U posljednje vrijeme imam nešto više vremena na raspolaganju, pa se nastojim riješiti starih novina koje su mi se nagomilale u kutijama i zakutcima, između ostalog i hrpetine starih Vijenaca i Zareza koje svaki put kad izađu samo odložim s najboljom namjerom da ih pročitam kroz nekoliko dana. Očekujte da ćete dobiti puno preporuka za čitanje starih novina od mene u idućih nekoliko tjedana (o da, tjedana! Upravo toliko sam novina uspjela prikupiti tijekom prethodnih nekoliko mjeseci).
Zadnji Vijenac koji je izašao je broj 444 od 10. ožujka o.g. Taj broj ima izvrsnu temu broja - u povodu dvadesete obljetnice smrti pisca Grahama Greenea. Osobno nikad nisam čitala ništa od ovog autora, ali planiram (možda i stoga što su nam popisi lektira - onda kad sam imala vremena čitati - tradicionalno manjkavi, no na taj sam se problem žalila već milijunti puta. Moja sestrica trenutno čita "Smrt u čizmama" i "Sedam zvonara majke Marije", što se sjećam da sam i ja čitala sto godina ranije, tako da se po tom pitanju zapravo ništa nije promijenilo).
Nadalje, u tom mi se Vijencu svidio i uvodnik Luke Šeputa o manjku konstruktivne ideje i vizije kod naših prosvjednika (valjalo je to reći, svi bi samo kritizirali, ali nitko nema pojma kako stvari poboljšati, kako riješiti probleme i kako se izvući iz depresije). Također, volim pročitati i standardno dragu kolumnu profesorice Nives Opačić.
Konačno, potaknuta pričom iz Vijenca o organizaciji radionica Komunikološke škole Matice Hrvatske na temu "Mediji i djeca" (a i jednim tekstom koji sam pročitala na Rozojkozi, gdje se Sagittaria obrušila na tekst Mime Simić koji se izrazito kritično odnosi prema Teenu i OK-u, te drugim tiskanim medijima za žensku djecu), počela sam razmišljati o djeci u medijima, odnosno djeci kao korisnicima medija.
Kao prvo, internet. Uvijek se javlja pitanje kako roditelj treba puštati dijete da koristi internet. Uostalom, svi ga koriste, profesori ga preporučuju kao glavno sredstvo pronalaska informacija za različite školske projekte, a koliko ja primjećujem, klinci ga vole kao sredstvo komunikacije putem Facebooka (čak i klinci mlađi od 13 godina, što je donja granica kreiranja profila na Facebooku, no mislim da sam vam o tome već pisala). Mail adresu klinci imaju samo zato što im treba za kreiranje akaunta na Fejsu, što je po mom mišljenju glupo. Neki roditelji u mom okruženju stoga puštaju klince surfati uz uvjet da se kompjutor nalazi u dnevnoj sobi i da postoji neki blagi nadzor nad onime što gledaju, ali ja sam osobno bila svjedok da moj nećak u dnevnom boravku, pred svojim roditeljima i svekolikom rodbinom ogovara svoje roditelje putem chata, ali sam valjda jedino ja bila dovoljno blizu da uspijem pročitati (znam, nije kul, ali ja sam znatiželjna tetka, ubijte me!) Žao mi je što internet među klincima nije dovoljno dobro iskorišten u edukativne svrhe, a klinci kao da znaju, prvo su nabasali na sve ono što ne valja - pornografske sajtove, pedofile koji ih vrebaju i sajtove koji im nastoje oteti novac i vrijeme.
Kao drugo, postoje i tiskani mediji za klince, kao što su već spomenuti Teen i OK, iako mi se čini da njih više čitaju cure nego dečki. Već spomenuti nećak i već spomenuta sestrica upravo su u tim godinama da ih takve tiskovine zanimaju, pa imam nekakav uvid, a osim toga, sjećam se i sebe. Raspametim se kad se samo sjetim naslova tih časopisa - "Samo reci ne", "Kako da te zamijeti najkuliji dečko u razredu", "Odjeća za pravu zavodnicu" i tako dalje (naravno, izmišljam). No i ja sam ih čitala i nisam ispala ništa retardiranija nego što jesam, ako me kužite. Također, ja se raspametim i na takve tiskovine za odrasle žene - "Priuštite mu užitak kakav nije ni sanjao", "Odjenite se za zavođenje" i "Jeste li ljubomorni ili vas je baš briga". Ne čitam ih. Ne zanima me odjeća, ne zanima me samopomoć, ne zanima me šminka i ne znam ništa o cipelama. Ne izlazim na mondena mjesta i ne da me se lako zapanjiti sjajnim stvarčicama (to je tako odnedavno, da ste me pitali prije pet ili šest godina, rekla bih da mi nije prebitno, ali volim se dobro obući, volim potrošiti na cipele, volim izaći i tako dalje. Da ste me isto pitali s petnaest godina, rekla bih da nema važnije stvari od toga). Što me zanima, then? Putovanja, knjige (naturlich!), filmovi, biografije pametnih znamenitih ljudi, kazališne predstave, dobra hrana, znanstvene teorije, psihologija i sociologija. Danas bih voljela da postoji časopis za ljude poput mene (ako postoji uopće još koja osoba poput mene!) i imam dojam da bih sad voljela da postoji pametan časopis za ljude poput mene kad sam bila tinejdžerica, možda bih to vrijeme koju mrvicu bolje iskoristila. Jasno, dopuštam i da sam odrastanjem postala snob pa da je svakom klincu u trenutku odrastanja takva literatura potrebna i da se neće ništa strašno dogoditi ako je budu čitali. U svakom slučaju, znam da meni nije naškodila.
Kao treće, televizija je koma. Iskreno, ne čudi me što klinci uporno gledaju "Gumuš" i "Asi" jer doista nema ništa drugo. Ne znam bih li im što preporučila. Dječji program vikendom i dvije emisije za tinejdžere - "Briljanteen" i "Parlaonica" vrte se u istom konceptu već godinama i tu nema nikakvih novosti. Ponovno tvrdim, možda sam snob, možda su Winx i Bratz isto što su nama bili Power Rangers, i možda je Briljanteen ostao svjež ma koliko se dugo vrtio na televiziji.
Zaključno moram reći kako mediji imaju veliku odgovornost - ako se djeca javljaju kao akteri vijesti pogotovo, a znamo da se to kod nas ponekad i ne poštuje (eklatantan je onaj primjer novinara Drage Hedla koji je svako malo donosio priče i svjedočanstva djevojčica iz osječkog Doma za nezbrinutu djecu, kao da se posluživao tim pričama s pladnja...). I svakako valja paziti što im se servira. Ali s mjerom, pametniji su oni nego što mislimo.
Post je objavljen 24.03.2011. u 19:59 sati.