvog svjetskog rata, ona o kojoj je razmišljao godinama, o tome što je kao zaključio kao povjesničar koji je proučavao Prvi svjetski rat (to je istovremeno i priča o ljudima – o jednom sjajnom likovnom umjetniku, jednom dobrom časniku i jednom zlom časniku koji je tek pod okriljem bjesnećeg rata mogao ispuniti sve svoje ambiciozne planove koji su uključivali napredovanje u službi i bogaćenje na teret leševa i vojne logistike).
Meni se ovaj kratki roman doista svidio i potvrdio je moje stajalište kako ono što razlikuje roman i novelu nije broj stranica, već broj različitih fabula koje se mogu naći unutar korica. Dovoljno je tek stotinjak stranica za roman – ako je to roman kojega je autor čitavog života namjeravao napisati.
P.S. Baš je gadno ostarjeti, zar ne?
