Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
četvrtak, 31.03.2011.
Tjedan dobre knjige
Da će se tržište knjiga pobrinuti samo za sebe, pokazao je i nedavni Interliber na kojemu je za 30 posto povećana prodaja knjiga, a posjetilo ga je oko 100 tisuća ljudi (nažalost, u tih 100 tisuća nije bilo i mene, šmrc!) - unatoč tome što još uvijek ne postoji ujednačena strategija poticanja kupovanja knjiga i čitanja, ovi podatci vesele. Dobra se tradicija nastavlja, pa će od 14. do 20. travnja u tridesetak hrvatskih gradova i oko stotinjak knjižara biti održan Tjedan Dobre Knjige pod sloganom Putuj knjigom.
Do ove ideje došle su organizatorice Vlatka Jeh i Zdenka Gold po uzoru na nizozemski Boekenweek. U svakom slučaju, očekujte Kaleidoskop, program na javnim površinama koji obuhvaća niz književno-zabavnih i edukativnih projekata, a u knjižarama koje će sudjelovati u Tjednu Dobre Knjige kupci će na poklon dobiti knjigu ekskluzivno pisanu za tu prigodu.
Tjedan Dobre Knjige planira biti tematska manifestacija, a prva tema kojom će se baviti bit će putovanja (stoga i ovaj prikladan slogan). Potvrđeno je sudjelovanje niza knjižara u Hrvatskoj (u Bjelovaru, Čakovcu, Dubrovniku, Gospiću, Hvaru, Karlovcu, Kaštel Sućurcu, Makarskoj, Metkoviću, Omišu, Opatiji, Osijeku, Požegi, Puli, Rijeci, Slavonskom Brodu, Sinju, Sisku, Splitu, Sv. Heleni, Šibeniku, Varaždinu, Vinkovcima, Vukovaru, Zadru i Zagrebu), a ja ću sa svoje strane sudjelovati tako da vas svaki tjedan do travnja barem jednom podsjetim na ovo vrijedno događanje.
U svakom slučaju provjerite TJEDAN DOBRE KNJIGE.
(Vijest s T-Portala na LINKU.)
četvrtak, 24.03.2011.
Boože, Petra... oćeš da sečeš kosu da budeš ćelava?
U posljednje vrijeme imam nešto više vremena na raspolaganju, pa se nastojim riješiti starih novina koje su mi se nagomilale u kutijama i zakutcima, između ostalog i hrpetine starih Vijenaca i Zareza koje svaki put kad izađu samo odložim s najboljom namjerom da ih pročitam kroz nekoliko dana. Očekujte da ćete dobiti puno preporuka za čitanje starih novina od mene u idućih nekoliko tjedana (o da, tjedana! Upravo toliko sam novina uspjela prikupiti tijekom prethodnih nekoliko mjeseci).
Zadnji Vijenac koji je izašao je broj 444 od 10. ožujka o.g. Taj broj ima izvrsnu temu broja - u povodu dvadesete obljetnice smrti pisca Grahama Greenea. Osobno nikad nisam čitala ništa od ovog autora, ali planiram (možda i stoga što su nam popisi lektira - onda kad sam imala vremena čitati - tradicionalno manjkavi, no na taj sam se problem žalila već milijunti puta. Moja sestrica trenutno čita "Smrt u čizmama" i "Sedam zvonara majke Marije", što se sjećam da sam i ja čitala sto godina ranije, tako da se po tom pitanju zapravo ništa nije promijenilo).
Nadalje, u tom mi se Vijencu svidio i uvodnik Luke Šeputa o manjku konstruktivne ideje i vizije kod naših prosvjednika (valjalo je to reći, svi bi samo kritizirali, ali nitko nema pojma kako stvari poboljšati, kako riješiti probleme i kako se izvući iz depresije). Također, volim pročitati i standardno dragu kolumnu profesorice Nives Opačić.
Konačno, potaknuta pričom iz Vijenca o organizaciji radionica Komunikološke škole Matice Hrvatske na temu "Mediji i djeca" (a i jednim tekstom koji sam pročitala na Rozojkozi, gdje se Sagittaria obrušila na tekst Mime Simić koji se izrazito kritično odnosi prema Teenu i OK-u, te drugim tiskanim medijima za žensku djecu), počela sam razmišljati o djeci u medijima, odnosno djeci kao korisnicima medija.
Kao prvo, internet. Uvijek se javlja pitanje kako roditelj treba puštati dijete da koristi internet. Uostalom, svi ga koriste, profesori ga preporučuju kao glavno sredstvo pronalaska informacija za različite školske projekte, a koliko ja primjećujem, klinci ga vole kao sredstvo komunikacije putem Facebooka (čak i klinci mlađi od 13 godina, što je donja granica kreiranja profila na Facebooku, no mislim da sam vam o tome već pisala). Mail adresu klinci imaju samo zato što im treba za kreiranje akaunta na Fejsu, što je po mom mišljenju glupo. Neki roditelji u mom okruženju stoga puštaju klince surfati uz uvjet da se kompjutor nalazi u dnevnoj sobi i da postoji neki blagi nadzor nad onime što gledaju, ali ja sam osobno bila svjedok da moj nećak u dnevnom boravku, pred svojim roditeljima i svekolikom rodbinom ogovara svoje roditelje putem chata, ali sam valjda jedino ja bila dovoljno blizu da uspijem pročitati (znam, nije kul, ali ja sam znatiželjna tetka, ubijte me!) Žao mi je što internet među klincima nije dovoljno dobro iskorišten u edukativne svrhe, a klinci kao da znaju, prvo su nabasali na sve ono što ne valja - pornografske sajtove, pedofile koji ih vrebaju i sajtove koji im nastoje oteti novac i vrijeme.
