Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
subota, 30.04.2011.
Emily Giffin: "Bez djece, molim"
U izvorniku naslov ove knjige glasi "Baby Proof", ali ruku na srce, ja ne znam kako bih to prevela na hrvatski, a da ne zvuči kao totalna budalaština. Autorica je diplomirala pravo na Sveučilištu u Virginiji i neko vrijeme radila u struci prije nego što se odlučila u potpunosti posvetiti pisanju (što znači da i za mene ima još nade ukoliko se jednog dana odlučim full-time pisati). Napisala je knjige "Nešto posuđeno" i "Nešto plavo" koje su pobrale odlične kritike, postale bestseleri i jedna od njih će biti ekranizirana s Hillary Swank u glavnoj ulozi. Nakon toga je napisala ovaj roman o kojem sad govorimo, a nakon njega i "Love the One You're With". I to je to što valja reći o autorici.
Nešto valja reći i o samoj knjizi. Naime, motivacija joj je užasno slaba. Motivacija njezine glavne junakinje, naime. Radi se o ženi imenom Claudia Parr koja se udala za muškarca svojih snova, Bena Davenporta, u najvećoj mjeri i zbog toga što je dijelio njezinu želju da nikad nema djecu. Ona ne želi imati djecu zato što... zato što... ako je i pokušala objasniti ovo, autorica je tu gadno sfalšala. Ne zna zašto ne želi imati djecu, vjerojatno ima veze s njezinom napornom i na mahove razočaravajućom majkom, i uglavnom, ona to ne želi.
No što ako se on predomisli (kao što se i predomislio)? Što ako vidjevši neke njihove prijatelje kako dočekuju prinove u obitelji i on poželi jedno derište? Na to nije računala?
Ne želim ispasti puna predrasuda, ali vjerujem da je nekako u ljudskoj prirodi da se želi razmnožavati i iako to netko ne želi, vjerojatno ima jako dobar razlog. A ako autoričina glavna junakinja takav razlog nema, roman koji počiva na takvoj motivaciji moramo prozvati... u najmanju ruku tankim.
Inače se radi o zgodnoj knjizi, nemojte me krivo shvatiti, ja volim ponekad pročitati i nešto tanko - imam dojam da tako vježbam svoju čitateljsku žicu i razvijam razlikovanje onog što mi se sviđa od onog što mi se ne sviđa. Ova mi je knjiga u redu, ali može Emily Giffin i bolje od toga.
četvrtak, 28.04.2011.
Dr. Dragutin Kniewald: "Psihologija omladinske lektire"
Na ovo istraživanje sam naletjela kad sam tražila nešto o misterioznom "Romanu radnice" za jednu prijateljicu i odlučila sam podijeliti aktualna saznanja (iako ponešto arhaičnim rječnikom) o lektiri koju omladina voli s vama.
(jesam vam rekla - informacije koje su i danas vrlo aktualne).
Autor (inače teolog i vjerski učenjak koji je prijateljevao s Ivanom Merzom) je napravio istraživanje na 229 ispitanica, polaznica hrvatskih katoličkih škola, kako bi ih upitao što one najviše čitaju, koje su im knjige najviše koristile, a koje naškodile, sa značajnim naglaskom na pobožnu literaturu, što je i razumljivo s obzirom da je njegovo istraživanje i nastalo u okviru Katoličke crkve. No samo zbog toga nije manje značajno i zgodno, pogotovo i stoga što se u okviru legologije (znanosti o čitanju), koja se počela razvijati nešto kasnije od objave ovog istraživanja (predmnijevam da je istraživanje objavljeno u knjizi "Katoličkim djevojkama" iz 1923. godine, ali za potvrdu bih morala komunicirati s klerikalnim krugovima) taj stupanj znanstvenog istraživanja u to vrijeme nije mogao očekivati.
U to vrijeme su katoličke djevojke rado čitale (što je također razumljivo jer nije bilo televizije), pa samo 3.5% ispitanica izjavljuje kako ne čita ili rijetko čita. No umjesto željenog poučnog i nabožnog sadržaja, djevojke tog vremena su u značajnom postotku čitale knjige beletrističnog, zabavnog ili povijesnog sadržaja. U najvećem postotku su knjige čitale radi pouke i zabave, te su to od svoje izabrane literature i tražile.
Ispitanice su u velikom broju zaključile kako im koristi čitanje knjiga o životima svetaca, o Bogu i dobrim djelima, nabožni romani i pripovijesti, te čak i školska lektira, i to iz brojnih razloga - zbog zabave, jer su naučile nešto što još nisu znale, a što će im koristiti u daljnjem životu, naučile su se lijepim i biranim izrazima,
Među onima koje su smatrale da im knjige nisu od velike koristi, dio ih nije znalo kako bi im knjige koristile, a dio je smatrao da knjige ne čitaju radi koristi, već radi zabave.
Od knjiga koje su im najviše škodile, ispitanice navode kako su im najviše škodili romani (kojekakvi), jer im djeluju na živce, jer su poslije mislile samo na svjetsko uživanje, jer su im na um dolazile kojekakve bestidne misli; zatim, romani (kriminalni) jer im je od njih potamnio um i misli su im postale crne, te romani (sentimentalni) jer su se u njih posve zadubile. Ne zaboravimo ni škodljive romane (glupe iz novijeg svijeta), romane (zle i opake) te romane (u kojima se veliča samoubojstvo) i romane (u kojima ima više ljubavnoga i bezobraznoga nego što treba). Mislim da se potonje odnosi na "Markizu Pompadour", "Nečistu krv" i "Moral na dvoru Habsburgovaca", pa i Begovićevu "Dunju u kovčegu", Kozarčeve pripovijesti i "Dekameron". U zaključku ovog pitanja autor zaključuje kako je od knjiga koje su škodile mladom duhu bilo 79% romana i 19,7% nemoralnih knjiga koje se ne mogu jasno razvrstati po vrsti, ali su sigurno u većini romani, s tim da autor smatra da se većina odgovora o razlozima zašto su tim djevojkama naškodile te knjige može svesti na to da su si okaljale maštu i zapamtile kojekakve bestidnosti koje im se od tada vrzmaju po glavama.
