Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
četvrtak, 29.09.2011.
Stephen King: "Herčevi u Atlantidi"
Gotovo nikada ne možete pogriješiti uzmete li kao štivo za zabavu neko djelo Stephena Kinga – to sam se još jednom osvjedočila uzevši u ruke njegovu zbirku priča pod naslovom „Herčevi u Atlantidi“. Ona je u maniri omnibusa sastavljena od jednog romana, jedne novele i triju kratkih priča koje su međusobno povezane.
Kao prvo, tu je poglavlje nazvano „Prizemnici u žutim kaputima“, s fabulom koja mi se vjerojatno najviše svidjela. U središtu radnje je dječak Bobby koji mirno živi sa svojom samohranom majkom sve dok se u istu zgradu ne useli neobični čovjek po imenu Ted. Priča o odrastanju, prvom zaljubljivanju u vršnjakinju Carol i priča o tome kako se svijet mijenja iz perspektive djeteta u perspektivi odrasle osobe.
Općenito mi se sviđa koliku je inspiraciju King našao u radovima drugih autora; Goldingovu „Gospodaru muha“ ili djelima Isaaca Asimova.
Nadalje, slijedi naslovna priča pod naslovom „Herčevi u Atlantidi“ koja se tiče studentskog perioda života mlađahnog gospodina Petea Rileya čija je akademska karijera odvisjela na koncu kad se s ostalim brucošima upustio u maniju igranja kartaške igre herčeva. I ne samo akademska karijera, jer je to bilo vrijeme regrutiranja za Vijetnam koje je preostajalo onima koji se nisu redovno školovali. Peteova djevojka bila je već spomenuta Carol, koja je studij napustila radi prosvjeda protiv Vijetnamskog rata. Treća je priča već daleko poslije tog rata, o Slijepom Willieju koji je jednom bio Willie Shearman koji je sa svojim prijateljima maltretirao Bobbya, Carol i njihovog prijatelja Sully-Johna. Četvrtu priču priča taj isti Sully-John koji je preživio užase Vijetnama, a posljednju priču zaokružuje ponovni susret dvaju aktera iz prve priče.
Kvalitativno, posljednje tri priče se po mom mišljenju odmiču od Kingove uobičajene tematike i stila i predstavljaju uvjerljiviju, stvarnosniju prozu. Prve dvije priče su upravo u njegovom stilu i možda su mi zato draže. No bez obzira na moj stav, nećete pogriješiti ako uzmete ovu ili bilo koju drugu knjigu Stephena Kinga za čitanje radi zabave – njegov bolesni svijet (u kojem svoje mjesto ima i ova knjiga, dakako) je zanimljiv i nevjerojatno zarazan.
utorak, 27.09.2011.
Arnd Schneider i Oscar Zarate: „Mafija za početnike“
Prije otprilike tjedan-dva prenijela sam link kolege blogera o knjizi koja govori o tome što brokeri s Wall streeta mogu naučiti od mafijaša. I sama ponukana tom preporukom, odlučila sam više naučiti o mafijaškom načinu života, ne bih li izvukla korisne pouke i poslužila se onom starom izrekom: „Ako nikako drugačije, onda pošteno!“
Knjiga iz naslova je zapravo izdanje svojevrsnog stripa „for dummies“ koje pripada Biblioteci za početnike Naklade Jesenski i Turk. Pa tako možete naći i Freuda za početnike, Platona za početnike, Feminizam za početnike, Genetiku za početnike, Sociologiju za početnike, Kaos za početnike i drugo. Doista podsjeća na niz priručnika za služenje računalom i druge vještine sa sufiksom „for dummies“ odnosno „za neznalice“. Također, podsjeća na niz Blefsikona iz izdanja Mozaik knjige koji je na isti način laicima približavao određeno područje. Ja takve knjige podržavam jer predstavljaju dobar i zanimljiv uvod u područje koje namjeravate istraživati i mogu vas uputiti u niz drugih zanimljivih priručnika i knjiga koje možete pročitati ukoliko se želite baviti određenom temom ili područjem (tako je bar u slučaju ove knjige, na kraju se nalazi lista naslova iz koje su autori izabrali osnovne pojmove i definicije). Međutim, za osnovno upoznavanje s temom ja sam definitivno izabrala krivo područje, jer sam čitajući tekst i gledajući slike ustanovila da o ovoj temi znam i više nego što sam mislila, ne samo zbog čitanja „Kuma“, već i zbog pohađanja kolegija koji se naziva „Suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta“. Naime, pod pojmom mafije se danas podrazumijevaju brojne organizacije međunarodnog kriminaliteta koje se bave nizom nedozvoljenih aktivnosti od kojih su vjerojatno najvažnije krijumčarenje droge i trafficking radi prostitucije. Tu možemo nabrojiti američku Cosa Nostru, izvorne talijanske organizacije poput N'Dranghete i Cammore, ali i kineske Trijade i japanske Yakuze. O podrijetlu riječi, nastanku i razvoju tzv. izvorne sicilijanske mafije se vrlo malo pouzdano zna. Riječ „mafia“ navodno je kratica slogana Morte Ai Francesi Italia Anela (Smrt Francuzima, Italija izdiše!) iz 1282. godine kad su se srednjovjekovni sicilijanski vitezovi borili protiv Francuza. Ili je moguće da se to kratica slogana Mazzini Autorizza Furti Incendi Avvelenamenti (Mazzini-revolucionarni nacionalist iz 19. stoljeća – dopušta krađe, palež i trovanja).
Uglavnom, oni koji proučavaju povijest mafije na Siciliji isprva su smatrali da je ona nastala u znak otpora prema došljacima sa Mediterana koji su svako malo porobljavali domicilno stanovništvo, počevši od 8. stoljeća pr.K. s Grcima, pa zatim Kartažani, Rimljani, Bizantinci, Arapi, Normani i naposljetku Talijani s kopna. Međutim, nije logično da je mafija nastala u znak protesta protiv kolonizatora jer su se oni vremenom pomiješali sa tamošnjim stanovništvom, već je vjerojatnije da je nastala protiv vlastitih gospodara – gabelotta koji su nakon pada feudalnog sustava kroz polunapoličarski sustav izrabljivali seljake-napoličare gore nego njihovi prijašnji gospodari – plemići.
Kako mafija funkcionira? Stvar je u tome da (još uvijek) ne postoji globalna mafija (srećom!), već se radi o labavo organiziranoj strukturi u kojoj pojedinac – mafijaš ima odnose sa onima ispod sebe – ljudima kojima pruža zaštitu u zamjenu za određene usluge (poput ubojstava, krađa, prenošenja droge i sličnog) i onima (uvjetno rečeno) iznad sebe, političarima koji predstavljaju zaštitnike interesa mafije u javnoj, odnosno državnoj sferi, dok zauzvrat mafijaši političarima osiguravaju potporu biračkog tijela od strane onih koji im duguju usluge.