Kao drugo, postoje i tiskani mediji za klince, kao što su već spomenuti Teen i OK, iako mi se čini da njih više čitaju cure nego dečki. Već spomenuti nećak i već spomenuta sestrica upravo su u tim godinama da ih takve tiskovine zanimaju, pa imam nekakav uvid, a osim toga, sjećam se i sebe. Raspametim se kad se samo sjetim naslova tih časopisa - "Samo reci ne", "Kako da te zamijeti najkuliji dečko u razredu", "Odjeća za pravu zavodnicu" i tako dalje (naravno, izmišljam). No i ja sam ih čitala i nisam ispala ništa retardiranija nego što jesam, ako me kužite. Također, ja se raspametim i na takve tiskovine za odrasle žene - "Priuštite mu užitak kakav nije ni sanjao", "Odjenite se za zavođenje" i "Jeste li ljubomorni ili vas je baš briga". Ne čitam ih. Ne zanima me odjeća, ne zanima me samopomoć, ne zanima me šminka i ne znam ništa o cipelama. Ne izlazim na mondena mjesta i ne da me se lako zapanjiti sjajnim stvarčicama (to je tako odnedavno, da ste me pitali prije pet ili šest godina, rekla bih da mi nije prebitno, ali volim se dobro obući, volim potrošiti na cipele, volim izaći i tako dalje. Da ste me isto pitali s petnaest godina, rekla bih da nema važnije stvari od toga). Što me zanima, then? Putovanja, knjige (naturlich!), filmovi, biografije pametnih znamenitih ljudi, kazališne predstave, dobra hrana, znanstvene teorije, psihologija i sociologija. Danas bih voljela da postoji časopis za ljude poput mene (ako postoji uopće još koja osoba poput mene!) i imam dojam da bih sad voljela da postoji pametan časopis za ljude poput mene kad sam bila tinejdžerica, možda bih to vrijeme koju mrvicu bolje iskoristila. Jasno, dopuštam i da sam odrastanjem postala snob pa da je svakom klincu u trenutku odrastanja takva literatura potrebna i da se neće ništa strašno dogoditi ako je budu čitali. U svakom slučaju, znam da meni nije naškodila.
Kao treće, televizija je koma. Iskreno, ne čudi me što klinci uporno gledaju "Gumuš" i "Asi" jer doista nema ništa drugo. Ne znam bih li im što preporučila. Dječji program vikendom i dvije emisije za tinejdžere - "Briljanteen" i "Parlaonica" vrte se u istom konceptu već godinama i tu nema nikakvih novosti. Ponovno tvrdim, možda sam snob, možda su Winx i Bratz isto što su nama bili Power Rangers, i možda je Briljanteen ostao svjež ma koliko se dugo vrtio na televiziji.
Zaključno moram reći kako mediji imaju veliku odgovornost - ako se djeca javljaju kao akteri vijesti pogotovo, a znamo da se to kod nas ponekad i ne poštuje (eklatantan je onaj primjer novinara Drage Hedla koji je svako malo donosio priče i svjedočanstva djevojčica iz osječkog Doma za nezbrinutu djecu, kao da se posluživao tim pričama s pladnja...). I svakako valja paziti što im se servira. Ali s mjerom, pametniji su oni nego što mislimo.
Tjedan dobre knjige
Da će se tržište knjiga pobrinuti samo za sebe, pokazao je i nedavni Interliber na kojemu je za 30 posto povećana prodaja knjiga, a posjetilo ga je oko 100 tisuća ljudi (nažalost, u tih 100 tisuća nije bilo i mene, šmrc!) - unatoč tome što još uvijek ne postoji ujednačena strategija poticanja kupovanja knjiga i čitanja, ovi podatci vesele. Dobra se tradicija nastavlja, pa će od 14. do 20. travnja u tridesetak hrvatskih gradova i oko stotinjak knjižara biti održan Tjedan Dobre Knjige pod sloganom Putuj knjigom.
Do ove ideje došle su organizatorice Vlatka Jeh i Zdenka Gold po uzoru na nizozemski Boekenweek. U svakom slučaju, očekujte Kaleidoskop, program na javnim površinama koji obuhvaća niz književno-zabavnih i edukativnih projekata, a u knjižarama koje će sudjelovati u Tjednu Dobre Knjige kupci će na poklon dobiti knjigu ekskluzivno pisanu za tu prigodu.
Tjedan Dobre Knjige planira biti tematska manifestacija, a prva tema kojom će se baviti bit će putovanja (stoga i ovaj prikladan slogan). Potvrđeno je sudjelovanje niza knjižara u Hrvatskoj (u Bjelovaru, Čakovcu, Dubrovniku, Gospiću, Hvaru, Karlovcu, Kaštel Sućurcu, Makarskoj, Metkoviću, Omišu, Opatiji, Osijeku, Požegi, Puli, Rijeci, Slavonskom Brodu, Sinju, Sisku, Splitu, Sv. Heleni, Šibeniku, Varaždinu, Vinkovcima, Vukovaru, Zadru i Zagrebu), a ja ću sa svoje strane sudjelovati tako da vas svaki tjedan do travnja barem jednom podsjetim na ovo vrijedno događanje.
U svakom slučaju provjerite TJEDAN DOBRE KNJIGE.
(Vijest s T-Portala na LINKU.)
utorak, 22.03.2011.
Antonio Amurri: "Kako ubiti supruga bez suvišnih zašto"
Odmah ću prijeći na stvar:
Moje isprike na ovoj preporuci: moje pravilo kod uzimanja knjiga iz knjižnice glasi - dva krimića da prebrodim mjesec, jedna ženska knjiga, jedna knjiga koja mi se čini zanimljivom i jedno nedvojbeno smeće. Ovo je potonja i nemam nikakve isprike za svoj loš izbor i neukus.
No valja napomenuti i sljedeće:
Kako je pisac Talijan, tako imamo prilike čitati o mediteranskim tipovima supruga koji su, kako god okrenete, u svakoj mediteranskoj zemlji isti. Meni se svidio ovaj opis kojega iznosim za vas (ovo je možda i stoga što sam u posljednje vrijeme bombardirana pričama o svim vrstama rekreativnih sportova kojima se muške osobe oko mene bave - od alpinizma do vaterpola):
Što reći o ovakvoj knjizi? Mjestimično je duhovita, ali je u većem dijelu jednostavno smiješna. Ne znam zašto sam je uzela i što sam mislila pročitati, no u svakom slučaju, ukoliko je u svom čitateljskom planu i programu i preskočite, neće nastati značajnija šteta za vas. Smatrajte ovu preporuku kao zabavu za nedjeljno poslijepodne kad doista, doista, doista nemate što pametnije za raditi.
nedjelja, 20.03.2011.
Luis Filipe Sarmento: "Društveni život okultista"
Neočekivano sam se zabavila čitajući ovu knjigu. Naime, uzela sam je s police knjižnice samo iz fore, samo zbog štosnog naslova. U fazi drugoj, knjigu sam prelistala. I dobila dojam da se radi o mučnom i dosadnom lamentiranju. Konačno, u trećoj fazi sam je počela čitati i nisam prestala posljednja dva dana (naravno, u pauzama od čitanja moram ići na posao, spavati i jesti pa nisam baš cijela dva dana čitala, nije to baš tako duga knjiga!)