Zanimljivo je da je jedna (seoska djevojka, izuzetak, kaže autor) ispitanica rekla "Bilo bi mi drago čitati koji roman, da vidim, što je taj roman." Navodno da je u to vrijeme ona koja je pročitala najviše romana bila najveća faca među djevojkama (odnosno, arhaično, do nje se više držalo). Većina prijateljica naših ispitanica čita romane (75%), i to radi zabave, jer uživaju u udvornim riječima i doživljajima koji djeluju na maštu, neke uživaju u ružnim stvarima koje se događaju u romanima, a neke misle da će se događaji iz romana i njima dogoditi.
One koje ih ne čitaju, smatraju da kvare nevinost, čednost, te da tjeraju djevojku da sazna ono što još ne bi trebala znati. Ipak, 60% ispitanica vjeruje da romani imaju snažno djelovanje - dobri dobro, a zli zlo.
Od onih koje ne čitaju romane, njih 76% smatra da se njihove družice uzbuđuju čitanjem romana, da se pokvare i da zanemaruju svoje dužnosti. Tvrde da navode na zlo i da djevojke misle "da će i njima doći kakav kraljević"(a zatim nađu kakvog klipana, pa se poslije kaju).
No evo što mislim da bi trebalo osobito podvući u zaključku ovog istraživanja, a što se uvelike razlikuje od razmišljanja kakvo danas imamo o čitanju:
Konkretno, ja bih preporučila da se što više čita, i mladim djevojkama koje se iz katoličke škole spremaju za udaju, i mladim muškarcima koji planiraju oženiti takve djevojke. Pa i nemoralnih romana. Tko više čita, više zna. A tko više zna, više i vrijedi.
P. S. Ako se netko želi na vlastite oči uvjeriti kako izgleda to istraživanje, šaljem dokument u .pdf formatu.
utorak, 26.04.2011.
Robert Fulghum: "Što sam to, zaboga, učinio?"
Ja volim Roberta Fulghuma. On je možda motivacijski govornik i možda se ne radi o literaturi koja ozbiljnom čitatelju znači puno, a možda mi je jednostavno djed Mraz iz mog djetinjstva dok sam još čitala "Sve što treba da znam naučio sam još u vrtiću" i "Uh-oh" prirastao srcu (iako, dok se nisam ufurala u njegov stil i teme, pitala sam se: "Zašto ja ovo čitam? Hoću li se razočarati nakon tolikih godina?" Ne brinite, nisam). Prošle godine Mozaik knjiga je prevela njegovu knjigu "Što sam to, zaboga, učinio?" (odnosno u izvorniku "What on Earth have I done?"), koja govori o svim stvarima koje vam roditelji govore kao djeci: "Što si to, zaboga, učinio?", "Što to, za ime Božje, radiš?", "Što će ti sljedeće pasti na pamet?", odnosno, kako bi to otac autora uobličio, pitanje glasi: "Kog vraga...?"
Uglavnom, knjiga se bazira na opažanjima, izjavama i pričama koje je autor doživio, proživio i opazio tijekom dugih godina života na različitim lokacijama: u Seattleu, u gorju La Sal u okrugu San Juan i na Kreti (osobito je vesela priča s Krete koja govori o kulturološkim razlikama - Grci koji se okupljaju ispred kafića kao i naši lokalci ispred dućana smijali su se bradonji koji izgleda kao pravoslavni pop koji je kraj njih obavljao svoje jutarnje trčanje odjeven samo u gaće. A tek kad im je pokazao uzdignuti palac vičući "Calamari, calamari!"...)
Kao što i sam autor kaže: "Čini se da je postojalo upražnjeno mjesto seoskog idiota i ja sam ga zauzeo."
Priče s Krete su mi zapravo najbolje, jer podsjećaju na naše lokalne priče iz dalmatinske Zagore, iz slavonskih ili zagorskih sela ili s bilo koje ruralne periferije. To su priče koje redovno završavaju smijehom i zajedništvom, sve ako njihovi protagonisti i nisu baš najpametnije ili najobrazovanije ptice u ljudskom jatu.
Zanimljivo mi je bilo i kako Fulghum živi svoj život testirajući neznance jesu li pravi igrači.
Primjer: Evo uniformiranog vozača gradskog autobusa, stoji na vratima svog vozila i promatra kišu. Poziv od mene, koji prolazim: "U redu, evo kako ćemo: ja ću platiti benzin, a ti nas odvezi u Kaliforniju, na plažu u Santa Monici."
Ozbiljnog lica, on odgovara: "Dogovoreno, naći ćemo se ovdje u ponoć. Tad mi završava smjena i do jutra ni ja ni moj autobus nećemo nikome nedostajati. Kupit ću meso za roštilj." I nasmiješi se. Pravi igrač."
