Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
utorak, 26.04.2011.
Robert Fulghum: "Što sam to, zaboga, učinio?"
Ja volim Roberta Fulghuma. On je možda motivacijski govornik i možda se ne radi o literaturi koja ozbiljnom čitatelju znači puno, a možda mi je jednostavno djed Mraz iz mog djetinjstva dok sam još čitala "Sve što treba da znam naučio sam još u vrtiću" i "Uh-oh" prirastao srcu (iako, dok se nisam ufurala u njegov stil i teme, pitala sam se: "Zašto ja ovo čitam? Hoću li se razočarati nakon tolikih godina?" Ne brinite, nisam). Prošle godine Mozaik knjiga je prevela njegovu knjigu "Što sam to, zaboga, učinio?" (odnosno u izvorniku "What on Earth have I done?"), koja govori o svim stvarima koje vam roditelji govore kao djeci: "Što si to, zaboga, učinio?", "Što to, za ime Božje, radiš?", "Što će ti sljedeće pasti na pamet?", odnosno, kako bi to otac autora uobličio, pitanje glasi: "Kog vraga...?"
Uglavnom, knjiga se bazira na opažanjima, izjavama i pričama koje je autor doživio, proživio i opazio tijekom dugih godina života na različitim lokacijama: u Seattleu, u gorju La Sal u okrugu San Juan i na Kreti (osobito je vesela priča s Krete koja govori o kulturološkim razlikama - Grci koji se okupljaju ispred kafića kao i naši lokalci ispred dućana smijali su se bradonji koji izgleda kao pravoslavni pop koji je kraj njih obavljao svoje jutarnje trčanje odjeven samo u gaće. A tek kad im je pokazao uzdignuti palac vičući "Calamari, calamari!"...)
Kao što i sam autor kaže: "Čini se da je postojalo upražnjeno mjesto seoskog idiota i ja sam ga zauzeo."
Priče s Krete su mi zapravo najbolje, jer podsjećaju na naše lokalne priče iz dalmatinske Zagore, iz slavonskih ili zagorskih sela ili s bilo koje ruralne periferije. To su priče koje redovno završavaju smijehom i zajedništvom, sve ako njihovi protagonisti i nisu baš najpametnije ili najobrazovanije ptice u ljudskom jatu.
Zanimljivo mi je bilo i kako Fulghum živi svoj život testirajući neznance jesu li pravi igrači.
Primjer: Evo uniformiranog vozača gradskog autobusa, stoji na vratima svog vozila i promatra kišu. Poziv od mene, koji prolazim: "U redu, evo kako ćemo: ja ću platiti benzin, a ti nas odvezi u Kaliforniju, na plažu u Santa Monici."
Ozbiljnog lica, on odgovara: "Dogovoreno, naći ćemo se ovdje u ponoć. Tad mi završava smjena i do jutra ni ja ni moj autobus nećemo nikome nedostajati. Kupit ću meso za roštilj." I nasmiješi se. Pravi igrač."
Neki njegovi čitatelji optužuju Fulghuma kako ne angažira svoj talent dovoljno da bi pisao o ozbiljnim stvarima, da bi isticao svjetske probleme i nudio rješenja. On ima odgovor na to:
Moj um funkcionira u razmjeru lokalnoga, svakodnevnoga i običnoga. Pisati o tome liga je u kojoj sam kompetentan. Sklon sam prostodušnosti, iskrenosti i optimizmu. Brinem se za svoj kutak svijeta najbolje što mogu s oruđem koje imam."
Kad bismo svi činili samo toliko... svijet bi bio puno ljepše mjesto, zar ne?