Naš Guillerme Santos sretno je oženjen čovjek, ima dva sina i radi neki običan posao o kojemu nikako da u knjizi naiđemo na neki detaljniji podatak (nije ni bitno, čini se). Dok ga odjednom nešto nije počelo bockati, smetati u vlastitom životu, uznemiravati izdaleka. I onda je potražio društvo: bio je to jedan lokalni umjetnik imenom Cerqueira koji ga je uveo u društvo, a potom mu obećao ulazak u svijet jednog portugalskog tajnog društva. Duhovni vitezovi, naime. Čitatelj stoga na početku knjige zatječe upravo spomenutog Guillerma kako s povezom na očima prolazi inicijaciju u to tajno društvo.
Tajna društva, kako ćemo nadalje shvatiti, imaju brojne anakrone obrede od kojih je jedno i simboličko umiranje i ponovno rađanje (knjiga inače obiluje finim, potihim humorom koji se tijekom čitanja razbukatava u pravi, zastrašujuće cinični humor).
Uglavnom, ispostavlja se da je cijelo to društvo puno manje tajno nego što biste očekivali, kao i druga portugalska tajna društva, kojih je mali milijun i bore se za prevlast nad posjedovanjem najveće tajne. To društvance uključuje i druge ezoterike i okultiste - izrađivače horoskopa, tarot-majstore, bioenergetičare... cijelu ekipu s Ezo.TV-a...
No to je cijena ulaska u bilo koji sustav, zar ne - cijena birokracije.
I tako se naš Guillerme pobratio, u bratiju pravih duhovnih vitezova. Što to ono bješe?
Kad su mu skinuli povez, konačno je ustanovio da se radi o hrpi sredovječnih muškaraca koji su imali ogrtače i na glavi nataknute aluminijske kacige (muškarci, koliko god godina imali, uvijek će se voljeti igrati kao dječaci, to je činjenica... Ne znate za nijedno žensko tajno društvo, zar ne?) Tako je i Guillerme dobio svoju aluminijsku kacigu.
Da ne zaboravim, ova knjiga nudi vam i prekrasne životne lekcije o tome kako pokupiti cure pričama o okultnom. Solarni orgazam, moš si mislit!
subota, 19.03.2011.
Tjedan dobre knjige
Da će se tržište knjiga pobrinuti samo za sebe, pokazao je i nedavni Interliber na kojemu je za 30 posto povećana prodaja knjiga, a posjetilo ga je oko 100 tisuća ljudi (nažalost, u tih 100 tisuća nije bilo i mene, šmrc!) - unatoč tome što još uvijek ne postoji ujednačena strategija poticanja kupovanja knjiga i čitanja, ovi podatci vesele. Dobra se tradicija nastavlja, pa će od 14. do 20. travnja u tridesetak hrvatskih gradova i oko stotinjak knjižara biti održan Tjedan Dobre Knjige pod sloganom Putuj knjigom.
Do ove ideje došle su organizatorice Vlatka Jeh i Zdenka Gold po uzoru na nizozemski Boekenweek. U svakom slučaju, očekujte Kaleidoskop, program na javnim površinama koji obuhvaća niz književno-zabavnih i edukativnih projekata, a u knjižarama koje će sudjelovati u Tjednu Dobre Knjige kupci će na poklon dobiti knjigu ekskluzivno pisanu za tu prigodu.
Tjedan Dobre Knjige planira biti tematska manifestacija, a prva tema kojom će se baviti bit će putovanja (stoga i ovaj prikladan slogan). Potvrđeno je sudjelovanje niza knjižara u Hrvatskoj (u Bjelovaru, Čakovcu, Dubrovniku, Gospiću, Hvaru, Karlovcu, Kaštel Sućurcu, Makarskoj, Metkoviću, Omišu, Opatiji, Osijeku, Požegi, Puli, Rijeci, Slavonskom Brodu, Sinju, Sisku, Splitu, Sv. Heleni, Šibeniku, Varaždinu, Vinkovcima, Vukovaru, Zadru i Zagrebu), a ja ću sa svoje strane sudjelovati tako da vas svaki tjedan do travnja barem jednom podsjetim na ovo vrijedno događanje.
U svakom slučaju provjerite TJEDAN DOBRE KNJIGE.
(Vijest s T-Portala na LINKU.)
četvrtak, 17.03.2011.
Reklama za Old Spice... vidjeli ste je?
Naravno da jeste, i to prije nekoliko mjeseci kad su svima bila puna usta zgodnog glumca Isaiaha Mustafe - Look at your man, now look at me, now back at your man... ah, kakva zabava od reklame (ne znam gdje sam to čula, valjda negdje u marketingaškim krugovima, da je ta reklama napravljena da bi se promijenio imidž Old Spicea koji je prije toga glasio kao proizvod za gay muškarce... kažem, ne znam gdje sam to čula).
U svakom slučaju, podsjetimo se malo te zgodne reklame:
No znate da vas ne bih gnjavila samo time da iznosim pet mjeseci stare reklame na svjetlo dana: ima jedna krasna... rekla bih parodija, ali reći ću - analogija na ovu reklamu za Old Spice - zove se Study like a Scholar Scholar, a koristi se tekstom iz reklame za Old Spice da bi promovirala knjižnicu Harold E. Lee - i izvrsna je! Tako se reklamiraju knjižnice!
utorak, 15.03.2011.
Bernhard Schlink: "Žena kojoj sam čitao"
Korice kažu ovako: "Bernhard Schlink, rođen 1944. godine, po zanimanju sudac, pripadnik je poslijeratne generacije Nijemaca i možda najpogodnija osova da potakne ključno pitanje raščišćavanja s nacističkom prošlošću. Kako se pomiriti s činjenicom da su naši najbliži, djedovi, roditelji, braća, supruzi ili ljubavnici možda počinili neke od najmonstruoznijih zločina u ljudskoj povijesti?" Osobito mi se sviđa to što je pisac po zanimanju sudac - kao da najzanimljivije ispričane priče nikad ne potječu iz piščeve glave, već uvijek iz života stvarnih ljudi.
Ova knjiga poteže za rep neka vrlo važna pitanja: kao prvo - koliko je u životu svake osobe važan prvi ljubavni/seksualni partner? Naš glavni junak, Michael Berg, u nježnoj dobi od petnaest godina upoznaje zrelu ženu, Hannu, kondukterku u tramvaju, s kojom započinje ljubavnu vezu, a onda ona netragom nestaje. Kako protumačiti to - kao prisilu na spolni odnošaj s maloljetnom osobom, ili kao svojevrsni ljubavni eksperiment kakvi se događaju na svakom uglu i u svakom povijesnom razdoblju?