Neki njegovi čitatelji optužuju Fulghuma kako ne angažira svoj talent dovoljno da bi pisao o ozbiljnim stvarima, da bi isticao svjetske probleme i nudio rješenja. On ima odgovor na to:
Moj um funkcionira u razmjeru lokalnoga, svakodnevnoga i običnoga. Pisati o tome liga je u kojoj sam kompetentan. Sklon sam prostodušnosti, iskrenosti i optimizmu. Brinem se za svoj kutak svijeta najbolje što mogu s oruđem koje imam."
Kad bismo svi činili samo toliko... svijet bi bio puno ljepše mjesto, zar ne?
utorak, 19.04.2011.
Mario Puzo: "Kum"
Prošli utorak navečer sam se zatekla u neobranom grožđu, pogotovo za tako manijakalnu čitateljicu kakva običavam biti. Naime, ostala sam bez knjiga za čitanje u svom malom unajmljenom stanju. Sve knjige iz knjižnice pročitane, a knjižnica prestala raditi. Kućna biblioteka udaljena 200-tinjak kilometara. No, kad ja kažem da nemam ništa za čitanje, to znači jednu stvar: moram se okrenuti svojoj zalihi za nedajbože. Ona uključuje cjelokupnog Maria Puza kojeg posjedujem, točnije "Kumu", "Posljednjem donu" ili "Sicilijancu". U svakom slučaju, počela sam od "Kuma" jer mi je to bilo najlogičnije, iako znalci kažu kako knjige nisu povezane i kako se mogu čitati bilo kojim redoslijedom.
Oni koji su gledali film (a ja nisam, jer nisam tako posvećeni filmofil kakvim se nadam postati) znaju o čemu se radi, a za one koji ne znaju, tu sam ja: Vito Corleone je mafijaški kum - otac i starješina talijanske zajednice u Americi. Njegov utjecaj je golem, njegova je Obitelj snažna, i to ne samo u podzemlju, već i u strukturama američke vlasti - od policije pa sve do Kongresa. Međutim, kad stari don Corleone oboli, druge Obitelji u tome vide interes za proširenje svoga utjecaja na područje njegove Obitelji. Kome će pripasti vodstvo nad Obitelji nakon što se dogodi neizbježno i don umre? Možda njegovom sinu Santinu koga svi zovu Sonny, koji doduše jest nagle naravi i navodno obdaren golemom alatkom (doslovan citat) o kojoj žene pjevaju hvalospjeve, ali nije dovoljno oprezan i promišljen da bi mogao biti dugogodišnji mirnodopski don (njegove su zasluge u velikim ratovima između Obitelji neprijeporne, no može li voditi Obitelj i kad ona egzistira u krhkom primirju?) Ili Fredu, kojega svi zovu Freddie, koji jest tih, miran i povučen, poslušan sin svoga oca, ali je ipak ponešto sporiji? Ili sinu Michaelu koji o obiteljskom poslu ne želi niti čuti već radije unatoč želji svoga oca odlazi u vojnu službu, pa potom na fakultet kako bi u konačnici bio pošteni građanin Amerike?
Nešto o Siciliji, nešto o omerti - zakonu šutnje, nešto malo o uvozu maslinova ulja, nešto malo više o filmskoj industriji u Hollywoodu i kasinima u Las Vegasu: sve su to začini ove napete literarne priče koja je pretočena u film. Nešto ljubavi, nešto časti (jer kod Talijana je sve pitanje časti i pitanje odmazde). Nešto o ilegalnim poslovima: o prostituciji, kocki i trgovini drogom (svaka čast Corleoneu, tome se opirao svim snagama!)
U svakom slučaju, napeto i zabavno. Čitav tjedan sam se osjećala odlično dok sam hodala po standardnim hrvatskim pločnicima. Jer u čemu je stvar - postoje vanjski zakoni koje nameću strukture vlasti i postoje unutarnji zakoni koje namećemo sami sebi. Jednostavno je dok ta životna načela nisu u koliziji, ali jednom kad postanu, Vito Corleone je odlučio da on bolje vodi svoju malu zajednicu nego što vlast vodi državu, pa je stoga više vjerovao sebi i odlučio da će radije pustiti da ga vode njegova vlastita, samonametnuta načela. I to je, barem što se tiče Cosa Nostre, u redu.
subota, 16.04.2011.
J. M. Barrie: "Margaret Ogilvy"
Mekana, divna knjižica. Čak sam razmišljala da pričekam s ovom preporukom za Majčin dan (odlučila sam se za suprotno zbog kratkoročnosti svoga pamćenja). Naime, svi poznajete ime Jamesa Matthewa Barrieja, čak i ako niste čitali "Petra Pana". Ovaj je škotski pisac s kraja 19. i početka 20. stoljeća u Škotskoj ostao zapamćen kao novinar i veliki nacionalni pisac (preporučujem pročitati privatnu biografiju ovog pisca na Wikipediji). Margaret Ogilvy iz naslova ove knjige njegova je majka i majka desetero njegove braće i sestara. Zbog osebujnosti njezine ličnosti, zavrijedila je vlastiti i piščev (auto)biografski roman.
Knjiga obuhvaća razdoblje od djetinjstva autora pa sve do smrti njegove majke u poznim sedamdesetim godinama, od obiteljske tragedije kad joj je jedan od sinova, David, umro nakon ozljeda tijekom klizanja, a mlađi je James zauzeo njegovo mjesto (spekulira se da je zbog toga psihosomatski ostao nizak rastom, kako bi zauvijek ostao dječak), pa sve do obiteljske tragedije kad je u razdoblju od tri dana umrla piščeva sestra koja je brinula o majci, a potom i majka.