U Italiji je s mafijom ozbiljno zakuhalo u vrijeme Mussolinija, te je velik broj mafijaša otišao u Ameriku, gdje su se počeli razvijati u okvirima Male Italije (Kinezi u Chinatownu i slično) i tako je nastala legendarna Cosa Nostra koja je proslavljena u romanima Maria Puza. U to vrijeme je čast još uvijek bila na cijeni, a valjalo bi reći da ona i nije baš sasvim povezana sa zločinačkim organizacijama.
Cosa Nostru je u svijet ozbiljnog kriminala u Americi lansirala pojava prohibicije.
Pred kraj knjige počela me zabrinjavati činjenica kako je organizirani kriminalitet sveobuhvatan i kako se nalazi u svim sferama društva na način da doslovce nigdje (a ne samo u Hrvatskoj, kako mi Hrvati i Hrvatice s ogorčenjem znamo misliti) ne možete znati ima li mafije u državi ili mafija ima državu.
S obzirom da je ova knjiga izdana 2001. godine, valja reći da statistički podatci za prethodno desetljeće govore da je godišnja dobit organiziranog kriminala u cijelom svijetu u 1994. godini procijenjena na trilijun dolara, koliko je otprilike iznosio i tadašnji američki savezni proračun. Kako se boriti s organiziranim kriminalitetom u tim uvjetima, kad mi se čini da je sve – od plavih koverti do urgiranja pri zaposlenju – jedna
nedjelja, 25.09.2011.
Jill A. Davis: "Noć ženskog pokera"
Uvijek se iznenadim kad neke knjige počnem povezivati s učinkom koje su izazvale u javnosti. Primjerice, mnogi knjigu „Seks i grad“ nazivaju začetnikom chick-lita samo zato što se iz nje razvila popularna serija koja je proslavila chick-lit. Ipak, po mom je mišljenju prava knjiga-začetnica chick-lita „Dnevnik Bridget Jones“, dok je „Seks i grad“ doista ozbiljno štivo, koje tjera na razmišljanje o položaju žena u suvremenom dobu i o usamljenosti koja prožimlje urbani život neudanih žena nakon tridesete. Slično je bilo i s knjigom „Noć ženskog pokera“ autorice Jill A. Davis – mnogi su se kritičari s korica knjige požurili usporediti glavnu junakinju Ruby Capote s Bridget Jones, ali ja sličnost ne vidim, osim u činjenici da se u oba slučaja radi o neudanim ženama koje nisu u ozbiljnoj vezi. Tu svaka sličnost prestaje, počevši od humora koji je u „Dnevniku Bridget Jones“ izravan i neprikriven, dok je u „Noći ženskog pokera“ humor sumoran, ako ga uopće i ima.
Glavna junakinja, već spomenuta Ruby Capote je novinarka koja odlučuje preseliti iz Bostona u New York radi posla i da bi se riješila dečka Douga s kojim ne vidi svoju budućnost. Tamo okuplja ekipu žena (neke zna od ranije, a neke je upoznala nakon preseljenja) na noćima ženskog pokera gdje su ulozi ponekad i značajno viši od pet centi, ponekad se radi o neprocjenjivim rizicima – izložiti samu sebe riziku radi vlastite dobrobiti, prepoznati vlastite mane i načine na koje su sklone autodestrukciji i slično. Ruby ide i k psihoterapeutici Elli i tamo pokušava riješiti davne obiteljske traume koje proždiru i njezinu vezu s urednikom Michaelom, i njezine odnose s preostalim članovima obitelji, kao i njezino prijateljstvo sa, redom: Skorkom, manekenkom i žderačicom (oženjenih) muškaraca; Danielle, serijskom zaručnicom koja poklanja svoje srce ili nepristojno mladim nezaposlenim muškarcima, ili nepristojno starim bogatim muškarcima; Meg, njezinom prijateljicom iz predgrađa, sa savršenim mužem i (naizgled) savršenim životom; Lily, nesigurnom u svoju seksualnu orijentaciju; i Jenn, ženom koja je podredila svoj privatni život svome poslu.
Ključno je, kao i u svakom i svakodnevnom životu, učiniti nešto čarobno i važno. Ozbiljno se zaljubiti, recimo.
Ova dva citata, osim što služe tome da vam predstave o kakvoj se knjizi zapravo radi, savršeno dobro ilustriraju moju premisu s početka: ključni osjećaj i fokus čitavog života neudane ili čak udane žene u suvremenom dobu jest usamljenost. Svi smo pomalo sjebani i svi se osjećamo iščupani i iskorijenjeni iz svojih zajednica i okolina. Vjerojatno i muškarci isto tako, ne samo žene. Neprestano osjećamo distancu između sebe i drugih ljudi. (Samo)nametnutu distancu koju više nemamo socijalne vještine maknuti. To je vrlo zanimljiva spoznaja, zar ne?
Kratka preporuka:
Knjigu „Noć ženskog pokera“ autorice Jill A. Davis ne preporučujem šopingoholičarima i šopingoholičarkama, već usamljenima oba spola. Ova knjiga govori o tome kako je teško oduprijeti se obiteljskim traumama i ostvariti život kakav mislimo da zaslužujemo.
Blogeri kojima bi se mogla svidjeti ova knjiga: Missillusion, Zlica, Luki2...
petak, 23.09.2011.
Čemu kulturni snobizam?