Drugo pitanje se javlja nekoliko godina poslije kad mladi Michael Berg kao student pravnog fakulteta ponovno sreće svoju ljubavnicu, ovog puta u sklopu procesa za nacističke zločine - kako to opravdati? On joj se tada ne javlja, i kao da ne može povezati sliku one Hanne s kojom je provodio poslijepodneva s Hannom koja je bila čuvarica u konc-logoru koja je otjerala u smrt nekoliko stotina, pa i tisuća žena i djece (u Njemačkoj su se poslije tog rata svi pomalo gledali pogledima ispod obrva - je li ovaj ili onaj do prije nekoliko godina činio nezamislive stvari drugim ljudima, a sad se vratio tome da bude činovnik, obrtnik ili poljoprivrednik?)
Treće pitanje je pitanje (ne)pismenosti i koliki sram danas osjećaju nepismene osobe. Iskreno, ja ne mogu niti zamisliti kako je to kad su ti vrata u jedan sasvim novi svijet (zapravo, u milijun različitih svjetova) ostala zatvorena i sumnjam da bih bila ista osoba da jest tako.
Ovo je knjiga koja se čita lagano, ali se o njoj razmišlja teško i mučno. Toplo preporučujem kao još jedan prilog proučavanju nacističke prošlosti Europe, još jedan vid promatranja tog najvećeg od svih kaznenih djela koje je čovječanstvo počinilo samo prema sebi.
nedjelja, 13.03.2011.
Francois Lelord: "Hector u potrazi za srećom"
Moja strast za knjigama koje jednostavnim jezikom znaju izreći najveće životne istine je već poslovična - na još jednu sam naletjela zahvaljujući suradnji pet hrvatskih izdavača u još jednom pothvatu kiosk-izdavaštva. "Hector u potrazi za srećom" francuskog autora Francoisa Lelorda je jednostavna, a bogata knjiga (što mi pada na pamet - "Mali princ", recimo. Ili "Prva damska detektivska agencija". Jednostavan rječnik, velike istine).
Hector je, kaže Lelord, po zanimanju psihijatar. On je bio dobar psihijatar, ne zato što je imao fensi diplomu ili kožni otoman, već stoga što je doista znao slušati ljude. Slušajući ih tako godinama, zaključio je da ljudi koji bi trebali biti sretni, jer nemaju stvarnih problema, ponekad uopće ne uspijevaju osjećati sreću. Zbog njih i njihovih imaginarnih problema, i Hector se osjetio pomalo potištenim i kao da niti sam nije onoliko dobar psihijatar kakav je bio. Stoga je odlučio otići na godišnji odmor, proputovati svijet, a potom se dosjetio kako će svoje putovanje iskoristiti da istraži i prouči sreću.
Njegovo se istraživanje svelo na dvadesetak prilično jednostavnih lekcija koje je izveo iz svojih dogodovština, ali ćete ih pročitati sami, ne želim vam kvariti zadovoljstvo u otkrivanju novih stvari.
No ipak ću vam reći jednu stvar koju sam ustanovila u razgovorima s psihijatrima (ne u profesionalnom svojstvu). Kod nas se psihijatrija svodi na propisivanje lijekova, a ne na psihoterapiju razgovorom kako to viđamo u američkim filmovima. Dragi ljudi koji su imali problema često su bivali otpravljeni iz psihijatrijske ordinacije samo s receptom, ne i utjehom ili razgovorom, stoga ponekad mislim da bi dobar razgovor riješio brojne probleme.
Moram reći da sam u razgovorima s psihijatrima doznala isto tako i da se najveće dostignuće psihijatrije kao znanosti u velikoj mjeri oslanja na farmaceutska dostignuća: oni očekuju da će uz pomoć DNA-analize, jednom kad to bude moguće, moći propisivati upravo one lijekove one vrste i količine koja će točno odgovarati osobi kojoj su potrebni tako da se osigura individualni pristup liječenju. Nekako, i to smatram pomalo žalosnim, no razmišljajući o tome, podvlačim da nisam stručnjakinja i da razumijem da postoje ljudi koji imaju ozbiljne duševne smetnje organskog karaktera, poremećaje u funkcioniranju mozga zbog čega im doista samo farmaceutski pripravci mogu pomoći, i razumijem da se psihijatrija mora najviše baviti upravo tim najtežim bolesnicima kakve u svakodnevnom životu, na ulici, niti ne možemo susresti.
Nadalje, moramo reći i nekoliko riječi o ljudima koji nisu doista sretni:
Ja sam se ponekad bojala za sebe - hoću li ikad moći za sebe reći da sam sretna (dakako, to je bilo u pubertetu, kad mi je mozak radio hormonalne lupinge kao građevinska miješalica). Sad mogu. Unatoč... svemu što se svakodnevno zna dogoditi. Ali razumijem da nekim ljudima treba više - da pronađu svoje mjesto na svijetu, svoj položaj u društvu. Razumijem da neki ljudi misle da zaslužuju više, da su prevareni, da im treba više novca, više ljubavi, više prijatelja, više nečega trećeg. Razumijem da je ponekad teško biti sretan. Ali nije nemoguće, neovisno o tome koliko čovjek novaca ili prijatelja ima. Sreća, naime, dolazi iznutra, ako to nije preveliki klišej da bih time završila ovaj post.
P. S. "Hectora u potrazi za srećom" toplo preporučujem i nadam se da će vam se svidjeti barem upola onoliko koliko se svidio meni.
subota, 12.03.2011.
Tjedan dobre knjige
Da će se tržište knjiga pobrinuti samo za sebe, pokazao je i nedavni Interliber na kojemu je za 30 posto povećana prodaja knjiga, a posjetilo ga je oko 100 tisuća ljudi (nažalost, u tih 100 tisuća nije bilo i mene, šmrc!) - unatoč tome što još uvijek ne postoji ujednačena strategija poticanja kupovanja knjiga i čitanja, ovi podatci vesele. Dobra se tradicija nastavlja, pa će od 14. do 20. travnja u tridesetak hrvatskih gradova i oko stotinjak knjižara biti održan Tjedan Dobre Knjige pod sloganom Putuj knjigom.
Do ove ideje došle su organizatorice Vlatka Jeh i Zdenka Gold po uzoru na nizozemski Boekenweek. U svakom slučaju, očekujte Kaleidoskop, program na javnim površinama koji obuhvaća niz književno-zabavnih i edukativnih projekata, a u knjižarama koje će sudjelovati u Tjednu Dobre Knjige kupci će na poklon dobiti knjigu ekskluzivno pisanu za tu prigodu.
Tjedan Dobre Knjige planira biti tematska manifestacija, a prva tema kojom će se baviti bit će putovanja (stoga i ovaj prikladan slogan). Potvrđeno je sudjelovanje niza knjižara u Hrvatskoj (u Bjelovaru, Čakovcu, Dubrovniku, Gospiću, Hvaru, Karlovcu, Kaštel Sućurcu, Makarskoj, Metkoviću, Omišu, Opatiji, Osijeku, Požegi, Puli, Rijeci, Slavonskom Brodu, Sinju, Sisku, Splitu, Sv. Heleni, Šibeniku, Varaždinu, Vinkovcima, Vukovaru, Zadru i Zagrebu), a ja ću sa svoje strane sudjelovati tako da vas svaki tjedan do travnja barem jednom podsjetim na ovo vrijedno događanje.
