Frank Ronan je irski pisac mlađe generacije (rođen je 1963. godine u New Rossu, pokrajina Wexford), kod nas poznat samo po romanu „Čovjek koji je volio Evelyn Cotton“, iako ima nekoliko objavljenih radova. Ovaj roman počinje ovako:
„Već dvadeset četiri godine i četiri mjeseca manje osam dana zaljubljen sam u Evelyn Cotton. Dvaput smo vodili ljubav. Prvi put prije dvadeset tri godine, drugi put jučer. Hoće li ovo zato biti tužna pripovijest, a ja njezin smiješni lik?“
Ovo doista jest tužna pripovijest. Evelyn Cotton je u romanu djevojka koju je volio pripovjedačev najbolji prijatelj Simmy, i koji joj je napravio dijete (sin Benedict kasnije postaje sporedan lik romana). Evelyn, sklona preživljavanju, uskoro postaje ptica selica iz jednog u drugi krevet muškaraca koji će njoj i njezinom sinu pružiti financijsku sigurnost. Pripovjedač u to vrijeme ne dolazi u obzir jer je i sam siromašan i ni na koji način joj nije dorastao. No ne dajte se zavarati ovim šturim pripovijedanjem, ne radi se o vampu ili ženi lakog morala – Evelyn je tiha, submisivna i rođena domaćica. Uskoro nakon rođenja svog sina Benedicta upoznaje slikara Charlesa Felixa (Simmy, Benedictov otac, vrlo se brzo izgubio sa scene) i useljava se u njegov atelje. Međutim, to ne traje dugo, jer se Evelyn u potrazi za sigurnošću okrenula Juliusu Drakeu, knjigovođi umjetničkog miljea, i počela živjeti s njim i skrbiti za njegovu kćer Hannah. U to vrijeme Evelyn (zapamtite, tiha, submisivna Evelyn) počinje pisati, zgrožena i psihički načeta Juliusovim neprestanim ponižavanjem i nepoštovanjem njezinih sposobnosti. U očima javnosti uskoro postaje feministička ikona, dok kod kuće i dalje trpi manipulaciju, poniženje i manju važnost u odnosu na svog nevjenčanog supruga Juliusa. Središnji dio romana događa se u Ryme Episcopiju, gdje Julius odlučuje kupiti kuću na selu (kako bi se i sam počeo baviti pisanjem u miru i tišini), a Evelyn dolazi s njim. Tamo Evelyn razvija nježno prijateljstvo prema krovopokrivaču koji im je došao popraviti krov na štaglju, a Julius sa svoje strane nalazi srodne duše u tuđim bračnim krevetima.
Međutim, u ovom romanu najviše saznajemo o Evelyn Cotton, njezinom divljem braku s Juliusom Drakeom i prijateljstvu s Hughom Longfordom, ranije spomenutim krovopokrivačem, ali o čovjeku koji je čitav život volio Evelyn Cotton saznajemo – gotovo ništa. Da je za dvadeset tri godine uspio uzgojiti škembu zbog koje se smatra starim i nedostojnim njezine ljubavi. Da je očito kukavica i slabić. S neuzvraćenim ljubavima, po mom iskustvu, čovjek se mora suočiti, riješiti ih i onda krenuti dalje. Čovjek koji (kao ovaj koji je volio Evelyn Cotton) čitav život vene od neuzvraćene ljubavi ima ozbiljnu karakternu manu koja se ogleda u bolovanju od kukavičluka i nedovoljno razvijenog nagona za preživljavanjem (suprotno ranije iskazanoj trezvenoj logici, smatram da se od nesretne ljubavi može i umrijeti; ako već ne i doista, a ono barem duhovno). Stoga sam pola romana bila ljuta na njega jer je jadan, vlastitom rukom lišen dostojanstva i bez imalo ponosa (no da nije tako, vjerojatno bi otišao svojim putem i od ovog romana ne bi bilo ništa).
Knjiga boluje od nekih mana u gledištu, odnosno point-of-view. Naime, autor bira pisati iz prvog lica pripovjedača – osobe koja je voljela Evelyn Cotton. Međutim, u trenucima u kojima taj pripovjedač nikako ne može biti prisutan (čitavom središnjem dijelu romana koji se odvija u Ryme Episcopiju), on nastavlja pisati iz toga gledišta kao svevideći pripovjedač (uz nekakvu izliku da je pripovjedač sve što pripovijeda saznao iz priča obitelji i prijatelja koji su bili tamo prisutni), što sudjelujuće treće lice nikako ne može biti. To me malo zbunjivalo jer je možda valjalo izabrati drugo gledište da bi stvar bila uvjerljivija.
Ipak, i bez obzira na tu manu, radi se o lijepom, dirljivom djelu koje govori o ljubavi, požudi, odnosima između muškaraca i žena, krizi srednjih godina, braku i djeci – svemu što čini jedan život i zbog čega je život vrijedno živjeti (u slučaju našeg pripovjedača, radi se o protraćenom životu koji je prošao u čekanju da se jedna žena konačno odluči. Doista tužna pripovijest.)