„In ideal world, all ideas would be given equal consideration. It wouldn't matter who held the floor.“ („U idealnom svijetu, sve ideje bi se promišljale jednako. Ne bi bilo značajno kome te ideje pripadaju.“)
Bloger „Will? I Am!“ u tekstu „My Theory of Every-Think“
Gore navedeni citat me se dojmio, iako je ostatak ovog teksta skribomanija osobe koja boluje od Aspergerovog sindroma. Zapravo sam ponukana na ovaj tekst čitajući neka stara izdanja Zareza na koja sam naišla dok sam obavljala jesenje spremanje. Izdanja su iz veljače ove godine, baš nekako iz vremena kad se dogodio čitav onaj incident između Jergovića i Velimira Viskovića oko toga tko je četnik i tko u potpunosti (ali možda) razumije Dražu Mihajlovića (prema Viskovićevu mišljenju, Jergović, dakako). Naravno, cijela kulturna zajednica, pisci iz Hrvatskog društva pisaca, svi su stali na (stražnje) noge. Između ostalog, i Stanko Andrić, čije mi ime imponira, ne samo zbog toga što dijelimo isto podrijetlo (s tom razlikom da je on mogao ostati raditi i preživjeti i tom podneblju, dok ja očito nisam bila dovoljno posebna i tražena da bi me Slavonija htjela, pa sam morala odseliti), već i stoga što je doista sjajan i duhovit pisac i jedan od pravih intelektualaca. Tim više me zasmetalo što je u tekstu u kojem se očitovao zašto ne želi potpisati peticiju u tom incidentu između Viskovića i Jergovića, spomenuo „pučke, malograđanske i blogerske stavove“ ili nešto u tom smislu (ispričavam se, nemam novine pri sebi pa ne mogu točno citirati) koji su već odavno šaputali ono što je nesretni Visković naglas ponovio. Takva mi je misao došla kao šaka u drugo oko nakon što je u jednom drugom tekstu u Zarezu spomenut izvjesni „BBB Štef iz Merkatora“ koji očito neće čitati knjige. Ili nakon teksta o zatvaranju splitskih Paralela koje su tiskale bogato opremljena izdanja lektirnih i klasičnih naslova bitnih za općekulturnu izobrazbu, ali kojih sad više nema, pa kad njih nema, onda jadni ljudi neće znati kako čitati, bez uputstava iz Paralela (doduše, s tim se tekstom donekle i slažem, što god pomaže da se klasični tekst shvati, od itekakve je pomoći čitatelju i pruža sjajan okvir za daljnje proučavanje).
Ono što želim reći, dragi prijatelji, blogeri i drugi, jest da nas samozvana kulturna elita smatra idiotima. S obzirom da nismo deset do petnaest godina grijali klupe na Filozofskom fakultetu, očito nismo dostojni razgovarati, raspravljati ili razmišljati o knjigama. Ne možemo ih shvatiti i nismo pozvani na akademsku raspravu.
S druge strane, nekoliko stranica dalje u istom broju Zareza, autor i filozof Davor Rodin nadugačko i naširoko raspreda o teoriji krivnje i sankcije, dajući kulturnoj javnosti vlastito viđenje razvoja prava i pravnog sustava na ovom području. Taj gospodin nije pravnik. No za razliku od strojarstva, matematike, elektrotehnike, pa očito i filozofije i umjetnosti, svi se smatraju stručnjacima za pravnu teoriju i praksu i smatraju da im je otvoren podij za debatu. To je razumljivo i ja to toleriram jer smatram da je pravo društvena disciplina koja se tiče sviju koji žive u određenom pravnom sustavu.
Međutim, tražim isto pravo i za sebe, a da me se istovremeno ne opisuje epitetima kao što su „pučko“, „malograđansko“ i „blogersko“ kao da se radi o pogrdnim riječima. Tražim da samozvana kulturna elita oladi malo s generaliziranjem svih koji nisu studirali na Filozofskom fakultetu i nakon toga nastavili karijeru kao znanstveni novaci u ulogu „BBB Štefa“. Kultura nije i ne smije biti društvena disciplina koja se tiče samo izabranih; na kulturni dijalog moraju biti pozvani svi, u protivnom se pretvara u nekulturnu paradu razbacivanja uvredama kakvu smo imali prilike vidjeti na sijaset primjera.
Na mojoj almi mater, već je desetak godina praksa da profesori na mjesta znanstvenih novaka zapošljavaju svoju djecu: jedan je profesor zaposlio čak dva svoja sina, od toga starijeg čak na istoj katedri. Tako je zapravo onemogućeno svježoj krvi da uđe u akademske krugove, zbog čega, ako se smijem poslužiti terminima iz genetike, genetski bazen odumire (čuli ste za kraljevske loze čiji su geni degenerirali zbog unutarobiteljske reprodukcije). Možda posljedice nisu sasvim iste u društvenom smislu kao što su u genetskom, ali vjerujem da u svakom društvenom području postoji potreba za svježom krvlju, odnosno svježim idejama. Takve ideje ne dolaze i ne mogu doći od neprestano istih ljudi (što imamo, uostalom, prilike vidjeti i u hrvatskoj politici i na društvenoj sceni općenito), zbog čega se i događa hermetičnost.
Zato molim odgovorne u kulturnim krugovima da smanje malo razinu snobovštine i pripuste malo nove krvi, novih ideja i novih ljudi k sebi. To dugoročno može samo koristiti.
P. S. Tražila sam po netu e-mail adresu Stanka Andrića kako bih mu poslala ovaj tekst, no nisam uspjela naći. Ako znate kako ga mogu kontaktirati, slobodno mi javite.
srijeda, 21.09.2011.
Pričate li priče djeci?
Ovaj je post namijenjen prvenstveno onima koji su već roditelji ili su u funkciji brata, sestre, rođaka, rođakinje, tete ili ujaka bili zaduženi za pričanje priča (prije spavanja ili u drugim prigodama). Stoga trebamo iskustva «pripovjedača»: pričate li priče djeci? Kako ona reagiraju? Je li pričanje priča još uvijek popularno kao što je bilo u moje doba kad nije bilo još ni Tamagotchija ili je umjetnost storytellinga sasvim zamrla?
Iskreno, bilo bi mi vrlo teško zamisliti da roditelji, bake ili djedovi više ne pričaju priče djeci jer je pripovjedač u ljudskom društvu uvijek zauzimao vrlo važnu ulogu. U knjizi «How to Tell the Stories to Children and Some Stories to Tell» autorice Sare Cone Bryant navodi se kako je ideju za knjigu dobila iz jednog novinskog članka u kojemu se opisivala funkcija profesionalnog pripovjedača (sličnoga svom davnom prethodniku, slijepom Homeru) u talijanskoj kulturi: on je stajao ili sjedio na trgu i za zainteresirane ponavljao priče iz mitova i legendi i na taj način prenosio znanja i spoznaje iz prošlosti i zabavljao posjetitelje. Slušatelji su gajili tako veliko poštovanje prema pripovjedaču da bi bilo kakvo ometanje ili prekidanje pripovijedanja dovelo do nasilja. Iz svog čitateljskog iskustva znam za nekoliko (mahom dječjih) klasika koji su nastali zato što su njihovi autori te priče prvo ispričali svojoj ili tuđoj djeci. Primjerice, Astrid Lindgren je zgode Pipi Duge Čarape prvo ispričala svojoj kćeri, a potom ih zapisala. Isto tako, Lewis Carroll je pričama o Alisi u zemlji čudesa zabavljao kćeri obitelji Lidell (po Alice Lidell je navodno Alisa i dobila ime) prije nego što ga je Alice Lidell nagovorila da priču i zapiše. Također, po svojim obiteljskim pričama bio je poznat i Tolkien (konkretan primjer koji je nastao iz priče je «Roverandom», Tolkienova priča za djecu, no vjerujem da su i neke druge, poznatije priče prošle svoj tekst kod malih Tolkiena). Ovo je samo nekoliko primjera – valja zaključiti da književnost puno važnih literarnih pothvata duguje upravo storytellingu.