P. S. Dodajem da je sukladno temi Tjedna dobre knjige, ambasador teme ("osoba koja na najbolji način, svojim likom, životom i djelom i predstavlja temu Tjedna") postao naš pisac Hrvoje Šalković. Osoba je to koja se nametnula sama od sebe, s obzirom da je u posljednjih 12 godina proputovao više od 100 država na 7 kontinenata.
U svakom slučaju provjerite TJEDAN DOBRE KNJIGE.
(Vijest s T-Portala na LINKU.)
četvrtak, 10.03.2011.
John Sandford: "Izabrana žrtva"
Krimić, kako već znamo iz prakse i čitateljskog iskustva, ima neka uvriježena pravila. Jedno od osnovnih je sljedeće: do zadnjega se ne smije saznati tko je ubojica. Ova knjiga to prvo i osnovno pravilo nije ispoštovala: dobar dan, gospodine James Quatar, vama koji ste profesor povijesti umjetnosti i istovremeno serijski ubojica sitnih plavuša (ne brinite se, ovo definitivno nije spoiler, jer osim što ćete to saznati u prvoj rečenici ovog romana, i na koricama knjige stoji upravo ime serijskog ubojice koji će zadavati puno muka glavnom detektivu na slučaju, još jednom Lucasu u mom životu, ali ovog puta Davenportu).
Unatoč toj maestralnoj omaški i totalnom iznevjerenju mog očekivanja, knjiga nije nezanimljiva jer kad malo bolje razmislim, njezina je glavna vrijednost u bogatoj psihološkoj karakterizaciji jednog serijskog ubojice, osobe s poremećajem nagona i narcisoidnog psihopata. Priličan broj romana o serijskim ubojicama otkriva njihova imena tek na kraju, kad je čitatelj već toliko sluđen njihovim masakrima da i ne pokušava više shvatiti što se skriva iza njihovih poremećenih pobuda. Tu zamku je autor John Sanford izvrsno zaobišao, a nije nastojao da nam se ubojica svidi ili da razvijemo simpatije prema njemu (zato ja recimo imam problema s gledanjem "Dextera" - jer ne mogu pomiriti u sebi gađenje prema glavnom junaku i očito nastojanje autora serije da mi se kao gledateljici glavni junak svidi).
Nadalje, drugo od tih nekoliko osnovnih pravila za pisanje krimića jest - pamtljiv i pametan istražitelj. Naš Lucas Davenport je možda pametan, ali imam dojam da i nije osobito pamtljiv. Nekako ne vidim kako je on mogao postati protagonist serije romana Johna Sanforda (možda griješim, možda čovjek navikne na njega). Sav je zubat, širokih ramena, nevjerojatno plavih očiju i uvijek dobro osunčan da ti dođe da se pobljuješ. Pravi istražitelj mora imati dobro njegovane brčiće, kao što svaki čitatelj krimića vrlo dobro zna, ili sijedu punđu, ili makar mora imati dobro prilagođenu ovisnost o opijumu.
Ah, ima taj Sandford još toliko toga za naučiti!
utorak, 08.03.2011.
Arturo Perez-Reverte: "Klub Dumas"
Dugo sam čekala na čitanje ove književne poslastice, ali moram priznati da jednom kad sam počela, kao da mi nekako nije išlo u tek (ali to sam ja, to je zbog umora i nervoze).
Naravno, znate o čemu se radi - ako već niste čitali knjigu, sigurno ste gledali film "Deveta vrata" s Johnnyem Deppom u naslovnoj ulozi. Depp (koji je, usput budi rečeno, ponešto drugačiji nego što fizički izgleda glavni lik) u filmu utjelovljuje Lucasa Corsa, lovca na knjige koji dobije ponešto neobičan zadatak - za svog bogatog kupca otkriti je li knjiga "Deveta vrata u kraljevstvo sjena" autentična. Naime, u sedamnaestom stoljeću izvjesni tiskar Aristide Torchia odlučuje tiskati knjigu koju je već nekoliko stoljeća ranije spalio vatikanski kler. Zbog tiskanja te knjige, Torchia stradava, a na svijetu danas postoji tek tri poznata primjerka. Jedan je u posjedu knjižara Vara Borje, s kojim se Lucas Corso nalazi u poslovnoj vezi. I, koji je pravi?
U priču se upliće i navodno autentično poglavlje Dumasova rukopisa "Triju mušketira", romana koji je u Dumasovo vrijeme izlazio u nastavcima. Akademska prepirka u koju Lucas Corso upada sa svojim sugovornikom, književnim teoretičarem i zaljubljenikom u Dumasov lik i djelo, Borisom Balkanom, još jednom otkriva vječnu dvojbu oko koje se sporimo u književnom svijetu - kvalitetno ili popularno.
I u Dumasovo vrijeme, kako saznajemo iz ove knjige, postojali su ghost-writeri, odnosno istraživači koji su sačinjavali grube koncepte Dumasovih djela, dok je on dodavao završni magični dodir koji je njegova djela činio popularnijima i besmrtnijima od djela njegovih davno zaboravljenih suvremenika (kako je Dumas bio bonvivan, razumljivo je kako niti pola njegovih djela ne bi ugledalo svjetlo dana da se nije oslanjao na pomoć suradnika). Evo kako je pisao:
U svakom slučaju, brojni likovi iz Dumasovih romana postojali su i u svojim stvarnim utjelovljenjima, koja su, u odnosu na sjajne i pamtljive junake, bila pomalo blijeda sa svojim nezanimljivim autobiografijama.
Ova knjiga je u najmanju ruku egzotična, pogotovo za žanr krimića kojemu se nastoji približiti. Naime, već samo europsko tlo s kojega potječe pisac Arturo Perez-Reverte garantira da se neće raditi o tehničkoj razrađenosti američkog krimića na kakav sam, moram priznati, pomalo navikla.
No zanimljivo, bez daljnjeg - vrlo zanimljivo.
nedjelja, 06.03.2011.