O majci piše s velikom ljubavlju i odanošću, kroz anegdote, kroz značajne rečenice i kroz mar koji je majka posvećivala čitanju njegovih rukopisa, kroz kritike i komentare na njegov rad. Autor piše i o sebi kao dječaku te o svom kasnijem razvoju u umjetnika, no i o Škotskoj toga doba i odnosima u škotskim obiteljima toga vremena te o značajnim škotskim piscima toga vremena, poput Roberta Louisa Stevensona ili Thomasa Carlylea.
Ova knjiga će, zapamtite, biti izvrstan poklon vašim majkama u povodu Majčinog dana, ali i dobar podsjetnik svim kćerima i sinovima što nam točno majke znače u životu.
četvrtak, 14.04.2011.
Mary Higgins Clark: "Anastazijin sindrom"
"Anastazijin sindrom" je zbirka kriminalističkih priča autorice Mary Higgins Clark o kojoj sam ovdje pisala u nebrojenim prilikama i neprilikama, a koju u ovom, telegrafskom izdanju nisam još imala prilike čitati (doduše, naslovna priča je duljine romana, no ako urednici inzistiraju na tome da se radi o zbirci priča, tko sam ja da im sudim?)
Naslovna priča je zapravo nositeljica čitave knjige i ima jedan zanimljiv detalj: miješa kriminalistički žanr i nadrealno, da ne kažem paranormalno, što nije klasično za žanr krimića, jer je najvrjednija značajka krimića to da se sve na kraju ipak može objasniti, ma koliko nevjerojatno bilo ubojstvo u zaključanoj sobi ili tajanstvene smrti na otoku s kojega nitko ne može otići, niti tko može doći. Naime, spisateljica Judith Chase nakon seanse hipnoze s doktorom Patelom za kojega mnogi misle da je šarlatan, počinje doživljavati rupe u pamćenju, gubi velike porcije vremena i ne sjeća se što joj se događa u tim razdobljima. Sve je to povezano s osobom iz njezinog prošlog života, britanskom plemkinjom Margaret Carew iz doba Olivera Cromwella. Zabavno, ali pomalo paranormalno.
Ostale priče, moram priznati, blijede u usporedbi s njom, iako su negativci tijekom čitanja redovno upečatljivi i zlokobni. No kako nisam poznata po tome da nevjerojatno dugo pamtim pročitane knjige, nemojte mi uzeti za zlo što ću vam na kraju ove kratke preporuke samo poželjeti da knjigu čitate u kakvo kišno poslijepodne radi razbibrige i zabave te da se ne uzrujavate previše s onime što sam vam upravo rekla.
Tjedan dobre knjige
Da će se tržište knjiga pobrinuti samo za sebe, pokazao je i nedavni Interliber na kojemu je za 30 posto povećana prodaja knjiga, a posjetilo ga je oko 100 tisuća ljudi (nažalost, u tih 100 tisuća nije bilo i mene, šmrc!) - unatoč tome što još uvijek ne postoji ujednačena strategija poticanja kupovanja knjiga i čitanja, ovi podatci vesele. Dobra se tradicija nastavlja, pa će od 14. do 20. travnja u tridesetak hrvatskih gradova i oko stotinjak knjižara biti održan Tjedan Dobre Knjige pod sloganom Putuj knjigom.
Do ove ideje došle su organizatorice Vlatka Jeh i Zdenka Gold po uzoru na nizozemski Boekenweek. U svakom slučaju, očekujte Kaleidoskop, program na javnim površinama koji obuhvaća niz književno-zabavnih i edukativnih projekata, a u knjižarama koje će sudjelovati u Tjednu Dobre Knjige kupci će na poklon dobiti knjigu ekskluzivno pisanu za tu prigodu.
Tjedan Dobre Knjige planira biti tematska manifestacija, a prva tema kojom će se baviti bit će putovanja (stoga i ovaj prikladan slogan). Potvrđeno je sudjelovanje niza knjižara u Hrvatskoj (u Bjelovaru, Čakovcu, Dubrovniku, Gospiću, Hvaru, Karlovcu, Kaštel Sućurcu, Makarskoj, Metkoviću, Omišu, Opatiji, Osijeku, Požegi, Puli, Rijeci, Slavonskom Brodu, Sinju, Sisku, Splitu, Sv. Heleni, Šibeniku, Varaždinu, Vinkovcima, Vukovaru, Zadru i Zagrebu), a ja ću sa svoje strane sudjelovati tako da vas svaki tjedan do travnja barem jednom podsjetim na ovo vrijedno događanje.
U svakom slučaju provjerite TJEDAN DOBRE KNJIGE.
(Vijest s T-Portala na LINKU.)
utorak, 12.04.2011.
Vrijeme i kako ga zauzdati
Ponekad mi u drogeriji čiji rad podržavam zato što oni najbolje skrbe o svojim zaposlenicima (znate o kojem lancu drogerija govorim, zar ne?) u vrećicu uguraju i primjerak njihovog besplatnog časopisa u kojem osim očitih reklama za proizvode koje prodaju nekad zna biti i zgodnih tekstića (već smo konstatirali da ja ne biram što čitam, zar ne? Onda prijeđimo preko tog mosta već jednom!)
Jedan od tekstova iz te publikacije koji mi je zapeo za oko tiče se velikog pitanja slobodnog vremena koje nam stoji na raspolaganju. Iskreno, mislila sam da ću u ovoj fazi svoga života imati više slobodnog vremena, ali se ispostavilo da ga nemam, i ne mogu dokučiti zašto je to. "Uzmemo li u obzir koliko je život kratak, i više je nego neobično što ne koristimo za sebe i više vremena", rekao je austrijski pjesnik Ernst Ferstl, a prenijeli dragi ljudi iz moje omiljene drogerije.
