Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
srijeda, 21.09.2011.
Pričate li priče djeci?
Ovaj je post namijenjen prvenstveno onima koji su već roditelji ili su u funkciji brata, sestre, rođaka, rođakinje, tete ili ujaka bili zaduženi za pričanje priča (prije spavanja ili u drugim prigodama). Stoga trebamo iskustva «pripovjedača»: pričate li priče djeci? Kako ona reagiraju? Je li pričanje priča još uvijek popularno kao što je bilo u moje doba kad nije bilo još ni Tamagotchija ili je umjetnost storytellinga sasvim zamrla?
Iskreno, bilo bi mi vrlo teško zamisliti da roditelji, bake ili djedovi više ne pričaju priče djeci jer je pripovjedač u ljudskom društvu uvijek zauzimao vrlo važnu ulogu. U knjizi «How to Tell the Stories to Children and Some Stories to Tell» autorice Sare Cone Bryant navodi se kako je ideju za knjigu dobila iz jednog novinskog članka u kojemu se opisivala funkcija profesionalnog pripovjedača (sličnoga svom davnom prethodniku, slijepom Homeru) u talijanskoj kulturi: on je stajao ili sjedio na trgu i za zainteresirane ponavljao priče iz mitova i legendi i na taj način prenosio znanja i spoznaje iz prošlosti i zabavljao posjetitelje. Slušatelji su gajili tako veliko poštovanje prema pripovjedaču da bi bilo kakvo ometanje ili prekidanje pripovijedanja dovelo do nasilja. Iz svog čitateljskog iskustva znam za nekoliko (mahom dječjih) klasika koji su nastali zato što su njihovi autori te priče prvo ispričali svojoj ili tuđoj djeci. Primjerice, Astrid Lindgren je zgode Pipi Duge Čarape prvo ispričala svojoj kćeri, a potom ih zapisala. Isto tako, Lewis Carroll je pričama o Alisi u zemlji čudesa zabavljao kćeri obitelji Lidell (po Alice Lidell je navodno Alisa i dobila ime) prije nego što ga je Alice Lidell nagovorila da priču i zapiše. Također, po svojim obiteljskim pričama bio je poznat i Tolkien (konkretan primjer koji je nastao iz priče je «Roverandom», Tolkienova priča za djecu, no vjerujem da su i neke druge, poznatije priče prošle svoj tekst kod malih Tolkiena). Ovo je samo nekoliko primjera – valja zaključiti da književnost puno važnih literarnih pothvata duguje upravo storytellingu.
Inače, na ovaj tekst me potaknula i nedavno odgledana zadnja epizoda treće sezone „Života na sjeveru“ u kojoj izvjesni 108-godišnji Ned dolazi ponovno u Cicely nakon osamdeset godina izbivanja. On tada doktoru, Marlyn, Chrisu, Edu i drugima priča priču o nastanku grada. Priča teče tako lijepo i mekano da sam cmoljila glavninu vremena. Dobre priče, važne priče iz naših života utkane su u naše individualno, ali i kolektivno društveno sjećanje i iskustvo. Usmene predaje, odnosno priče i bajke, u prošlosti su bili jedini načini na koje je čovječanstvo stjecalo mudrost.
Raspitala sam se u nekoliko e – knjiga o tome kako pričati priče djeci (doslovno, u «Stories to tell the children» autorice Ellie Dixon i u «How to Tell the Stories to Children and Some Stories to Tell» autorice Sare Cone Bryant), a kako i sama iza sebe imam barem tri tuceta ispričanih priča u svojstvu starije sestre i rođakinje, uspjela sam prikupiti sam par dosta važnih točaka na koje valja obratiti pozornost kad pričate priču.
Kao prvo, ozbiljno shvatite svoju priču. Ukoliko priča koju pričate vama zvuči nevjerojatno, ili vam pričanje priče na neki način predstavlja neugodu ili se sramite, djeca će to osjetiti. Najbolji pripovjedači koje ja znam bili su vrlo osviješteni glede učinaka koje njihove riječi proizvode i bili su sasvim u priči, kao da se sad događa. Kao drugo – ne žurite. Mnogi pripovjedači čine tu grešku (pogotovo ako priču čitaju) da zbrzaju riječi i zbrljaju ih do neprepoznatljivosti. Takva priča nije užitak niti za pripovjedača, a niti za slušateljstvo. Uzmite si vremena da kažete sve što je bitno za priču, a preletjeti možete samo preko dijelova između bitnih epizoda u priči. Kao treće, po mom mišljenju je dobar storyteller uvijek dobar glumac (iako, autorice ovih e-bookova koje preporučujem savjetuju da ne pretjerate jer prenaglašeni pokreti i dramatizacija mogu odvući pozornost slušatelja s radnje). No to ne znači da ne smijete upotrebljavati glas da bi naglasili različite likove u priči. „Vuk je puhao, i puhao... i otpuhao mu kuću!“ (Sjećate li se Zijaha Sokolovića na onim audio-kasetama? Kad razmišljam o Ultimativnom pripovjedaču, uvijek se sjetim njega). Glede glasa – nastojte za narativne dijelove priče upotrebljavati vlastiti – razgovorni – glas (naglašavam „razgovorni“ jer mi se čini da svi naglo prijeđu u viši registar kad moraju govoriti pred publikom), dok za likove možete upotrebljavati i dublji, odnosno viši glas.
Blogeri koji imate djecu, mlađe rođake i rođakinje, podijelite sa mnom svoje dojmove – pričate li priče djeci? Znate li pričati priče? Kad djeca prerastu onu dob kad više ne žele slušati vaš glas kako im govori?