Obrazovanje - ključ za dulji život
I dalje pišem o temama koje se neizravno dotiču ovog bloga i razloga njegova nastanka (da, ja pišem o knjigama, ali i a) o drugim stvarima koje čitam - uključujući novinske i internetske članke i b) upravo kroz knjige se možete obrazovati). Danas o nekoliko istraživanja čiji su zaključci bili da ljudi koji se cijeli život obrazuju dulje i kvalitetnije žive od onih koji se ne obrazuju. I dok su se neka istraživanja, poput harvardskog, bazirala samo na polaženje redovnih škola i fakulteta, neka istraživanja australskih znanstvenika na uzorku od 600 ljudi pokazala su kako i samoinicijativni interes za neko područje (odnosno bavljenje nekim hobijem) može dovesti do boljeg i kvalitetnijeg životnog standarda, da ne spominjemo i dulji životni vijek. U novinskom članku koji sam čitala spominje se kao jedna od ispitanica žena u dobi od 52 godine koja ima završenu srednju školu, ali se čitav život interesirala za botaniku i uzgoj cvijeća. Ta žena živi kvalitetniji i ispunjeniji život od ljudi koji se ne bave takvim stvarima, kaže novinski članak.
Dakle, da biste bili sretniji, ispunjeniji i dugovječniji, postanite radoznali i okrenite se proučavanju stvari koje volite
Boston.com
NY Times
India Edunews
ABC News
subota, 05.03.2011.
Tjedan dobre knjige
Da će se tržište knjiga pobrinuti samo za sebe, pokazao je i nedavni Interliber na kojemu je za 30 posto povećana prodaja knjiga, a posjetilo ga je oko 100 tisuća ljudi (nažalost, u tih 100 tisuća nije bilo i mene, šmrc!) - unatoč tome što još uvijek ne postoji ujednačena strategija poticanja kupovanja knjiga i čitanja, ovi podatci vesele. Dobra se tradicija nastavlja, pa će od 14. do 20. travnja u tridesetak hrvatskih gradova i oko stotinjak knjižara biti održan Tjedan Dobre Knjige pod sloganom Putuj knjigom.
Do ove ideje došle su organizatorice Vlatka Jeh i Zdenka Gold po uzoru na nizozemski Boekenweek. U svakom slučaju, očekujte Kaleidoskop, program na javnim površinama koji obuhvaća niz književno-zabavnih i edukativnih projekata, a u knjižarama koje će sudjelovati u Tjednu Dobre Knjige kupci će na poklon dobiti knjigu ekskluzivno pisanu za tu prigodu.
Tjedan Dobre Knjige planira biti tematska manifestacija, a prva tema kojom će se baviti bit će putovanja (stoga i ovaj prikladan slogan). Potvrđeno je sudjelovanje niza knjižara u Hrvatskoj (u Bjelovaru, Čakovcu, Dubrovniku, Gospiću, Hvaru, Karlovcu, Kaštel Sućurcu, Makarskoj, Metkoviću, Omišu, Opatiji, Osijeku, Požegi, Puli, Rijeci, Slavonskom Brodu, Sinju, Sisku, Splitu, Sv. Heleni, Šibeniku, Varaždinu, Vinkovcima, Vukovaru, Zadru i Zagrebu), a ja ću sa svoje strane sudjelovati tako da vas svaki tjedan do travnja barem jednom podsjetim na ovo vrijedno događanje.
U svakom slučaju provjerite TJEDAN DOBRE KNJIGE.
(Vijest s T-Portala na LINKU.)
četvrtak, 03.03.2011.
Obrazovanje nije punjenje bureta, već paljenje vatre
Ovaj citat Williama Butlera Yeatsa uvod je u tekst koji planiram napisati već jako dugo i pomalo strepim pri pomisli da neće biti dovoljno dostojan ljudi kojih se tiče. Potaknuta sam djelomice na pisanje ovog posta i pismom isprike učiteljice pred mirovinom koje je pred otprilike mjesec dana kružilo internetom, a možete ga naći kod kolege blogera Pax et Discordia na ovom linku, želeći ogorčenoj i zabrinutoj učiteljici, kao bivša učenica četiriju izvrsnih profesora, vratiti barem smiješak na lice.
U tom smislu ovo možda i neće biti tekst o knjigama, kakva je moja uobičajena navada, iako će zapravo i biti, jer se tiče dvoje (osnovnoškolskih) profesora koji su me naučili voljeti knjige, čitanje i pisanu riječ, i još dva (srednjoškolska) profesora kojima mogu zahvaliti neprestanu i goruću znatiželju koja me tjera i pokreće u životu. Ovim putem im svima veliko hvala.
"Vrhunska je umjetnost kad nastavnik učenika uspije potaknuti da s veseljem uči i maštovito se izražava." (Albert Einstein)
Prva je moja razrednica iz viših razreda osnovne škole, koja mi je predavala hrvatski jezik i književnost. Ona je nešto starija od mojih roditelja i još smo uvijek u neprestanom prijateljskom kontaktu, iako sam davno završila srednju školu i fakultet, jer se radi o ženi koja nikada nije prestala učiti, raditi i stvarati. Do prošle godine bila je voditeljica dramske skupine u mojoj osnovnoj školi, ali joj je od ove godine vodstvo škole zahvalilo na suradnji. Tu je zahvalu ona objeručke prihvatila, dijelom da se kao starija učiteljica malo odmori i prepusti svjetla reflektora mlađim snagama, a dijelom iz revolta što se nekad prestižno školsko natjecanje Lidrano u posljednje vrijeme pretvorilo u neugodnu obvezu koju sve škole na ovom području nastoje otkloniti od sebe i posljedično u pravu sprdačinu.
Iako se sjećam da su je moji školski kolege uvijek ocjenjivali kao pomalo uštogljenu ženu, u stvarnosti to doista nije tako (a to sam uvidjela, kako već rekoh, tek u godinama nakon što sam izašla iz osnovne škole). Radi se o ženi koja apsolutno ništa nije znala o mjuziklima prije nego što je odlučila producirati jedan (požnjevši maestralan uspjeh na Lidranu te godine). Godinu nakon toga odlučila je s učenicima snimiti film, iako niti o snimanju filmova ništa nije znala (ali je naučila). Ja se još uvijek dobro sjećam godina u kojima smo u dramskoj družini radili dramatizaciju "Kamenih svatova" i "Leta kroz pubertet" po knjizi Sanje Pilić, ako se ne varam. Mimo toga, ja sam bila i recitator: od petog do osmog razreda recitirala sam stihove Jesenjina, Cesarića, Ujevića, Preverta... "Barbara" i "Svakidašnja jadikovka" i danas su pjesme koje mogu čitati i razumjeti bez ikakvih problema.
Današnji klinci se žale na nju - da je prestroga i da su joj kriteriji previsoki. No ako radi jednako kao što je radila i s nama, znam da nikoga neće pustiti iz svog razreda a da svoj materinji jezik nije doista dobro naučio. S druge strane, ona se za razliku od drugih starijih učiteljica iz moje škole svakodnevno oduševljava promjenama koje donosi HNOS - uživa u tome da se više rade projekti, plakati, grupni radovi, da su materijali bogatiji, da su škole bolje opremljene i da, kako ona kaže, postaje menadžer maloj grupi sudionika, koji postaju njezini suradnici, a ne više samo njezini učenici.