Time management je u SAD-u postao izrazito popularna novokovanica. Sve se može obaviti i brže nego što to vi činite (naravno, i to puno skuplje nego što vi to činite), tako da vam ostane dovoljno vremena da učinite još nešto. Iskreno, ide mi na živce što moji djed i baka tijekom dana uspiju napraviti više stvari nego što ja uspijem - od domaće kuhanog ručka, preko vlastitog uzgojenog povrća, do održavanja velike kuće s okućnicom - a sve to bez nervoze i s tim da nijednog radnog ili neradnog dana ne propuste poslijepodnevni spavanac i barem polusatno ispijanje kave. Ja pijem kavu 15 minuta, za spremanje stana od 40-ak kvadrata moram odvojiti posebno vrijeme, a nerijetko se zateknem kako tek pred odlazak na spavanje uspijem oprati suđe. Kuhani ručak - nemojte me nasmijavati, ima tko će pripravljati sendviče i hamburgere za mene! Jednostavno ne znam gdje mi vrijeme curi. Vikend prođe, a da imam dojam da nisam uspjela ni trepnuti, stvari koje sam odlagala za napraviti u poslijepodnevnim satima skupljaju prašinu po stanu, a nemam dojam da sam se pretjerano puno družila s dragim ljudima, pročitala izrazito puno knjiga (naime, ne više nego obično) ili pogledala ne znam koliko dobrih filmova. Kvragu, ne znam stignem li pročitati niti sve te silne novine koje mi se gomilaju po stanu!
Današnji je čovjek, kaže ovaj tekst, istovremeno zaokupljen s prosječno 12 obveza - naravno da nemamo vremena. Kako bismo i imali? No kažem, kako je moguće da su ljudi koji su živjeli pedeset godina prije nas stigli obaviti sve što im je bilo na dnevnom rasporedu i još uvijek stigli - ići na izlet, otići u ribolov (ako vam je gušt, ako nije - ne morate!), značajno se više družiti međusobno - a mi to ne možemo, unatoč tome što radimo manje fizički zahtjevne poslove, unatoč tome što su kompjutori navodno oslobodili velik dio naših vremenskih kapaciteta, unatoč tome što smo posredstvom tehnologije, prijevoznih sredstava, mobitela i kompjutora danas puno bliže?
"Ako nemate vremena, onda ni ne možete dio odvojiti samo za sebe." Valja se nečega odreći, jer želimo stići napraviti sve, a to jednostavno fizički nije moguće (ili je barem vrlo teško: naše majke možda bolje od svih znaju kako je to. Ja imam sreće pa je moj izabranik razuman i ne pravi razliku između muških i ženskih poslova, ali moj otac nije toliko razuman. Moja majka ima posao kao i on, s tim da je čeka i niz drugih aktivnosti kad dođe kući. Kako žena koja je čitav dan radila, a onda došla kući i još malo radila može imati vremena za sebe? Kako ona tek može pročitati knjigu, pogledati film, biti kreativna i ispunjena osoba? Nekako sumnjam.)
Nažalost, u ljudskoj je prirodi da želi za sebe i svoje najbliže sve ono što su njegovi roditelji napravili za njega, pa i više od toga, mi želimo sve što ima i susjed do nas. Zbog toga je vrlo teško odustati od bilo čega - od honorarnog posla, od rekreativnog bavljenja nogometom, od kuhanja nedjeljnog ručka čak i kad nemaš za koga kuhati...
Zato sam ja odlučila napraviti popis stvari na koje bih kao zadnje na listi potrošila vrijeme. U prvom redu, to je beskonačno tipkanje na mobitel. Mobiteli mi se čine kao nužno zlo, a prolazeći ulicom ovih dana primijetila sam koliko ljudi zapravo ignoriraju jedni druge čačkajući po mobitelima (ne znam jeste li i vi to primijetili). Nadalje, sport. Ne uživam u sportu niti jedne vrste, ne uživam u fitnessu, aerobiku, ekipnim sportovima (ne osporavajući pritom mogućnost da se nekim ljudima sportovi izrazito sviđaju i da ih vole igrati, pa čak i gledati). To je moguće, ali nije za mene. Nadalje, neću, sada ni ubuduće, trošiti vrijeme zabavljajući se uz muziku koja mi se ne sviđa (pritom ciljam na narodnu muziku, neka mi oproste svi ljubitelji), jer je to mučenje. Ne želim niti trošiti vrijeme, osim najnužnije, raspravljajući beskonačno o modi, odjeći, šminki - to me ne zanima. Dosta vremena ljudi razgovaraju i o bolestima, lijekovima, dijetama, tretmanima i razgovorima "što me sve danas boli". Sve više to osjećam kao traćenje svog vremena. Ne želim ni diskutirati o tračevima, o politici, o vjeri, o celebrityima... Od sada samo decentno i sofisticirano.
Moje je slobodno vrijeme samo moje i želim ga provoditi najpametnije što mogu.
nedjelja, 10.04.2011.
Mentalne bilješke
Neki dan sam gledala "Sutkinju Amy" kad sam se vratila s posla. Glavna junakinja je rekla zanimljivu stvar:
"Bila sam u njegovom stanu i tamo je prazna polica za knjige. Ne razumijem, kako odrastao čovjek može imati praznu policu za knjige?"
