Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
četvrtak, 29.09.2011.
Stephen King: "Herčevi u Atlantidi"
Gotovo nikada ne možete pogriješiti uzmete li kao štivo za zabavu neko djelo Stephena Kinga – to sam se još jednom osvjedočila uzevši u ruke njegovu zbirku priča pod naslovom „Herčevi u Atlantidi“. Ona je u maniri omnibusa sastavljena od jednog romana, jedne novele i triju kratkih priča koje su međusobno povezane.
Kao prvo, tu je poglavlje nazvano „Prizemnici u žutim kaputima“, s fabulom koja mi se vjerojatno najviše svidjela. U središtu radnje je dječak Bobby koji mirno živi sa svojom samohranom majkom sve dok se u istu zgradu ne useli neobični čovjek po imenu Ted. Priča o odrastanju, prvom zaljubljivanju u vršnjakinju Carol i priča o tome kako se svijet mijenja iz perspektive djeteta u perspektivi odrasle osobe.
„Ponekad pročitaj knjigu zbog priče, Bobby. Nemoj biti poput knjiških snobova koji to odbijaju činiti. Katkad čitaj zbog riječi – jezika. Nemoj biti poput ziheraša koji to odbijaju činiti. Ali kad nađeš knjigu koja ima i dobar zaplet i dobar izbor riječi, čuvaj je kao oko u glavi.“
Općenito mi se sviđa koliku je inspiraciju King našao u radovima drugih autora; Goldingovu „Gospodaru muha“ ili djelima Isaaca Asimova.
Nadalje, slijedi naslovna priča pod naslovom „Herčevi u Atlantidi“ koja se tiče studentskog perioda života mlađahnog gospodina Petea Rileya čija je akademska karijera odvisjela na koncu kad se s ostalim brucošima upustio u maniju igranja kartaške igre herčeva. I ne samo akademska karijera, jer je to bilo vrijeme regrutiranja za Vijetnam koje je preostajalo onima koji se nisu redovno školovali. Peteova djevojka bila je već spomenuta Carol, koja je studij napustila radi prosvjeda protiv Vijetnamskog rata. Treća je priča već daleko poslije tog rata, o Slijepom Willieju koji je jednom bio Willie Shearman koji je sa svojim prijateljima maltretirao Bobbya, Carol i njihovog prijatelja Sully-Johna. Četvrtu priču priča taj isti Sully-John koji je preživio užase Vijetnama, a posljednju priču zaokružuje ponovni susret dvaju aktera iz prve priče.
„A ako to mislim, onda bih to i trebao reći. Trebao bih to pokušati zaustaviti. Tako su me učili u crkvi, u školi, čak i u vražjim izviđačima. Od tebe se očekuje da ustaneš protiv nepravde. Primijetiš li da se događa nešto što nije u redu, recimo da jači tuče slabijeg, očekuje se da učiniš nešto i da barem pokušaš to prekinuti. Ali sam se ja prestrašio da će moja majka vidjeti fotografiju na kojoj me hapse i da će zaplakati.“
Kvalitativno, posljednje tri priče se po mom mišljenju odmiču od Kingove uobičajene tematike i stila i predstavljaju uvjerljiviju, stvarnosniju prozu. Prve dvije priče su upravo u njegovom stilu i možda su mi zato draže. No bez obzira na moj stav, nećete pogriješiti ako uzmete ovu ili bilo koju drugu knjigu Stephena Kinga za čitanje radi zabave – njegov bolesni svijet (u kojem svoje mjesto ima i ova knjiga, dakako) je zanimljiv i nevjerojatno zarazan.
