Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
utorak, 01.03.2011.
Canfield-Hansen-McCarty: "Melem za dušu 4"
Znam da ćete reći da pišem o doista odvratnim knjigama. Znam da ćete me optužiti da ne biram i da se u lošim knjigama valjam kao svinja u napoju. No moram priznati da mi treba injekcija pozitivne energije da me trgne iz učmalosti, a "Melem za dušu" se učinio kao vrlo dobar izbor ("Chicken Soup for the Soul" glasi naslov ove knjige u izvorniku, i on to doista znači - ponekad vam treba nešto da vas trgne, da vas dirne i da vas gane, da osjetite da ste još uvijek živi ispod sedamsto kora kolotečine, tramvaja, posla i kućanskih obveza). Jack Canfield i Mark Victor Hansen, u četvrtom dijelu uz suradnju Hanocha i Meladee McCarty, u ovom su dijelu "Melema za dušu" (a ja sam jako davno, i to u nekoliko navrata, čitala prvi nastavak) donijeli 75 novih "priča koje će vas dirnuti u srce i razgaliti vam dušu". Danas tih nastavaka ima barem mali milijun, pa i "Melem za žensku/mušku/dječju/bablju dušu" i tako dalje. Kad ovako objašnjavam, znam da djeluje otrcano, pogotovo zato što su prva dvojica autora dobro poznati urbi et orbi kao treneri samopomoći i pozitivnog razmišljanja.
(Priznajem, radi se o knjizi za curice - a ja sam ovih dana totalna curica).
Međutim, razveselio me već i sam uvod:
Čovječanstvo se naraštajima odgajalo upravo kroz priče. I danas se odgajamo kroz priče, iako su one servirane na malo drugačiji način: kroz medije. I radi se o malo drugačijim pričama, kojih sam se, da budem iskrena, zasitila. Kako sam neko vrijeme i sama radila u novinama, znam kako se radi spin i kako novine žele prikazati dnevne događaje. Možda zauzimam pomalo hipijevski pogled na svijet (osim u seksualnom smislu, tu vlastitim izborom odlučujem ostati puritanka), ali zapravo mi je dosta priča o revoluciji, o tome kako ništa ne valja, o tome kako je sve skupo i neprestano poskupljuje (stvar koju ja trenutno najviše želim na svijetu izrazito je jeftina, a definitivno se ne može kupiti novcem - pa ni Mastercardom), o tome kako nam treba ovo ili ono... Ja želim pozitivni pristup životu: želim čuti kako ćemo svijet učiniti ljepšim mjestom, želim jedno doista dobro rješenje nekog (ma i najsitnijeg) problema. Želim konačno odahnuti kao ljudsko biće koje živi na ovom komadiću planete, od priča koje me samo čine nervoznom i potiču na razmišljanje o bijegu od stvarnosti. Želim da netko dođe i kaže - "Ovo sam ja i ja predlažem da radimo te i te dobre stvari da popravimo taj i taj problem."
Upravo me zato ova knjiga potakla da razmišljam o ljudima koji su nas nešto naučili i koji su postali važni u našim životima: od prijatelja, očeva, majki, braće i sestara do posve nepoznatih ljudi.
Recimo, super mi je bila priča naslovljena "Pisma za Eileen". U toj priči riječ je o srednjem djetetu u obitelji, kćeri Eileen, koja je još kao dijete bila svojeglava, često je upadala u prepirke s roditeljima i nije im dala da izraze svoje mišljenje, umjesto toga uvijek zalupivši vratima svoje sobe. Njezina joj je majka stoga počela pisati pisma. Eileen primitak tih pisama nikad nije spominjala, ali je promjena u njezinom ponašanju bilo. Nabolje, dakako. Tek kad se selila iz roditeljske kuće, Eileen je svojoj majci spomenula da je sačuvala sva pisma koja je primila od nje - i da će ih jednom pročitati svojoj kćeri.
Ili recimo, izvrsna je priča o čovjeku koji dijeli sendviče: Michael Christiano, službenik suda u New Yorku, svakog jutra u četiri sata izradi i podijeli 200 sendviča za njujorške beskućnike. Po lošem i po lijepom vremenu, on to čini svakodnevno već 20 godina. Ne čini on to radi slave ili radi pozornosti javnosti, već jednostavno na skroman način želi činiti dobro.
Meni nedostaje takvih priča. Ako ih imate - o dobročiniteljima, karizmatičnim pojedincima ili samo običnim ljudima koji su uspjeli učiniti nešto sjajno, podijelite ih sa mnom ovdje.