Inače, na ovaj tekst me potaknula i nedavno odgledana zadnja epizoda treće sezone „Života na sjeveru“ u kojoj izvjesni 108-godišnji Ned dolazi ponovno u Cicely nakon osamdeset godina izbivanja. On tada doktoru, Marlyn, Chrisu, Edu i drugima priča priču o nastanku grada. Priča teče tako lijepo i mekano da sam cmoljila glavninu vremena. Dobre priče, važne priče iz naših života utkane su u naše individualno, ali i kolektivno društveno sjećanje i iskustvo. Usmene predaje, odnosno priče i bajke, u prošlosti su bili jedini načini na koje je čovječanstvo stjecalo mudrost.
Raspitala sam se u nekoliko e – knjiga o tome kako pričati priče djeci (doslovno, u «Stories to tell the children» autorice Ellie Dixon i u «How to Tell the Stories to Children and Some Stories to Tell» autorice Sare Cone Bryant), a kako i sama iza sebe imam barem tri tuceta ispričanih priča u svojstvu starije sestre i rođakinje, uspjela sam prikupiti sam par dosta važnih točaka na koje valja obratiti pozornost kad pričate priču.
Kao prvo, ozbiljno shvatite svoju priču. Ukoliko priča koju pričate vama zvuči nevjerojatno, ili vam pričanje priče na neki način predstavlja neugodu ili se sramite, djeca će to osjetiti. Najbolji pripovjedači koje ja znam bili su vrlo osviješteni glede učinaka koje njihove riječi proizvode i bili su sasvim u priči, kao da se sad događa. Kao drugo – ne žurite. Mnogi pripovjedači čine tu grešku (pogotovo ako priču čitaju) da zbrzaju riječi i zbrljaju ih do neprepoznatljivosti. Takva priča nije užitak niti za pripovjedača, a niti za slušateljstvo. Uzmite si vremena da kažete sve što je bitno za priču, a preletjeti možete samo preko dijelova između bitnih epizoda u priči. Kao treće, po mom mišljenju je dobar storyteller uvijek dobar glumac (iako, autorice ovih e-bookova koje preporučujem savjetuju da ne pretjerate jer prenaglašeni pokreti i dramatizacija mogu odvući pozornost slušatelja s radnje). No to ne znači da ne smijete upotrebljavati glas da bi naglasili različite likove u priči. „Vuk je puhao, i puhao... i otpuhao mu kuću!“ (Sjećate li se Zijaha Sokolovića na onim audio-kasetama? Kad razmišljam o Ultimativnom pripovjedaču, uvijek se sjetim njega). Glede glasa – nastojte za narativne dijelove priče upotrebljavati vlastiti – razgovorni – glas (naglašavam „razgovorni“ jer mi se čini da svi naglo prijeđu u viši registar kad moraju govoriti pred publikom), dok za likove možete upotrebljavati i dublji, odnosno viši glas.
Blogeri koji imate djecu, mlađe rođake i rođakinje, podijelite sa mnom svoje dojmove – pričate li priče djeci? Znate li pričati priče? Kad djeca prerastu onu dob kad više ne žele slušati vaš glas kako im govori?
ponedjeljak, 19.09.2011.
Gurmeet Mattu: "The Sex Diaries"
O ovom autoru znam samo da piše komične knjige, ali saznat ću i više, ako budete zainteresirani. O knjizi znam samo to da sam je kao besplatnu skinula s www.free-ebooks.net.
Kako gajim nevjerojatnu strast za čitanjem tuđih pisama, mailova i dnevničkih zapisa, ova mi je knjiga došla kao as na desetku (da se poslužim kartaškim žargonom). Doista, ima nešto voajerski privlačno u čitanju nečega što bi, makar i u službi vještog pisca, trebalo biti tajno. Postoji neki x-faktor u pismima i dnevničkim zapisima koji ih čini mrvicu uvjerljivijima od obične naracije, od običnog monologa.
U središtu ove radnje je škotski bračni par, Phil i Annie Wilson. On je građevinac, a ona učiteljica (imaju 11-godišnjeg sina Roddya). Zatječemo ih na početku pisanja vlastitih seksualnih dnevnika koje pišu svatko za sebe po nalogu seksualne terapeutkinje Fione. Iz nekog razloga, naime, Annie je zaključila da im seksualni život nije ono što je bio prije. Stoga joj je njena seksualno oslobođena prijateljica Kate preporučila Fionu.
Stvar je doista smiješna, osobito kad se cijeli poštanski ured počne potajice smijuckati na Annienu pošiljku od tuceta vibratora kada se kutija „slučajno“ raspala prilikom dostave. Ili kad Phil bude zatečen činjenicom da njegovi radni kolege (sve bauštelac do bauštelca) s obožavanjem štuju savršenu guzicu njegove žene (kasnije su se dečki okupili u tajnom društvu pod nazivom „The Knights of the Golden Orbs“, pri čemu se „Golden Orbs“ odnosi na Annienu stražnjicu). Unatoč činjenici da se radi o repetitivnim izmjenama Philovih i Annienih dnevničkih zapisa te Fioninih bilješki sa seansi, knjiga ima sasvim legitimnu krivulju uvod-zaplet-vrhunac zapleta-rasplet-epilog. Nije dosadna, nije davež i čita se lako kao vodu piti.
Preporučujem onima kojima je dosta da se seks tako mistificira, a njegova važnost za zdravu vezu opako prenaglašava. Preporučujem onima koji ne mogu više podnijeti da se o seksu priča tako ozbiljno, kao da se radi o životu ili smrti, kad je zapravo riječ o zabavnoj, jednostavnoj i veseloj aktivnosti kojom si dvoje (ili u nekim slučajevima, i više od dvoje) ljudi pokazuju koliko se vole i/ili koliko su si fizički privlačni.
Ovu knjigu vam na zahtjev šaljem mailom, ali ponuda je vremenski ograničena do prve prilike kad budem čistila hard-disk od pročitanog materijala.
subota, 17.09.2011.
Učenje preko interneta, mafija i maskiranje
Danas vam donosim nekoliko veselih linkova na koje bih voljela da obratite pažnju (jer kako već znamo, čitanje je i učenje, obrazovanje i širenje obzora).