(koketirajući s mišlju da čovjek mora imati čitateljsko, muzičko, filmsko, kazališno i drugo iskustvo)
***
Glede kratkog štiva koje sam čitala, naišla sam na "The 7 Secrets To Choosing The Best Home Business" autorice Ann McLaren, u kojem se kaže kako će prema časopisu Forbes 40 milijuna ljudi u idućih 3-5 godina tražiti način kako da pokrenu posao od kuće (ona je svoj tekst napisala o tome kako pokrenuti vlastiti posao od kuće i ne propadnu pritom). Valja naći proizvod koji je jedinstven i koga je teško kopirati, a za kojim postoji potreba na tržištu. Takav proizvod valja snažno promovirati, na jeftin način, putem interneta. Pa iako knjiga najviše govori o kompanijama koje outsourcaju prodaju prema akviziterima koji rade od kuće, a manje o pokretanju vlastitog originalnog posla, ipak su to podatci o kojima valja razmisliti.
(još uvijek koketirajući s mišlju da je jedini stvarno isplativi rad onaj kojega čovjek učini za sebe)
***
Neprestano vučem neke knjige sa sobom: knjige iz knjižnice vučem kući kad putujem, pa ih vraćam u knjižnicu. Knjige iz svoje biblioteke vučem ovdje na čitanje dok sam sama, posuđujem knjige drugim ljudima. Mislim da mi je trenutno čitava Najbiblioteka negdje vani. Kako bi čovjek mogao pokrenuti vlastitu malu knjižnicu? Bi li netko platio pet kuna za iznajmljivanje mojih knjiga?
(razmišljajući o tome kako se čovjek u neke ljude ipak ne može sasvim pouzdati)
***
Trenutno čitam Mary Higgins Clark, ali kratke priče. To je također dobra forma za krimić, jer se napetost ne izgubi u nebitnom.
Uvijek se sjetim kako me netko oprao glede jedne moje klasifikacije žanrovske književnosti. Irena Rašeta možda? I opet, ne mogu govoriti s pozicije autoriteta, ali nitko mi ne može reći kako ne volim knjige.
(poigravajući se idejom kako žanrovska književnost opušta)
subota, 09.04.2011.
Tjedan dobre knjige
Da će se tržište knjiga pobrinuti samo za sebe, pokazao je i nedavni Interliber na kojemu je za 30 posto povećana prodaja knjiga, a posjetilo ga je oko 100 tisuća ljudi (nažalost, u tih 100 tisuća nije bilo i mene, šmrc!) - unatoč tome što još uvijek ne postoji ujednačena strategija poticanja kupovanja knjiga i čitanja, ovi podatci vesele. Dobra se tradicija nastavlja, pa će od 14. do 20. travnja u tridesetak hrvatskih gradova i oko stotinjak knjižara biti održan Tjedan Dobre Knjige pod sloganom Putuj knjigom.
Do ove ideje došle su organizatorice Vlatka Jeh i Zdenka Gold po uzoru na nizozemski Boekenweek. U svakom slučaju, očekujte Kaleidoskop, program na javnim površinama koji obuhvaća niz književno-zabavnih i edukativnih projekata, a u knjižarama koje će sudjelovati u Tjednu Dobre Knjige kupci će na poklon dobiti knjigu ekskluzivno pisanu za tu prigodu.
Tjedan Dobre Knjige planira biti tematska manifestacija, a prva tema kojom će se baviti bit će putovanja (stoga i ovaj prikladan slogan). Potvrđeno je sudjelovanje niza knjižara u Hrvatskoj (u Bjelovaru, Čakovcu, Dubrovniku, Gospiću, Hvaru, Karlovcu, Kaštel Sućurcu, Koprivnici, Makarskoj, Metkoviću, Omišu, Opatiji, Osijeku, Požegi, Puli, Rijeci, Slavonskom Brodu, Sinju, Sisku, Splitu, Sv. Heleni, Šibeniku, Varaždinu, Vinkovcima, Vukovaru, Zadru i Zagrebu), a ja ću sa svoje strane sudjelovati tako da vas svaki tjedan do travnja barem jednom podsjetim na ovo vrijedno događanje.
U svakom slučaju provjerite TJEDAN DOBRE KNJIGE.
(Vijest s T-Portala na LINKU.)
***
I još jedna obavijest koju sam dobila uoči početka Tjedna Dobre Knjige na mail:
"POČINJE TJEDAN DOBRE KNJIGE!
Uoči početka Tjedna dobre knjige objavljen Kaleidoskop - program događanja
Tjedan dobre knjige najavio početak manifestacije i predstavio Kaleidoskop, bogat program književnih događanja koji će se održati od 14. do 20. travnja u 30 gradova i 100 knjižara diljem Hrvatske.
Urednica poklon-knjige Jadranka Pintarić predstavila je poklon-knjigu „Blizine, nigdine i fritule“ koju će na poklon dobiti svi kupci u knjižarama koji tijekom Tjedna dobre knjige ostvare kupnju knjiga u iznosu od 99 kuna.
Knjiga sadrži dosad neobjavljene tekstove napisane isključivo za Tjedan dobre knjige, a neće je biti moguće kupiti niti nabaviti prije ni poslije Tjedna.
„Blizine, nigdine i fritule“ ekskluzivna je zbirka priča o putovanjima čak osamnaestero hrvatskih književnica i književnika koji će vas povesti u isto toliko različitih svjetova.
Promocija poklon-knjige bit će održana u čak pet hrvatskih gradova:
- srijeda 13.04., Zagreb, kino Europa u 19:00h: uz promociju poklon-knjige svečano će biti otvoren Tjedan dobre knjige. Nakon službenog dijela posjetitelje očekuje mali domjenak i druženje uz glazbu kao i direktan prijenos početka sedmodnevnog (i noćnog!) čitanja na glas koje počinje u Puli.