Lekcije koje sam naučila od svoje razrednice:
- čovjek nikad nije prestar da bi učio nove stvari, učenje je stvar volje i elana
- kreativnost je način života
- ne postoji ništa što ne možemo napraviti, samo ako se dovoljno potrudimo
- od snižavanja kriterija nitko ne profitira, kvaliteta (obrazovanja) se postiže samo trudom i radom
- promjene moramo prihvatiti objeručke, jer su neizbježne i neminovne
"Ljude ne možete ničemu naučiti. Možete im samo pomoći da sve otkriju u sebi." (Galileo)
Drugi je moj profesor hrvatskog jezika koji je u vrijeme dok sam ja pohađala osnovnu školu kao mladi profesor iz grada došao u prigradsku, gotovo seosku sredinu. Imavši dovoljno vremena i volje, osnovao je školski list, jedan od najboljih u državi (također je na Lidranu, dok je to natjecanje još kotiralo, pobirao lovorike, kao jedan od rijetkih seoskih osnovnoškolskih listova koji su se uopće našli na državnom natjecanju). On je prepoznao da sam ja dijete sklono pisanoj riječi i da sam i u to vrijeme vrlo rado čitala (za to, doduše, nije trebalo puno mudrosti s obzirom da je bilo prilično očito da imam dvije lijeve noge za ritmiku i rukomet, te dvije lijeve ruke za likovnu skupinu). Knjigama koje je birao za moje čitanje mimo lektire, te neprestanim usmjeravanjem na novinarsku i literarnu skupinu, nedvojbeno me obilježio, pa i izgradio u osobu kakva sam danas.
Učenici su ga u vrijeme kad sam ja išla u školu smatrali smiješnim, jer je dopuštao da svatko piše svoju temu na satu zadaćnice, pa nas je čak i poticao da smišljamo svoje naslove i budemo kreativni pri pisanju. Često se oduševljavao kad je kod učenika koji nisu imali dara za pisanje nalazio literarne bisere i nije pravio razliku između nas odlikaša i vrlodobrih ili dobrih učenika ukoliko je u školskom listu valjalo objaviti neki sastav ili novinarski rad. Ipak, kad sam ga nekoliko puta nakon osnovne škole srela, često je spominjao upravo nekolicinu nas u svakoj generaciji kojima se posebno posvetio. Tijekom rada u mojoj osnovnoj školi objavio je zbirku poezije, prilično neobične nama koji smo dotad čitali poeziju u metru i rimi. Kao novinarki osnovnoškolskog lista, uvijek nam je uspijevao pribaviti nevjerojatno poznate sugovornike - od rock-zvijezda do popularnih književnika (pravo čudo za seosku osnovnu školu). Na nastavi hrvatskog jezika i književnosti bio je nemilosrdan - mojoj najboljoj prijateljici je davao jedinicu za jedinicom dok nije dobro shvatila gradivo iz gramatike (na kraju je imala peticu, ali tek kad je istinski razumjela gramatička pravila).
Iskreno, ne znam što je danas s njim. Ubrzo nakon što sam izašla iz osnovne škole, oženio se i dobio dijete, te je postalo isplativije da napusti seosku osnovnu školu i zaposli se u gradskoj. Moja mi razrednica često priča kako se ni njoj ne javlja često, a i kako više nije onakav kreativac kakvog se sjećam. Sve me to navodi na zaključak kako profesor kakvog se sjećam više ne postoji, no to nije razlog da ga se ne sjećam onakvog kakav je bio dok sam ja bila njegova učenica.
Lekcije koje sam naučila od svog profesora hrvatskog jezika:
- za svaku promjenu u životu potrebna je nevjerojatna količina hrabrosti
- svijet je često bolji prema onima koji su prosječni nego prema onima koji su iznimni; prosječni žele svesti iznimne na svoju mjeru
- glede novinarstva: objektivno izvještavanje; pet W-pitanja; "ako događanje ne postoji, trebamo potaknuti događanja" - kad u školskom listu nije bilo dovoljno tema, nema frke - organizirat ćemo natjecanje u pečenju palačinki između razreda, ići ćemo na izlet, pitat ćemo stare bake čega se one sjećaju o povijesti mjesta... sve je vrijedno bilježenja
- nikad nisi premlad za dobru knjigu; ono što ne razumiješ danas, razumjet ćeš sutra
- čitanje je važno: čitanjem razvijamo vještinu čitanja i vještinu razumijevanja drugih ljudi
- za važne stvari u životu se valja potruditi
"Čovjek se s poštovanjem sjeća svojih nastavnika, a sa zahvalnošću se sjeća onih koji su probudili naše osjećaje. Novo gradivo itekako nam je potrebno, ali za rast je i biljci, i dječjoj duši potrebna toplina." (Carl Jung)
Treći je moj razrednik u posljednja dva razreda srednje škole, predavao nam je sociologiju i politiku i gospodarstvo (ako se ne varam, po struci je pravnik kao i ja). Čovjek je bio školska maskota, svi ga najbolje pamte po legendarnim provalama koje su našle svoje mjesto u školskim analima. Komedijaš, ili bolje rečeno - humorist. Stand-up komičar. Ipak ga se ne sjećam najviše po tome, nego da se radi o čovjeku koji svoj posao radi s kombinacijom umornog ogorčenja i ugodne zabavljenosti. Predavao nam je sociologiju iz pozicije čovjeka koji je vidio apsolutno svako sranje koje adolescent može napraviti, i kao da ga ništa od toga više nije moglo iznenaditi. Vodio nas je na maturalac i mislim da tih sedam dana ni minute nije spavao (hodao je po hotelu neprestano nervozno pušeći). Kad danas razmišljam o njemu, shvatim da su lekcije koje smo dobili od njega lakše prodrle u naše usijane glave pomoću humora nego pomoću prisile koju su upražnjavali neki drugi profesori. U predavanjima - da smo mu dopustili, mogao nam je reći i puno više. No i ovo što je rekao, bilo je više nego što smo mogli upiti u tom trenutku.
Povremeno ga sretnem u gradu i još uvijek je simpatičan mali čovječuljak koji valjda jedino snagom volje uspijeva ovladati hordom podivljalih vreća hormona. Posljednji put kad smo razgovarali, bilo je to na petogodišnjici mature; mislim da se malo stidio kako se studenti loše znaju zabavljati. Danas, kad razmišljam o srednjoj školi, često pomislim kako sam bila previše loše raspoložena i previše zabrinuta zbog gluposti da bih to vrijeme dobro iskoristila. Voljela bih da sam više napravila u srednjoj školi.
