„In ideal world, all ideas would be given equal consideration. It wouldn't matter who held the floor.“ („U idealnom svijetu, sve ideje bi se promišljale jednako. Ne bi bilo značajno kome te ideje pripadaju.“)
Bloger „Will? I Am!“ u tekstu „My Theory of Every-Think“
Gore navedeni citat me se dojmio, iako je ostatak ovog teksta skribomanija osobe koja boluje od Aspergerovog sindroma. Zapravo sam ponukana na ovaj tekst čitajući neka stara izdanja Zareza na koja sam naišla dok sam obavljala jesenje spremanje. Izdanja su iz veljače ove godine, baš nekako iz vremena kad se dogodio čitav onaj incident između Jergovića i Velimira Viskovića oko toga tko je četnik i tko u potpunosti (ali možda) razumije Dražu Mihajlovića (prema Viskovićevu mišljenju, Jergović, dakako). Naravno, cijela kulturna zajednica, pisci iz Hrvatskog društva pisaca, svi su stali na (stražnje) noge. Između ostalog, i Stanko Andrić, čije mi ime imponira, ne samo zbog toga što dijelimo isto podrijetlo (s tom razlikom da je on mogao ostati raditi i preživjeti i tom podneblju, dok ja očito nisam bila dovoljno posebna i tražena da bi me Slavonija htjela, pa sam morala odseliti), već i stoga što je doista sjajan i duhovit pisac i jedan od pravih intelektualaca. Tim više me zasmetalo što je u tekstu u kojem se očitovao zašto ne želi potpisati peticiju u tom incidentu između Viskovića i Jergovića, spomenuo „pučke, malograđanske i blogerske stavove“ ili nešto u tom smislu (ispričavam se, nemam novine pri sebi pa ne mogu točno citirati) koji su već odavno šaputali ono što je nesretni Visković naglas ponovio. Takva mi je misao došla kao šaka u drugo oko nakon što je u jednom drugom tekstu u Zarezu spomenut izvjesni „BBB Štef iz Merkatora“ koji očito neće čitati knjige. Ili nakon teksta o zatvaranju splitskih Paralela koje su tiskale bogato opremljena izdanja lektirnih i klasičnih naslova bitnih za općekulturnu izobrazbu, ali kojih sad više nema, pa kad njih nema, onda jadni ljudi neće znati kako čitati, bez uputstava iz Paralela (doduše, s tim se tekstom donekle i slažem, što god pomaže da se klasični tekst shvati, od itekakve je pomoći čitatelju i pruža sjajan okvir za daljnje proučavanje).
Ono što želim reći, dragi prijatelji, blogeri i drugi, jest da nas samozvana kulturna elita smatra idiotima. S obzirom da nismo deset do petnaest godina grijali klupe na Filozofskom fakultetu, očito nismo dostojni razgovarati, raspravljati ili razmišljati o knjigama. Ne možemo ih shvatiti i nismo pozvani na akademsku raspravu.
S druge strane, nekoliko stranica dalje u istom broju Zareza, autor i filozof Davor Rodin nadugačko i naširoko raspreda o teoriji krivnje i sankcije, dajući kulturnoj javnosti vlastito viđenje razvoja prava i pravnog sustava na ovom području. Taj gospodin nije pravnik. No za razliku od strojarstva, matematike, elektrotehnike, pa očito i filozofije i umjetnosti, svi se smatraju stručnjacima za pravnu teoriju i praksu i smatraju da im je otvoren podij za debatu. To je razumljivo i ja to toleriram jer smatram da je pravo društvena disciplina koja se tiče sviju koji žive u određenom pravnom sustavu.
Međutim, tražim isto pravo i za sebe, a da me se istovremeno ne opisuje epitetima kao što su „pučko“, „malograđansko“ i „blogersko“ kao da se radi o pogrdnim riječima. Tražim da samozvana kulturna elita oladi malo s generaliziranjem svih koji nisu studirali na Filozofskom fakultetu i nakon toga nastavili karijeru kao znanstveni novaci u ulogu „BBB Štefa“. Kultura nije i ne smije biti društvena disciplina koja se tiče samo izabranih; na kulturni dijalog moraju biti pozvani svi, u protivnom se pretvara u nekulturnu paradu razbacivanja uvredama kakvu smo imali prilike vidjeti na sijaset primjera.
Na mojoj almi mater, već je desetak godina praksa da profesori na mjesta znanstvenih novaka zapošljavaju svoju djecu: jedan je profesor zaposlio čak dva svoja sina, od toga starijeg čak na istoj katedri. Tako je zapravo onemogućeno svježoj krvi da uđe u akademske krugove, zbog čega, ako se smijem poslužiti terminima iz genetike, genetski bazen odumire (čuli ste za kraljevske loze čiji su geni degenerirali zbog unutarobiteljske reprodukcije). Možda posljedice nisu sasvim iste u društvenom smislu kao što su u genetskom, ali vjerujem da u svakom društvenom području postoji potreba za svježom krvlju, odnosno svježim idejama. Takve ideje ne dolaze i ne mogu doći od neprestano istih ljudi (što imamo, uostalom, prilike vidjeti i u hrvatskoj politici i na društvenoj sceni općenito), zbog čega se i događa hermetičnost.
Zato molim odgovorne u kulturnim krugovima da smanje malo razinu snobovštine i pripuste malo nove krvi, novih ideja i novih ljudi k sebi. To dugoročno može samo koristiti.
P. S. Tražila sam po netu e-mail adresu Stanka Andrića kako bih mu poslala ovaj tekst, no nisam uspjela naći. Ako znate kako ga mogu kontaktirati, slobodno mi javite.
Post je objavljen 23.09.2011. u 17:35 sati.