Komentari

bookeraj.blog.hr

Dodaj komentar (15)

Marketing

  • ZlicaOdOpaka

    Ništa ne može zamijeniti ispričanu ili pročitanu priču :-)).

    avatar

    21.09.2011. (17:53)    -   -   -   -  

  • NF

    eh da, ja sam svoj prepjev janka raščupanka ublažio da iduće generacije djece nemaju traume poputmoje

    avatar

    21.09.2011. (19:00)    -   -   -   -  

  • mikrokozmos

    Čitamo priče prije spavanja i to obavezno ili ja ili muž. Bez priče nema spavanja :). Ponekad i tokom dana, ako imamo vremena. Nekad ih i izmišljamo, ili napravimo igrokaz sa plišanim igračkama. Najstarija kćer je krenula u vrtić i tete su fascinirane njenim rječnikom. Ni mlađa ne zaostaje puno. Maleni je još mali za priče, tek uči pričati.
    Imamo i dogovor da svaku večer druga kći bira priču koju ćemo čitati.
    I ja sebi čitam prije spavanja, ako nisam preumorna :)

    avatar

    21.09.2011. (20:21)    -   -   -   -  

  • marchelina

    Nisam nikada pričala priče mom dječaku, ne znam pričati priče. Ali sam mu puno, puno čitala. I to ne bajke, nego sam krenula odmah sa recimo Pipi Dugom Čarapom i Tom Sawyerom, s tim da sam čitajući prilagođavala određene dijelove njegovom uzrastu. Na neki način sam interpretirala čitajući. :)

    avatar

    22.09.2011. (09:26)    -   -   -   -  

  • Alžbeta Bathory

    Ja se, nekako, nadam da djeca kad odrastu u ljude i dalje ostanu djeca i nikada ne prestanu željeti da im netko priča. Ja osobno sada, u odrasloj dobi, uživam kada mi mama ili netko treći, priča priče iz svog života, iz života svojih roditelja. Obje bake su mi, nažalost, već dugo mrtve, ali sam, dok su još bile žive, uživala slušajući njihove (is)povijesti.
    Možda razvoj suvremenih tehnologija ima utjecaj na pripovjedačko-slušateljske sklonosti, ali mislim da je pripovijedanje tradicija koja će, unatoč brzom životu, opstati.
    Bude li suprotno, loše nam se piše.

    avatar

    22.09.2011. (10:15)    -   -   -   -  

  • pjesak u gaćama

    Ne, jer nemam, ali debelo planiram. To mi je jedna stvar koja mi je falila u djetinjstvu.
    Na srecu sam ipak sam od sebe zavolio citati knjige.

    avatar

    22.09.2011. (11:19)    -   -   -   -  

  • Igniss

    Djeci ne, ali jednom sam imao curu kojoj se to sviđalo. Bilo mi je isprva prilično čudno, ali dok god je sve funkcioniralo... :D

    avatar

    22.09.2011. (11:35)    -   -   -   -  

  • Kolekcionar

    Nemam svoju djecu ali postojala je navika pricanja bratu i sestri. Sto se kasnije razvilo da sad svi troje pišemo pričice. Postoji izvrsna knjiga-pomagalo za osmisljavanje prica koju je moj mlađi brat od mene prije par dana dobio za rodjendan. Super je fora sto se tu knjigu moze shvatiti na vise nacina, kao pomagalo za inspiraciju ili kao igru za cijelo drustvo.
    Pričosvijet: Otključajte vrata mašte

    avatar

    22.09.2011. (11:42)    -   -   -   -  

  • Padawana

    Dosta čitam curama, naravno uz smiješne glasove i glumu na što često pucaju od smijeha. Rijetko im pričam onako iz glave, ponekad dok se šetamo. Tu i tamo čak smislim i koju svoju priču, čak me znaju tražiti i nastavke s istim likovima. Ali daleko najviše čitamo.

    avatar

    22.09.2011. (12:47)    -   -   -   -  

  • SeDmA

    ..priče , mama pričaj priču , pričaj o vili , pričaj o princezi , junaku iz zelenog grada ,pričaj o tome kako je nastao auto ..????
    ..moja djeca stalno smišljaju nove naslove i nove teme ..
    .. volim čitat im priče , no više volim imat svoje priče koje nitko napisao nije ..
    ..sve dok dobijem dva savršena poljubca navečer poslije priče ..
    ..priče neče prestat:-)))

    avatar

    22.09.2011. (13:13)    -   -   -   -  

  • Dječja prehrana

    imaju jedne fora kartice, za one koji ne znaju pričati priče. Ja sam to kupila, pa svojoj curici uz pomoć njih smišljam priče. Iako ima tek dvije godine, uživa u tome :)

    avatar

    22.09.2011. (15:56)    -   -   -   -  

  • Neverin

    ja ću svojoj djeci pbavezno grčku mitologiju prepričavat :)

    avatar

    22.09.2011. (19:08)    -   -   -   -  

  • Neverin

    e da, i to na hrvatskom i talijanskom :D

    avatar

    22.09.2011. (23:27)    -   -   -   -  

  • O svemu običnome i neobičnome

    Najljepše uspomene iz mog djetinjstva su vezane za djeda koji mi je pričao priče. Kakve priče! Takvih nije bilo u knjigama. Ne znam je li ih izmišljao ili ih je i njemu netko ispričao. Nažalost, od svih tih prekrasnih bajki, danas u cijelosti pamtim još samo jednu. Djed je umro kad mi je bilo dvanaest godina, a meni nije padalo na pamet da bi te njegove priče trebalo zapisati. Na tu ideju sam došla mnogo kasnije kad sam već i sama imala dijete, ali tad je već bilo kasno.

    Pričali su mi priče i drugi, ali ne na način na koji je on pričao i ne priče poput njegovih, pune čudesa i napete od početka do kraja. Još ga vidim kako sjedi pored štednjaka na drva i pućka lulicu, a ja na niskom stolčiću do njegovih nogu, širom otvorenih očiju i sva omađijana.

    Naravno da sam poželjela svom djetetu dati ono najbolje što sam i ja kao dijete imala, priče. Ponekad jedna priča nije bila dovoljna, kao što ni meni nije bila, ponekad ni dvije, ponekad mi se više nije ni dalo, ponekad su se dijelovi priče miješali sa snom... Moja kći je već bila velika, a još jeponekad tražila da joj ispričam priču. Prestala je prije dvije tri godine, a sad joj je 17.

    Koliko joj je to bilo važno, shvatila sam ljetos na moru kad me zamolila da joj ispričam Kresivo.

    avatar

    23.09.2011. (11:20)    -   -   -   -  

  • M.H.S.

    Uvijek i to rado... i to baš i s guštom! A djeci to i treba, i to baš kao predstava... da povišim, pojačam, smanjujem, ublažim glas tamo gdje treba, da sam kao govorni glumac pred njima, onda slušaju, znajući se pri tome veseliti, uzbušivati, rastužiti a onda opet se olakšati, radujući se dobrom ishodu priče... Mislim, stvarno djeca vole slušati priče...

    avatar

    30.09.2011. (22:46)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...