Lekcije koje sam naučila od svog razrednika u srednjoj školi:
- misli svojom glavom, ti tupavi, glupavi tinejdžeru
- nikad ne znaš što ti život nosi, budi maksimalno pripremljen (to je lekcija kojoj se ovih dana ponovno vraćam)
- ne shvaćaj sebe previše ozbiljno, jer ćeš inače poludjeti
- humor je lijek, a kao i pero, često i moćnije oružje od mača
- mase su glupe, pametan može biti jedino pojedinac
- kad šaraš po školskoj klupi, to je kao da šaraš svom roditelju po faci
Posljednji na mojoj listi je profesor koji mi je u srednjoj školi predavao povijest. To su bila najzanimljivija predavanja na kojima sam bila, a tu uključujem i brojna predavanja na diplomskom i poslijediplomskom studiju te razna izvannastavna predavanja koja sam pohađala. Ovaj profesor je znao povijest objediniti, napraviti od nje jednu logičnu i međuovisnu cjelinu, što dotad nikad nisam doživjela da neki profesor učini. Svaka je legenda imala svoj temelj u stvarnosti, svaki je povijesni događaj imao svoj uzrok, povod, tijek i posljedicu. Taj je profesor znao kako u učenicima probuditi žeđ za znanjem i uvijek je stajao na raspolaganju kad je trebalo započeti potragu. Njegova predavanja nikad se nisu striktno držala nastavnog plana, već su nas tjerala da sami odemo na mjesta gdje su nas čekale relevantne spoznaje. Moj je razred u srednjoj školi bio izvrstan razred, od nas trideset bilo je osamnaest odlikaša, većina nas je do sad završila i fakultete i počela raditi, a ponekad mislim da je i njegova zasluga u tome što je u nama probudio znatiželju, a ne ravnodušnost, želju za učenjem, a ne želju za brzim uspjehom.
Lekcije koje sam naučila od svog profesora povijesti:
- nikad nemojte prestati učiti
- što više znaš, više vrijediš
- svi smo ravnopravni i od svakoga se može nešto naučiti
utorak, 01.03.2011.
Canfield-Hansen-McCarty: "Melem za dušu 4"
Znam da ćete reći da pišem o doista odvratnim knjigama. Znam da ćete me optužiti da ne biram i da se u lošim knjigama valjam kao svinja u napoju. No moram priznati da mi treba injekcija pozitivne energije da me trgne iz učmalosti, a "Melem za dušu" se učinio kao vrlo dobar izbor ("Chicken Soup for the Soul" glasi naslov ove knjige u izvorniku, i on to doista znači - ponekad vam treba nešto da vas trgne, da vas dirne i da vas gane, da osjetite da ste još uvijek živi ispod sedamsto kora kolotečine, tramvaja, posla i kućanskih obveza). Jack Canfield i Mark Victor Hansen, u četvrtom dijelu uz suradnju Hanocha i Meladee McCarty, u ovom su dijelu "Melema za dušu" (a ja sam jako davno, i to u nekoliko navrata, čitala prvi nastavak) donijeli 75 novih "priča koje će vas dirnuti u srce i razgaliti vam dušu". Danas tih nastavaka ima barem mali milijun, pa i "Melem za žensku/mušku/dječju/bablju dušu" i tako dalje. Kad ovako objašnjavam, znam da djeluje otrcano, pogotovo zato što su prva dvojica autora dobro poznati urbi et orbi kao treneri samopomoći i pozitivnog razmišljanja.
(Priznajem, radi se o knjizi za curice - a ja sam ovih dana totalna curica).
Međutim, razveselio me već i sam uvod:
Čovječanstvo se naraštajima odgajalo upravo kroz priče. I danas se odgajamo kroz priče, iako su one servirane na malo drugačiji način: kroz medije. I radi se o malo drugačijim pričama, kojih sam se, da budem iskrena, zasitila. Kako sam neko vrijeme i sama radila u novinama, znam kako se radi spin i kako novine žele prikazati dnevne događaje. Možda zauzimam pomalo hipijevski pogled na svijet (osim u seksualnom smislu, tu vlastitim izborom odlučujem ostati puritanka), ali zapravo mi je dosta priča o revoluciji, o tome kako ništa ne valja, o tome kako je sve skupo i neprestano poskupljuje (stvar koju ja trenutno najviše želim na svijetu izrazito je jeftina, a definitivno se ne može kupiti novcem - pa ni Mastercardom), o tome kako nam treba ovo ili ono... Ja želim pozitivni pristup životu: želim čuti kako ćemo svijet učiniti ljepšim mjestom, želim jedno doista dobro rješenje nekog (ma i najsitnijeg) problema. Želim konačno odahnuti kao ljudsko biće koje živi na ovom komadiću planete, od priča koje me samo čine nervoznom i potiču na razmišljanje o bijegu od stvarnosti. Želim da netko dođe i kaže - "Ovo sam ja i ja predlažem da radimo te i te dobre stvari da popravimo taj i taj problem."
Upravo me zato ova knjiga potakla da razmišljam o ljudima koji su nas nešto naučili i koji su postali važni u našim životima: od prijatelja, očeva, majki, braće i sestara do posve nepoznatih ljudi.
Recimo, super mi je bila priča naslovljena "Pisma za Eileen". U toj priči riječ je o srednjem djetetu u obitelji, kćeri Eileen, koja je još kao dijete bila svojeglava, često je upadala u prepirke s roditeljima i nije im dala da izraze svoje mišljenje, umjesto toga uvijek zalupivši vratima svoje sobe. Njezina joj je majka stoga počela pisati pisma. Eileen primitak tih pisama nikad nije spominjala, ali je promjena u njezinom ponašanju bilo. Nabolje, dakako. Tek kad se selila iz roditeljske kuće, Eileen je svojoj majci spomenula da je sačuvala sva pisma koja je primila od nje - i da će ih jednom pročitati svojoj kćeri.
Ili recimo, izvrsna je priča o čovjeku koji dijeli sendviče: Michael Christiano, službenik suda u New Yorku, svakog jutra u četiri sata izradi i podijeli 200 sendviča za njujorške beskućnike. Po lošem i po lijepom vremenu, on to čini svakodnevno već 20 godina. Ne čini on to radi slave ili radi pozornosti javnosti, već jednostavno na skroman način želi činiti dobro.
Meni nedostaje takvih priča. Ako ih imate - o dobročiniteljima, karizmatičnim pojedincima ili samo običnim ljudima koji su uspjeli učiniti nešto sjajno, podijelite ih sa mnom ovdje.