Kao prvo, Pametna kuna je objavila članak s nekoliko linkova uz pomoć kojih možete proširiti svoje kulturne vidike, od kojih me osobito razveselio projekt pod nazivom E-lektire, putem kojega se za sve učenike i studente mogu naći cjelovita djela koja se nalaze na školskim popisima lektire, a trenutno je gore oko 200 djela. Prijaviti se mogu oni koji imaju elektronički identitet koji su dobili od svoje škole ili ustanove. Provjerite sami!
Učenje preko interneta
Nadalje, kolega bloger Sajam taštine objavio je tekst o knjizi „MOB rules – Učiti od mafije“ Louisa Ferrantea. Poznati mafijaš i dugogodišnji stanovnik američkih kazneno-popravnih ustanova shvatio je da postoji nekoliko stvari koje bi čak i dugogodišnji stanovnici Wall Streeta mogli naučiti od ljudi s one strane zakona. Zavirite u link.
Mafiozo rulz
I konačno, jedan zgodan link sa slikicama – (u) knjigama, kako saznajemo, možete i postati netko drugi. Become somebody else!
Become somebody else!
četvrtak, 15.09.2011.
Fran Ronan: "Čovjek koji je volio Evelyn Cotton"
Frank Ronan je irski pisac mlađe generacije (rođen je 1963. godine u New Rossu, pokrajina Wexford), kod nas poznat samo po romanu „Čovjek koji je volio Evelyn Cotton“, iako ima nekoliko objavljenih radova. Ovaj roman počinje ovako:
Ovo doista jest tužna pripovijest. Evelyn Cotton je u romanu djevojka koju je volio pripovjedačev najbolji prijatelj Simmy, i koji joj je napravio dijete (sin Benedict kasnije postaje sporedan lik romana). Evelyn, sklona preživljavanju, uskoro postaje ptica selica iz jednog u drugi krevet muškaraca koji će njoj i njezinom sinu pružiti financijsku sigurnost. Pripovjedač u to vrijeme ne dolazi u obzir jer je i sam siromašan i ni na koji način joj nije dorastao. No ne dajte se zavarati ovim šturim pripovijedanjem, ne radi se o vampu ili ženi lakog morala – Evelyn je tiha, submisivna i rođena domaćica. Uskoro nakon rođenja svog sina Benedicta upoznaje slikara Charlesa Felixa (Simmy, Benedictov otac, vrlo se brzo izgubio sa scene) i useljava se u njegov atelje. Međutim, to ne traje dugo, jer se Evelyn u potrazi za sigurnošću okrenula Juliusu Drakeu, knjigovođi umjetničkog miljea, i počela živjeti s njim i skrbiti za njegovu kćer Hannah. U to vrijeme Evelyn (zapamtite, tiha, submisivna Evelyn) počinje pisati, zgrožena i psihički načeta Juliusovim neprestanim ponižavanjem i nepoštovanjem njezinih sposobnosti. U očima javnosti uskoro postaje feministička ikona, dok kod kuće i dalje trpi manipulaciju, poniženje i manju važnost u odnosu na svog nevjenčanog supruga Juliusa. Središnji dio romana događa se u Ryme Episcopiju, gdje Julius odlučuje kupiti kuću na selu (kako bi se i sam počeo baviti pisanjem u miru i tišini), a Evelyn dolazi s njim. Tamo Evelyn razvija nježno prijateljstvo prema krovopokrivaču koji im je došao popraviti krov na štaglju, a Julius sa svoje strane nalazi srodne duše u tuđim bračnim krevetima.
Međutim, u ovom romanu najviše saznajemo o Evelyn Cotton, njezinom divljem braku s Juliusom Drakeom i prijateljstvu s Hughom Longfordom, ranije spomenutim krovopokrivačem, ali o čovjeku koji je čitav život volio Evelyn Cotton saznajemo – gotovo ništa. Da je za dvadeset tri godine uspio uzgojiti škembu zbog koje se smatra starim i nedostojnim njezine ljubavi. Da je očito kukavica i slabić. S neuzvraćenim ljubavima, po mom iskustvu, čovjek se mora suočiti, riješiti ih i onda krenuti dalje. Čovjek koji (kao ovaj koji je volio Evelyn Cotton) čitav život vene od neuzvraćene ljubavi ima ozbiljnu karakternu manu koja se ogleda u bolovanju od kukavičluka i nedovoljno razvijenog nagona za preživljavanjem (suprotno ranije iskazanoj trezvenoj logici, smatram da se od nesretne ljubavi može i umrijeti; ako već ne i doista, a ono barem duhovno). Stoga sam pola romana bila ljuta na njega jer je jadan, vlastitom rukom lišen dostojanstva i bez imalo ponosa (no da nije tako, vjerojatno bi otišao svojim putem i od ovog romana ne bi bilo ništa).
Knjiga boluje od nekih mana u gledištu, odnosno point-of-view. Naime, autor bira pisati iz prvog lica pripovjedača – osobe koja je voljela Evelyn Cotton. Međutim, u trenucima u kojima taj pripovjedač nikako ne može biti prisutan (čitavom središnjem dijelu romana koji se odvija u Ryme Episcopiju), on nastavlja pisati iz toga gledišta kao svevideći pripovjedač (uz nekakvu izliku da je pripovjedač sve što pripovijeda saznao iz priča obitelji i prijatelja koji su bili tamo prisutni), što sudjelujuće treće lice nikako ne može biti. To me malo zbunjivalo jer je možda valjalo izabrati drugo gledište da bi stvar bila uvjerljivija.
Ipak, i bez obzira na tu manu, radi se o lijepom, dirljivom djelu koje govori o ljubavi, požudi, odnosima između muškaraca i žena, krizi srednjih godina, braku i djeci – svemu što čini jedan život i zbog čega je život vrijedno živjeti (u slučaju našeg pripovjedača, radi se o protraćenom životu koji je prošao u čekanju da se jedna žena konačno odluči. Doista tužna pripovijest.)
utorak, 13.09.2011.
Skupina autorica: "Samo svoja"
(preporučena muzika uz ovaj post: Beth Rowley – „Nobody's Fault But Mine“)
Zbirka kratkih priča pod zajedničkim naslovom „Samo svoja“ okupila je jedanaest autorica u deset priča (autorice su, redom: Maria de los Santos, Imogen Edwards-Jones, Elizabeth Buchan, Emma McLaughlin i Nicola Krauss, Meg Cabot, Emily Giffin, Lionel Shriver, Lauren Weisberger, Lisa Tucker i Curtis Sittenfeld, a većinu njih ne trebam vam posebno predstavljati, pretpostavljam), koje govore o ženama koje su izabrale krive muškarce pa su shvatile da su pogriješile, ili su izabrale prave muškarce, prezrele ih i pokajale se, ili o ženama koje su se bojale postati majke – generalno, o ženama. Knjiga nije nova, Algoritam ju je objavio 2007. godine, a kupnjom te knjige darovali ste 10 kuna Autonomnoj ženskoj kući Zagreb.
