Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
četvrtak, 19.05.2011.
Što sam pročitala u posljednjih tjedan dana
(da, samo čitam, ništa ne trzam; čitam i rijetko pišem: odmaram dušu; spavam, jedem i radim)
Woody Allen: «Puka anarhija»
Poznatog čovječuljka prorijeđene kose i s crnim plastičnim okvirima naočala na nosu i ne trebam posebno predstavljati. Proslavljeni glumac i redatelj dvadeset i pet godina nije objavio niti jedno prozno djelo (inače objavljuje kratku prozu, humoreske, kazališne komade, monologe, eseje i aforizme), a onda je objavio «Puku anarhiju» i mene oborio s nogu.
U najboljoj, kishonovskoj humorističnoj maniri, Woody Allen piše o svijetu koji najbolje poznaje – o filmskoj, kazališnoj i književnoj industriji. Materijala za umrijeti od smijeha tu ima napretek. Moram priznati da mi se svidjelo, iako ga kao redatelja i glumca zapravo nikad nisam doživjela, s obzirom da imam dojam da je uvijek snimao filmove o nekakvim neurotičarima i glumio nekakve neurotičare. No njegov sarkazam u ovoj knjizi je praktično ljekovit. Piše o new ageu (i kako je to kad naučite levitirati), o luksuznoj hrani, o filmskim i redateljskim kampovima za klince, o psihijatrima za umjetnike koji mogu platiti samo svojim umjetničkim djelima, spekulira o teoriji struna u praktičnom životu, o tome kako je Nietzsche zapravo vrlo dobro kuhao i jeo, o Disneyevim junacima i drugom.
Fino, zabavno štivo.
Mario Puzo: «Posljednji don»
Ponovno sam vadila knjige iz zalihe za ne daj Bože. Moram priznati da mi se ova nije svidjela toliko koliko «Kum», kojega sam čitala koji tjedan ranije, ali ne mogu točno staviti prst na ono što mi se nije svidjelo: možda likovi (don Clericuzio nije bio tako jako izražen kao don Vito Corleone u «Kumu»), možda činjenica da je ljubav između Crossa de Lene, donova nećaka i prelijepe glumice Athene Aquitane djelovala previše sapuničasto. Možda činjenica da je sve u ovoj knjizi ili crno ili bijelo (uz očitu iznimku dona Clericuzija) – njegov je nećak vitki, divni momak, dok je njegov vlastiti unuk Dante nizak, ima krvava usta, kako vole reći mafijaši za krvoločnu osobu koja uživa u ubijanju i zao je u svakom pogledu.
No bez daljnjeg, ugodno za čitanje kad nemate što drugo za raditi.
Tess Gerritsen: «Kirurg»
Konačno sam krenula od početka. Doista, u prvoj knjizi o istražiteljici Jane Rizzoli ne pojavljuje se njezina vječna sjena, mrtvozornica Maura Isles (iako, dok ovo pišem, trenutno sam u procesu čitanja njezine... treće? knjige «Grijesi» i moram priznati da mi je Maura malo nedostajala dok sam čitala «Kirurga»). Jeziva knjiga, nervirala sam se dok sam čitala i nije mi bilo svejedno kad bih nakon noćnog čitanja ugasila svjetlo. U knjizi se pojavljuje pravi punokrvni negativac, a autorica je neprestano podvlačila činjenicu da bi se takvi zlikovci mogli nalaziti i među nama, mogli bismo prolaziti pored njih na ulici, mogli bismo razgovarati s njima, a ne bismo znali što im je u glavi i kakve im krvave maštarije padaju na pamet. I ne bi moralo biti indikacija u djetinjstvu, mučenja životinja ili zlostavljanja u obiteljskom okruženju – netko je jednostavno zao i nema razloga za to.
Super čitateljsko iskustvo, za zabavu i jezu istovremeno.
