(preporučena muzika uz ovaj post: Beth Rowley – „Nobody's Fault But Mine“)
Zbirka kratkih priča pod zajedničkim naslovom „Samo svoja“ okupila je jedanaest autorica u deset priča (autorice su, redom: Maria de los Santos, Imogen Edwards-Jones, Elizabeth Buchan, Emma McLaughlin i Nicola Krauss, Meg Cabot, Emily Giffin, Lionel Shriver, Lauren Weisberger, Lisa Tucker i Curtis Sittenfeld, a većinu njih ne trebam vam posebno predstavljati, pretpostavljam), koje govore o ženama koje su izabrale krive muškarce pa su shvatile da su pogriješile, ili su izabrale prave muškarce, prezrele ih i pokajale se, ili o ženama koje su se bojale postati majke – generalno, o ženama. Knjiga nije nova, Algoritam ju je objavio 2007. godine, a kupnjom te knjige darovali ste 10 kuna Autonomnoj ženskoj kući Zagreb.
Priča Marie de los Santos mi se možda i najviše svidjela, jer govori o ženama u situaciji u kojoj sam ja: žene koje imaju stalnog partnera s kojim se vide zauvijek, ali ne žele narušiti status quo u kojem oboje uživaju stvaranjem potomstva. Postoji nekoliko razloga o koji se meni vrte po glavi kad razmišljam zašto ne želim imati djecu (ironično, kao što navodi i autorica priče „Budna kao sova“, prvi horor nisu debljina i strije; navikla sam se na svoj izgled, ali ne mogu reći da svijet mode i ljepote nešto gubi mojom eventualnom trudnoćom). Ja uvijek razmišljam o tome kako se grozim promjene životnog stila iz ovog „normalnog“ u onaj mladog bračnog para koji gura kolica po šoping-centru dok se djeca igraju na umjetnoj travi i penjalicama:
„Puno češće sam razmišljala o gubitku slobode kao mogućoj izlici da nemam djece. Slobode da odem nekamo kad se sjetim: tjedan dana u Maineu, vikend u New Yorku; slobode da uživam u seksu gdje god hoću, kad god hoću; slobode da potrošim malo bogatstvo na kašmir i čizmice s visokim potpeticama; slobode da ispijam koktele iz krhkih čaša; slobode da kuham komplicirane večere s uljem crnih tartura i sjemenkama kardamona ili smrčcima; slobode da cijeli božji dan pišem. I tako dalje. I tako dalje. A opet, ni to nije pravi razlog mog vrdanja. Davidu i meni se naš život jako sviđao; bilo nam je lijepo. Ali nismo baš neki Scott i Zelda. Nismo mi grozničavo smjenjivali rad i zabavu. Nama običnost nije bila mrska, mogli smo iz sebe crpiti duboke rezerve mira i usredotočenosti. I nismo bili toliko zaokupljeni jedno drugim kao da ne postoji ništa drugo na svijetu, kao da smo zvijezde-blizanke koje tutnje galaksijom. U našem braku je bilo mjesta i obilja, puno slobodnog prostora.“
Konačno, autorici se prosvijetlilo u razgovoru s kolegicom koja je kao i ona nekoć zazirala od braka – niti brak, niti djeca, shvatila je, ne znače lišenje slobode:
„Rekla je da se prestravi od onoga zauvijek; da joj jednostavno nije jasno kako dvoje ljudi mogu ići kroz život dok im nad glavama visi nešto tako krupno, tako konačno. Ja sam joj objasnila da kad stupiš u brak, onda ti taj pojam o braku više ne sjedi usred dnevne sobe kao neki slon dok ti živiš svoj život. Vječnost ti ne viri iz jutarnje kave ili sa stropa kad se s mužem valjaš od smijeha dok po deseti put gledate Diplomca; ne izviri iza ugla dok se svađate. Kasnije mi je sinulo, bit će da je tako i s majčinstvom. To je sigurno isto kao i svaka druga vrsta ljubavi, snalaziš se iz trenutka u trenutak, dorastaš joj kroz djela i svakodnevicu. I, kao i svaka druga ljubav, i ta zahtijeva vjeru.“
Draga mi je i zajednička priča Emme McLaughlin i Nicole Krauss pod naslovom „Pepeljugina brazilska depilacija“ koja govori o djevojci koja pod hitno mora stvoriti vrijeme, volju i način da ode na tulum na kojem bi se možda, možda mogao pojaviti On (koji, naravno, o njoj ne misli kao o Njoj). Što sve žene rade da bi se svidjele muškarcima u posljednjih je petnaestak godina doista zagazilo u grozno, farsično i ponegdje groteskno.