Priča Marie de los Santos mi se možda i najviše svidjela, jer govori o ženama u situaciji u kojoj sam ja: žene koje imaju stalnog partnera s kojim se vide zauvijek, ali ne žele narušiti status quo u kojem oboje uživaju stvaranjem potomstva. Postoji nekoliko razloga o koji se meni vrte po glavi kad razmišljam zašto ne želim imati djecu (ironično, kao što navodi i autorica priče „Budna kao sova“, prvi horor nisu debljina i strije; navikla sam se na svoj izgled, ali ne mogu reći da svijet mode i ljepote nešto gubi mojom eventualnom trudnoćom). Ja uvijek razmišljam o tome kako se grozim promjene životnog stila iz ovog „normalnog“ u onaj mladog bračnog para koji gura kolica po šoping-centru dok se djeca igraju na umjetnoj travi i penjalicama:
Konačno, autorici se prosvijetlilo u razgovoru s kolegicom koja je kao i ona nekoć zazirala od braka – niti brak, niti djeca, shvatila je, ne znače lišenje slobode:
Draga mi je i zajednička priča Emme McLaughlin i Nicole Krauss pod naslovom „Pepeljugina brazilska depilacija“ koja govori o djevojci koja pod hitno mora stvoriti vrijeme, volju i način da ode na tulum na kojem bi se možda, možda mogao pojaviti On (koji, naravno, o njoj ne misli kao o Njoj). Što sve žene rade da bi se svidjele muškarcima u posljednjih je petnaestak godina doista zagazilo u grozno, farsično i ponegdje groteskno.
(u pravu ste, u ovom citatu mi se najviše sviđa riječ „bezbrčje“).
Zainteresirala sam se i za priču autorice Lionel Shriver pod naslovom „Od sada bez djece“. Radi se zapravo o svojevrsnoj autobiografskoj ispovijedi autorice koja je i inače aktivistica za kontrolu populacije, a i u vlastitom životu je izabrala ne imati djece. U tom članku/ ispovijedi autorica nudi svojevrsnu izliku/izgovor za to (od kojih je vjerojatno najmanje važan taj što je relativno kasno odlučila stupiti u prvi brak, iako je, dakako, i ranije imala partnera - trenutno je u braku s jazz-bubnjarom Jeffom Williamsom).
Činjenicu da je netko odlučio živjeti bez djece, okolina još uvijek podozrivo i sumnjičavo promatra, iako mnogi slavni ljudi danas javno proklamiraju takav životni izbor. Moram priznati da se i ja malo nelagodno osjećam glede takvog priznanja koje pročitam (no kako sam tolerantna, priznajem svakome pravo da sam izabire kako će živjeti).
U svakom slučaju, ovu sam knjigu čitala razmišljajući manje o muškarcima i kako ih uhvatiti te oboriti s nogu, a više o tome zašto, kako i čemu produžiti vrstu. Možda će vama nešto drugo uhvatiti oko; ova je knjiga, zbog niza različitih autorica, stilski i tematski neujednačena, ali zbog toga i pristupačna raznolikoj čitateljskoj publici.
nedjelja, 11.09.2011.
Stare, zaboravljene i nikad prežaljene knjige
Svaki književni znalac koji drži do sebe u eri digitalizacije, zna što je Projekt Gutenberg, ali pošto sam svjesna da ovaj blog čita šarolika masa čitatelja s različitim stupnjevima informiranosti o svijetu knjiga i čitanja, moram vas upoznati s tim pokretom. No prvo link:
PROJECT GUTENBERG
Project Gutenberg je web-servis koji nudi besplatne e-knjige nad kojima je isteklo autorsko pravo (u Sjedinjenim Američkim Državama, napominju autori stranice, pa provjerite je li i u vašem kraju tako – kod nas autorsko pravo traje do kraja života autora te sedamdeset godina nakon njegove smrti, a za djela pisana pod pseudonimom istekom sedamdeset godina od objave). Hrvatskih knjiga, nažalost još nema, ali ima nešto srpskih i slovenskih, a to vam je i izvanredna prilika da, ukoliko znate koji strani jezik, čitate književne naslove u izvorniku.
Dakle, radi se o knjigama koje nisu nove (daleko od toga), ali koje vam mogu prilično pomoći ako istražujete neku specifičnu temu o kojoj ne možete naći puno toga – možete se osloniti na online-knjižnicu svijeta, a to je, bar ja tako mislim, prilično snažan osjećaj. Mogućnosti su u zraku.
FORGOTTEN BOOKS ()
Sličnu stvar radi i izdavač Forgotten Books, koji je specijaliziran za povijesne pisanije: od književnosti, filozofije, znanosti, preko religioznih, svetih i mitoloških tekstova, pa sve do knjiga koje se bave okultnim, slobodnim zidarstvom, alkemijom i drugim ezoteričnim znanostima. Ako se pretplatite na njihov newsletter, možete dobiti jednu njihovu knjigu na e-mail dnevno, s tim da link za download traje samo 24 sata. Knjige možete čitati u PDF-u, a ako više volite čitati papirnata izdanja, i njih možete kupiti, jer Forgotten Books zapravo reprinta i spašava od zaborava knjige koje više gotovo da i ne možete nigdje naći. Plemeniti cilj, zar ne?
Što je poanta ovog teksta? Statistike kažu da će se samo 1% knjiga objavljenih prije sto godina čitati i sto godina nakon objave. 99% objavljenih knjiga, dakle, svake godine prepušta se zaboravu. Ljudsko znanje i iskustvo, kad stavimo ove postotke u apsolutne brojke, zapravo je gotovo beskonačno, ali ljudski je um, tako tipično... ljudski, sklon zaboravljanju. Zbog toga, između ostaloga, postoje knjige.
petak, 09.09.2011.