- četvrtak 14.04., Osijek, caffe bar Trica u 19:00h. Uz promociju poklon knjige otvara se i izložba fotografija Vladimira Šplajta pod nazivom "On the road again".
- petak 15.04., Split, Klub Quasimodo u 20:00h. Nakon promocije publika i autori sele se u design hostel Golly i Bossy gdje počinje i splitski dio akcije "7 gradova čita 7 dana (i noći)"
- subota 16.04., Pula, knjižara Castropola u 12:00h promocija poklon-knjige uz čašicu istraske malvazije, a istog dana “Blizine, nigdine i fritule” se predstavljaju i u Rijeci u 20:00h u Jazz baru Tunel, nakon ćega se druženje nastavlja na partyju uz resident DJ-a Smeđi šećer.
Osim poklon-knjige, očekuju vas i brojne promocije drugih književnih naslova – nakladnici i knjižari pripremili su više od 50 događanja, a program je uistinu šarolik, bit će tu i glazbenih kvizova, razgovora, putopisnih predavanja kao i radionica za djecu. Za raspored događanja posjetite www.tjedandobrenjige.com ili potražite program Tjedna dobre knjige u obližnjoj knjižari.
Vlatka Jeh je pobliže opisala najveće događanje Tjedna dobre knjige, akciju “7 gradova čita 7 dana (i noći)”: Najneobičniji dio programa zasigurno je "7 gradova čita 7 dana (i noći)", svojevrsna čitateljska štafeta tijekom koje će Pula, Koprivnica, Split, Osijek, Zadar, Varaždin i Zagreb jedan za drugim čitati na glas po 24 sata. Čitat će književnici, studenti, djeca, odrasli, poznati i (zasad) nepoznati, a svi su pozvani da se prijave za sudjelovanje kao čitatelji ili da svrate i poslušaju što se to čita i pruže podršku dobrim knjigama i njihovim čitateljima.
Zdenka Gold naglasila je važnost profesionalizma i edukacije kod književnog prevođenja i predstavila je nekoliko okruglih stolova koji će se u organizaciji Hrvatskog društva književnih prevodilaca održati u Osijeku i Zagrebu na temu budućnosti književnog prevođenja.
Organizatori Tjedna dobre knjige pozivaju vas i na književni piknik i buvljak u nedjelju 17.04. od 12 sati, na zagrebačkom Bundeku. Bit će to opušteno druženje književnih autora i njihovih čitatelja, a uz roštilj i sportsko-društvene igre, sastavni dio piknika je i svojevrsni književni buvljak na kojem će se moći trampiti knjige za slasni roštilj, piknik dekica za salatu od tikvica, čašica hladnog napitka za kruh, ili pak, knjiga za knjigu.
Uz predsjednicu Odbora za unapređenje nakladništva Udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA Marinu Kralj Vidačak, urednicu poklon-knjige Tjedna dobre knjige «Blizine, nigdine i fritule» Jadranku Pintarić te ko-autorice i realizatorice Tjedna Zdenku Gold i Vlatku Jeh, druženju su prisustvovali i mnogi od autora poklon-knjige, ambasador teme Hrvoje Šalković kao i sudionici kampanje Dobri ljudi u Tjednu dobre knjige Ida Prester i Robert Kurbaša koji su naglasili važnost održavanja i populariziranja ovakvih događaja među mladima te kako se nadaju da pisano slovo neće izumrijeti i izgubiti svoju čar."
četvrtak, 07.04.2011.
Tess Gerritsen: "Klub Mefisto"
Rasni krimić o serijskim ubojicama - to je ono što mi je nedostajalo svih ovih godina, još od "Obdukcije" Patricije Cornwell! I evo je Tess Geritsen (koju dosad nisam sretala, nešto me valjda odbijalo u čitanju njezinih knjiga, tko zna što sve to znači, moj mozak je najčudnija stvar). I evo ga "Klub Mefisto", za fanove krimića dušu dao.
(moram priznati da sam se malo razveselila čitajući, iako knjiga ima značajnih mana, o čemu ću pisati malo kasnije)
Radnja se šalta od petnaest godina udaljene prošlosti u SAD-u, do suvremene Amerike i suvremene Italije. Imamo ubojicu koji ubija žene i na mjestima krvavih zločina ostavlja sotonističke simbole. Imamo uvod u psihologiju serijskog ubojice (vezan uz Bibliju, demone, pale anđele i slično). Imamo Fondaciju Mefisto koja se bori protiv utjelovljenog zla, što je dobitna kombinacija samo po sebi. I konačno, imamo žensku istražiteljicu imenom Jane Rizzoli, što nije neka novost samo po sebi jer po pitanju izbora spola detektiva pisac može napraviti izbor samo između dvije opcije (osim ako se ne radi o detektivu/detektivki - transvestitu, što moram priznati da još uvijek nisam susrela u popularnoj literaturi, a i nekako nemam dojam da ta supkulturna skupina ima ambicija rješavati misterije koje mogu biti značajno veće od vlastitog spolnog identiteta. Možda griješim, pa ukoliko je tako - moje najdublje isprike.) No, detektivka kao glavna junakinja veseli čitatelja, odnosno čitateljicu u mom slučaju.