„Dokoturaš se do kozmetičkog salona i na trenutak stojiš kao oduzeta ispred njihova cjenika zbog kozmičkih implikacija odabira tretmana. Pakung A: On će popričati s tobom pukih pet minuta i prokleti kletu sudbu svoju – iznad dekoltea, ispod gležnjeva (manikura, pedikura i depilacija brkova). Ili Pakung B: Tvoje će ga bezbrčje tako napaliti da ćete se naći na rubu da podlegnete bezumnoj strasti, no kad se njemu počne pušiti iz ušiju ti mu okreneš leđa a on ostane proklinjati kletu sudbu svoju (manikura, pedikura, depilacija svega). Djevica. Kurva. Djevica. Kurva. „Izdepilirajte me! ODMAH!“
(u pravu ste, u ovom citatu mi se najviše sviđa riječ „bezbrčje“).
Zainteresirala sam se i za priču autorice Lionel Shriver pod naslovom „Od sada bez djece“. Radi se zapravo o svojevrsnoj autobiografskoj ispovijedi autorice koja je i inače aktivistica za kontrolu populacije, a i u vlastitom životu je izabrala ne imati djece. U tom članku/ ispovijedi autorica nudi svojevrsnu izliku/izgovor za to (od kojih je vjerojatno najmanje važan taj što je relativno kasno odlučila stupiti u prvi brak, iako je, dakako, i ranije imala partnera - trenutno je u braku s jazz-bubnjarom Jeffom Williamsom).
„Mislim da se ne moram ustručavati reći da danas marginaliziramo pojmove žrtvovanja i dužnosti. U suvremenom gestaltu, žrtvovanje je za naivčine. Svoje postojanje opravdavamo svojim vlastitim životom, po sebi i u sebi, između vratnica vlastitog rođenja i vlastite smrti. Manje je vjerojatno da ćemo se oduševljavati zbog produženja obiteljske loze. Uspješnost svojeg života mjerimo po tome koliko nas taj život ispunjava. Manje smo skloni sebe procjenjivati prema doprinosu koji smo dali čovječanstvu, svojoj naciji, ili čak lokalnoj zajednici. Više nam nije toliko cilj voditi „dobar život“ koliko „dobro živjeti“ – drugim riječima, dobro ne shvaćamo kao kreposno, nego dobro u značenju zabavno.“
Činjenicu da je netko odlučio živjeti bez djece, okolina još uvijek podozrivo i sumnjičavo promatra, iako mnogi slavni ljudi danas javno proklamiraju takav životni izbor. Moram priznati da se i ja malo nelagodno osjećam glede takvog priznanja koje pročitam (no kako sam tolerantna, priznajem svakome pravo da sam izabire kako će živjeti).
U svakom slučaju, ovu sam knjigu čitala razmišljajući manje o muškarcima i kako ih uhvatiti te oboriti s nogu, a više o tome zašto, kako i čemu produžiti vrstu. Možda će vama nešto drugo uhvatiti oko; ova je knjiga, zbog niza različitih autorica, stilski i tematski neujednačena, ali zbog toga i pristupačna raznolikoj čitateljskoj publici.