Palindromi za razonodu i razmišljanje
Kopala sam po nekim svojim bilješkama pa sam našla ponešto palindroma (za neznalice: riječ, fraza, broj ili rečenica koji se isto čita s lijeve i desne strane) – mislim da je pred neko vrijeme bio tekst u Vijencu o toj jezičnoj začkoljici. Smatra se da je palindrom osmislio, ili barem prvi pisao Sotad iz Maronije, grčki pisac s Krete koji je poznat po opscenim homoerotskim stihovima, koji se slijeva i desna čitaju jednako, pa se po njemu i nazivaju sotadski stihovi, a postoje i nazivi „račji stih“ ili „đavolji stih“ kojima se opisuje palindrom. Poznati pisci palindroma su: V. Hlebnikov, A. Bubnov, A. Voznesenski, I. Veličkovski, I. Lučuk, H. Pffeifer, A. Thomkins, V. Hugo, E. Jabes, J. Tuwim, S. Baranczak, te članovi književne grupe Oulipo: Quenau, Perec i Berge, a kod nas Dubravka Oraić-Tolić.
Pročitajte i uživajte (dodala sam neke svoje komentare u trenutnoj inspiraciji, ne zamjerite)!
A mene tu ni minute nema! (planiram ovo uvesti u svakodnevni govor)
Ana voli Milovana. (klasik)
Ana nabra par banana. (varijacija na temu)
Anja sebe sanja. (egomanijački palindrom)
E sine, ženi se! (čeznutljivi majčinski palindrom „prije“)
Udaja za jadu. (čeznutljivi majčinski palindrom „kasnije“)
Idu ljeta, pate ljudi. („čaša poluprazna“ palindrom)
Udovica baci vodu. (palindrom a la Pitija)
Uguraj u jarugu. (palindrom palih boraca ili gerila-palindrom)
U Rimu u miru. (palindrom dostojan Pape)
Anita vidi diva Tina. (ukenjavši se u gaće dapače)
U snaši vidi div šansu. (prevario se, jer neće snaša tamburaša, a kamoli diva)
Moram s Marom. („što se mora, nije teško“ palindrom)
A laž oko žala. (palindrom ljetne romanse)
San imamo, omami nas! (palindrom za godišnji odmor)
Udar u radu. (palindrom za povratak s godišnjeg odmora)
I jedan anglosaksonski: „Madam, in Eden I'm Adam!“ (tzv. rajski palindrom)
P. S. Kad budete imali vremena, guglajte "longest palindrome"!
četvrtak, 08.09.2011.
Akcija "Koprivnica čita"
S obzirom da sam trenutno Slavonka na privremenom radu u Podravini, osjećam kao svoju gastarbajtersku dužnost na sve pripadnike blogosfere, a i šire, izvijestim o akciji „Koprivnica čita“ koja će se odvijati od 08. do 15. rujna 2011. godine na prostorima grada (radi se zapravo o Tjednu cjeloživotnog učenja u čijem je sklopu i ova akcija 08. rujna), u gotovo isključivoj organizaciji inače sjajne koprivničke knjižnice „Fran Galović“ (radi se o dobro opremljenoj knjižnici, pogotovo za jedan manji grad, sa susretljivim osobljem i puno dodatnih sadržaja). Za više informacija, kliknite na link dolje.
Akcija „Koprivnica čita“
srijeda, 07.09.2011.
Arto Paasilinna: "Godina zeca"
Podnaslovljena kao „Čudesna novinarova lutanja s njegovim zecom po Finskoj“, ova knjiga je svjetski bestseler, ovjenčan francuskom i talijanskom književnom nagradom. Zanimljiva crtica o Artu Paasilinni (osim onih kojima sam vas počastila u prošlom postu) jest da ovaj autor običava svoj književni rad započeti 01. rujna svake godine. Na dan redovno natipka pet do sedam stranica teksta i na taj način do konca godine završava sirov rukopis. U veljači piše drugu verziju, a početkom svibnja je rukopis spreman za nakladnika. Ljeti odlazi u arhive i knjižnice i puno putuje (često prebiva i stvara u Portugalu, iako ne zna portugalski).
Moram priznati da je ova knjiga neobična iz nekoliko razloga: ritam joj se pri kraju knjige naglo pogoršava, kao da je autor izgubio strpljenje suočiti se sa svojim glavnim likom (a radi se o novinaru koji sa svojim fotoreporterom jednog dana pregazi malog zeku. Fotoreporter odlazi, a novinar ostaje njegovati zeca, koji postaje njegov najbolji prijatelj. U putešestvijama diljem Finske – jer novinar više ne želi živjeti konvencionalnim životom kakvim je živio do tog trenutka – doživljava susret s jednim krvoločnim medvjedom, vojnim vježbama, radi u šumama diljem Finske i doživljava svakojake pustolovine). Humor nije prenaglašen i najviše se očituje u pretjerivanjima glede određenih situacija nego u bilo čemu drugom.
Dakle, moram priznati da mi ova knjiga nije išla u tek onako kako su mi išle „Urlajući mlinar“, a kamoli „Dražesno kolektivno samoubojstvo“, ali isplatilo se čitati već glede ove bilješke o piscu koja opisuje stvaralački proces Arta Paasilinne (a i ne utvaram si da ja znam više od dvaju stranih žirija koji su ovoj knjizi dodjeljivali književne nagrade).
Stoga, čitajte Arta Paasilinnu – i čitajte ovaj blog, nove zgodne stvari slijede uskoro!
ponedjeljak, 05.09.2011.
Arto Paasilinna: "Urlajući mlinar"
O finskom autoru Artu Paasilinni sam vam već pisala pred koju godinicu kad sam blogirala o njegovoj knjizi „Dražesno kolektivno samoubojstvo“. Nemalo je bilo moje iznenađenje kad sam na polici knjižnice ugledala i druga njegova djela, od kojih posebno ističem „Godinu zeca“ (koju trenutno čitam) i „Urlajućeg mlinara“ iz naslova ovog posta.
Što reći o Artu Paasilinni, a što već ne znamo? Zapravo, ovaj tekst bi se mogao sastojati samo od činjenica koje ne znamo o tom autoru, zar ne? Za naše neznanje (odnosno, protiv njega) pobrinuo se izdavač ove knjige, Naklada Szabo A3 data , koji je u bilješci o piscu ovako izvijestio o Artu Paasilinni: zasjao je prije više od trideset godina na finskom književnom nebu novelom „Starac Alpi, lovac na medvjede“. Nije školovani pisac, kao momak je radio u laponskim šumama, no nije dugo ostao drvosječa, već je završio neku večernju školu i postao novinar u lokalnim novinama. Valja napomenuti da se radi o autoru kojeg Finci čitaju, koji je popularan među čitateljima-smrtnicima, ne i u književnim krugovima i među književnim kritičarima. Napisao je tridesetak romana, najčešće humorističnih, među kojima su najpoznatiji „Godina zeca“ (za koju je autor dobio francusku nagradu Air Inter, te talijansku nagradu Giuseppe Acerbi) i „Urlajući mlinar“.