Ono što ne valja, odnosno što nije tipično za žanr jest to što glavna junakinja nema snažnu glavnu ulogu: ona svoj tron dijeli s forenzičnom patologinjom Maurom Isles koja se također pojavljuje na svakom mjestu zločina i koja oduzima svjetlo reflektora našoj Jane Rizzoli. Nadalje, uobičajeno je da postoji i nekakva sporedna radnja koja baca svjetlo na ličnost glavne junakinje - ovdje pratimo dvije takve radnje iz privatnih života obiju junakinja, što i opet oduzima zamah paničnom traganju za manijakalnim ubojicom. Kao treće, malo su mi priče o neljudskom, demonima, Bibliji i palim anđelima odvukle pozornost od činjenice da ovdje upravo pokušavamo spriječiti jednog psihopata da u smrt odvuče još tucet žena, koza, i tko zna još čega. I četvrto, obično u krimićima imamo onoga na koga najviše sumnjamo, pa se onda pri kraju dogodi obrat i ispostavi se da je krivac netko sasvim drugi. E taj naš u kojega smo navodno trebali najviše sumnjati - meni uopće nije bio sumnjiv. Taj "mamac za sumnjičavost" bio je tanak kao deset deka salame na kili kruha.
Unatoč svemu, ne tvrdim da je za krimić dobro samo ono što je tipično, takve krimiće više nitko ne bi čitao, zar ne? Hoću reći da podržavam nastojanja autorice da eksperimentira unutar žanra - ovoga puta čini mi se da je eksperiment uspio: dobili smo lagano, čitljivo štivo, pravi page-turner, a unatoč sitnim zamjerkama, u čitanju sam uživala pa se nadam da ćete i vi.
utorak, 05.04.2011.
Lucia Extebarria: "Ljubav, znatiželja, prozac i sumnje"
Sad jedno kraće vrijeme nisam pisala jer me nešto nije lovila volja, ali sam vrijedno čitala. Knjigu "Ljubav, znatiželja, prozac i sumnje" uzela sam s police jer me nešto u njoj zaintrigiralo (tražila sam nešto lagano i ljubavno, neki chick lit, nešto... za žene). Ovo jest knjiga za žene utoliko što govori o trima ženama (kao da se radi o trima Čehovljevim sestrama) - Cristini, Rosi i Ani, čije su životne priče gotovo dijametralno suprotne, a opet izrazito znakovite za ovo vrijeme i ovakve ženske sudbine.
Cristina jede drogu na žlice, troši se s različitim momcima, partija svaku večer dok radi kao konobarica u noćnom klubu (završila je fakultet, kratko radila u struci kao pripravnica i zaključila da joj posao jede životnu energiju, pa je odlučila zamijeniti ga poslom koji plaća račune, ali inače nije preveliki izazov).
Rosa je s druge strane čitav svoj život posvetila svojoj karijeri - od odjeće i nastupa do profesionalizma i stručnosti ona je poslovni život svladala do posljednje točke. Ipak, sasvim šteka s privatnim životom. U svom uglačanom, kromiranom i kožnom stanu, u svom uštirkanom životu ona nema nikoga s kime bi podijelila svoje poslovne uspjehe i skanjuje se stvaranja međuljudskih veza.
Ana je treća - klasična kućanica (in this day and age, zamislite!) Suprug inžinjer, djeca, besprijekoran stan, kućanski poslovi. Dok jednog dana ne pukneš k' o kokica.
Njih tri zapravo predstavljaju tri simboličke suvremene žene (od kojih nijedna nema "sve", kako nas mediji uvjeravaju da bi žene trebale imati "sve") - ili nemaju ispunjen privatni život, ili nemaju nikakav život izvan kuće jer su svoje postojanje podredile muževljevom, ili odbijaju odrasti i preuzeti odgovornost za svoj život. Zapravo su to tri klasična načina na koje suvremene žene autosabotiraju mogućnost vlastitog ispunjenog i sretnog života (podrazumijevajući, dakako, da su one zbog svojih izbora nesretne, a ne zadovoljne).
Iako, teško je to izbalansirati, moram priznati, i čini mi se da u svakom životnom razdoblju neki od životnih aspekata odnose prevagu: ili se na poslu ne događa bogzna što, pa ste aktivniji kod kuće, u kuhinji, vaše kućanstvo postaje kreativnije, smišljate kako biste kuću učinili što ugodnijim mjestom... Ili pak kući dolazite samo prespavati jer je na poslu toliko intenzivno da nemate vremena ni okrenuti se (nakon duljeg vremena kućanske hibernacije u kojoj sam, moram priznati, prilično uživala, mene je zahvatilo ovakvo razdoblje profesionalnog napretka i novih radnih izazova, u čemu, i opet moram priznati, također uživam).
No u ovom slučaju to i nije tako - ove žene, kao što ćemo vidjeti, imaju zajedničku traumu iz djetinjstva i stoga ne mogu u potpunosti ispuniti svoj životni potencijal, što je velika šteta.
Inače, evo zašto je Cristina prestala raditi u korporaciji i preselila se u uslužne djelatnosti:
Zvuči poznato? Ja sam se ponekad na radnom mjestu znala osjećati upravo tako - šugavo jer sam znala da mi je nadređeni osoba koja ima manje znanja, manje šlifa i manje zasluge nego ja, a ipak sam ja radila za minimalac, a on za menadžerski ugovor.
Bilo kako bilo, ovo je knjiga s brojnim eksplicitnim scenama seksa (od kojih su neke već i na prvih nekoliko stranica), pa ako i ne suosjećate sa mnom po pitanju tržišta rada, vjerujem da ćete već naći svoje razloge za zabosti nos u "Ljubav, znatiželju, prozac i sumnje".