Sad kad smo to rekli, recimo nešto i o ovoj knjizi. Kad sam je čitala, shvatila sam je možda ozbiljnije nego što bi trebalo, jer se radi o jednom visokom čovjeku koji se doseljava u jedno finsko selo i tamo kupuje mlin. Taj je čovjek marljiv radnik i ambiciozan te vrlo brzo osposobljava mlin za rad. Međutim, s obzirom da je bio vedra duha i često se volio šaliti, oponašajući životinje i uvažene suseljane, mladi su se počeli okupljati oko njega. To je zasmetalo viđenijim seljanima, poput liječnika, načelnika, trgovca i zemljoposjednika, pa su ga proglasili ludim i poslali u umobolnicu u Oulu. Kad je pobjegao odatle i vratio se u svoj mlin, tek su onda počeli problemi. Da, zaboravih i ključnu stvar: taj je mlinar imao i mučnu vojničku prošlost i žena mu je tragično skončala, pa je stoga povremeno volio zaurlati da si da malo oduška. To objašnjava naslov, zar ne?
Zašto sam se zabrinula? Koliko u biti malo treba da vas se proglasi ludim i koliko je lako moguće da dođe do nesporazuma u komunikaciji zbog kojeg bi vas netko mogao promatrati kao da ste pali s Marsa? Recimo, neki ljudi oko mene smatraju mojim luckastim quirkom to što ne pratim nogomet i ne znam što se zbiva s nogometašima. Jer hej, kakav si Hrvat i domoljub ako ne pratiš nogomet? Ili ako povremeno malo vičeš? Ili se smiješ bezveze? U svakom slučaju, dobro mi je poznato da svaka mala, izolirana i zatvorena sredina jako teško trpi ljude koji su drugačiji. Ljudi oko tebe će te nastojati lupiti po glavi i svesti na vlastitu mjeru ako samo malo stršiš, jer to je u ljudskoj prirodi: plaše se nepoznatog i žele se okružiti poznatim, prosječnim i normalnim.
Ono što zapravo želim reći jest da me ova knjiga navela na razmišljanje o tome kako je ponekad teško biti drugačiji (iako vjerujem da niti knjizi, a niti autoru to nije bila namjera, jer se radi o izrazito humorističnom romanu).
KRATKA PREPORUKA:
Finski autor humorističnih romana, Arto Paasillina, napisao je kako „urlajući mlinar“ može poremetiti umove čitavog jednog finskog mjesta svojim neuobičajenim ponašanjem. Ako se osjećate drukčije, neshvaćeno i neuklopljeno u okolinu, ovo je knjiga za vas koja govori – moglo bi biti i gore!
Blogeri kojima bi se mogla svidjeti ova knjiga: marchelina, modesti blejz, ribafish, brod u boci, pero panonski, ggiry2
subota, 03.09.2011.
Edgar Allan Poe: "Doživljaji Arthura Gordona Pyma"
Ponovno vam donosim nešto novo, nešto divlje iz svijeta knjige i literarnog stvaralaštva. Napisana prije skoro dva stoljeća, ova me knjiga ekspresno vratila u djetinjstvo u kojem sam uživala u pustolovnim romanima Julesa Vernea, kao i u pričama o egzotičnim krajevima Karla Maya. Inače, ovo je jedini dovršeni roman Edgara Allana Poea, koji je, kako već znamo skupa s pticama na grani, postao poznat po svojim novelama i poemi Gavran.
Priča počinje kao klasični pustolovni roman: Arthur Gordon Pym, mladić željan pustolovine, se kao slijepi putnik ukrcava na brod oca svog prijatelja Augusta. Međutim, brod uskoro preuzme pobunjena posada, a Arthur je prisiljen nastaviti se skrivati. Na tom brodu, a i u kasnijem brodolomu on i njegovi prijatelji, poput poluindijanca Dirka Petersa, doživljavaju brojne mučne pustolovine, koje uključuju i slavnu pravničku začkoljicu o brodolomcima na brodu Mignon, ako se ne varam (kad dva brodolomca odluče ubiti trećeg i nahraniti se njime kako bi sami preživjeli – u pravničkoj struci to je školski primjer krajnje nužde). Nakon toga, spašava ih posada škune Jane Guy, s kojom nastavljaju ploviti u potrazi prema Južnom polu.
Ima nekoliko zgodnih caka – primjerice, u uvodu Poe govori kako se radi o stvarnoj priči mladića Arthura Gordona Pyma čije je pripovijedanje zapisao sam Poe, a također i kraj, nakon kojega slijedi pogovor koji spekulira o tome što se dogodilo s glavnim junakom. Neki smatraju kako je knjiga autobiografska s obzirom da ime Arthur Gordon Pym podsjeća na ime Edgara Allana Poea, dok srednje ime Gordon asocira na srednje ime Georgea Gordona Byrona, kojemu se Poe navodno divio. Dolazak u blizinu Antarktika označen je datumom 19. siječnja, što je Poeov rođendan. Isti koji to tvrde smatraju i da je bijeg mladića iz rodnog doma predstavlja svojevrstan bijeg Poea od samog sebe, dok dolazak na Južni pol također ima snažnu simboliku.
Bilo kako bilo, ova se knjiga može čitati već i radi osjećaja pustolovine, radi avanture koja nam (meni) ponekad tako snažno nedostaje u trenutcima zaokupljenosti poslom, u rutini i kolotečini koja sačinjava naše dane.
KRATKA PREPORUKA:
Pustolovni roman „Doživljaji Arthura Gordona Pyma“ autora Edgara Allana Poea preporučujem onima koji se još sjećaju dojma bezbrojnih mogućnosti kojima je svijet obilovao dok smo bili djeca i koji ponekad još uvijek žarko žele svoje djetinjstvo natrag.
petak, 02.09.2011.
Nešto lijepo za vikend...
Iz kulturnog podlistka prošlotjednog Glasa Slavonije izvlačim sljedeći uvodni citat:
Tako je govorio, umjesto Zaratustre, autor članka „Ivanjski ples smrti“, Darko Jerković, pišući o novom izdanju u nakladi Znanja pod naslovom „Poziv na zaruke“ irske autorice Tare Moore. Pa ako i ne smognem snage i vremena pročitati ovu knjigu u skorije vrijeme, poklanjam vam ovaj citat (koji mi se toliko svidio da sam ga morala zabilježiti za vijeke vjekova) kao najbolju moguću preporuku za čitanje (kao što uvijek govorim: čitanje bilo čega, u čemu god uživate – čitajte, ne libite se prihvatiti knjige!)
