Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
četvrtak, 24.02.2011.
Tjedan dobre knjige
Da će se tržište knjiga pobrinuti samo za sebe, pokazao je i nedavni Interliber na kojemu je za 30 posto povećana prodaja knjiga, a posjetilo ga je oko 100 tisuća ljudi (nažalost, u tih 100 tisuća nije bilo i mene, šmrc!) - unatoč tome što još uvijek ne postoji ujednačena strategija poticanja kupovanja knjiga i čitanja, ovi podatci vesele. Dobra se tradicija nastavlja, pa će od 14. do 20. travnja u tridesetak hrvatskih gradova i oko stotinjak knjižara biti održan Tjedan Dobre Knjige pod sloganom Putuj knjigom.
Do ove ideje došle su organizatorice Vlatka Jeh i Zdenka Gold po uzoru na nizozemski Boekenweek. U svakom slučaju, očekujte Kaleidoskop, program na javnim površinama koji obuhvaća niz književno-zabavnih i edukativnih projekata, a u knjižarama koje će sudjelovati u Tjednu Dobre Knjige kupci će na poklon dobiti knjigu ekskluzivno pisanu za tu prigodu.
Tjedan Dobre Knjige planira biti tematska manifestacija, a prva tema kojom će se baviti bit će putovanja (stoga i ovaj prikladan slogan). Potvrđeno je sudjelovanje niza knjižara u Hrvatskoj (u Bjelovaru, Čakovcu, Dubrovniku, Gospiću, Hvaru, Karlovcu, Kaštel Sućurcu, Makarskoj, Metkoviću, Omišu, Opatiji, Osijeku, Požegi, Puli, Rijeci, Slavonskom Brodu, Sinju, Sisku, Splitu, Sv. Heleni, Šibeniku, Varaždinu, Vinkovcima, Vukovaru, Zadru i Zagrebu), a ja ću sa svoje strane sudjelovati tako da vas svaki tjedan do travnja barem jednom podsjetim na ovo vrijedno događanje.
U svakom slučaju provjerite TJEDAN DOBRE KNJIGE.
(Vijest s T-Portala na LINKU.)
ponedjeljak, 21.02.2011.
Kako birati knjige za praznike
Nažalost, praznici i godišnji odmori su udaljeni od nas još barem pola godine, pa se nekako i ne nadam da ću se upustiti u čitanje "Uliksa" za kojim me srce boli već godinama što ga nisam pročitala. No Zlica Od Opaka napisala je sjajan post o tome kako iako čitavu godinu viče "Živio šund!", nekako se u vrijeme godišnjih odmora uvijek zatekne kako čita kakvog Kanta, Dostojevskog, ili nedajblože, Krležine "Zastave" (iako, moram se složiti da je Hedwig Courths-Mahler izvrsno štivo za plažu, osobito ako imate žensko društvo uz koje se možete nesmetano cerekati).
Što ja mislim o tome? Uvijek se nađe netko tko će vas kompleksirati - bilo zbog toga kakvu glazbu slušate, koje filmove gledate ili kakve knjige čitate. Uvijek će vam netko reći - "Ali to je klasik, to naprosto MORAŠ pročitati!" I onda se vi nađete u situaciji da morate misliti o sebi kako niste dovoljno načitani, dovoljno obrazovani, dovoljno dostojni. No evo istine: knjiga i materijala za čitanje postoji nevjerojatno more i ja veću radost nađem u tome da otkrijem neki književni biser u nedvojbenom šundu nego kad ga nađem kod Dostojevskog (jer to od Dostojevskog u krajnjoj liniji i očekujemo, za ime Božje!) Abritri ukusa često su pristrani pa ne valja osuđivati ljude - niti na temelju glazbe, niti na temelju knjiga, niti na temelju filmova - jer i samoprozvani arbitri ukusa imaju svoje mračne tajne: možda vole Lady Gagu, možda Judith Krantz, a možda filmove s Willom Farellom. Onaj tko je uvijek uzvišen, neka slobodno baci prvi kamen, ali neka ga usmjeri prema nekom drugom. Ja nemam kompleksa glede svog ukusa i obrazovanja (iako nikad ne zaboravljam da nikad ne smijem prestati učiti) i veseli me čitati krimiće, čak i u serijalima - što više, to bolje! Krležine "Zastave" su važne, priznajem, ali ponekad mi je također važno da pustim mozak na pašu, da mislim o tome što je Danielle rekla Peteru za vrijeme njihovog zajedničkog leta avionom (bubam napamet, ni na što se ovim ne referiram!) ili tko je ubio gospođicu Simone.
Vrijeme jest dragocjeno. Ali uravnotežen čovjek zna da postoji vrijeme za sve - vrijeme za spavanje, vrijeme za rad i vrijeme za odmor. Postoji vrijeme za učenje i vrijeme za zabavu (i često se zateknem kako sam više naučila u vremenu za zabavu nego dok sam se trsila nešto naučiti tijekom vremena za učenje). A kao što i Zlica navodi, praznici nisu vrijeme za ležerno prelistavanje Krleže. Isto tako, životne lekcije ne nalaze se samo u pustim svescima Dostojevskog. Nalaze se i u svakodnevnim situacijama - kad kuhate ručak, pijete kavu ili kad samo dokoličarite. A dok dokoličarite, ja vam uvijek preporučujem knjigu. Ili u ovom slučaju, jedan humorističan tekst s bloga Poslije ponoći.
Kako i zašto odabrati krive knjige za praznike, parodija
Još jedna kratka obavijest: na Rozojkozi objavila sam tekst o filmovima koji govore o knjigama (pisala sam o "Julie&Julia" i "The Jane Austen Book Club" , pa slobodno čitajte, komentirajte, i svakako razmišljajte).
Filmovi o knjigama
subota, 19.02.2011.
Haruki Murakami: "Kafka na žalu"
Znate da već par godina nastojim pročitati sve što je Murakami napisao i objavio u našem prijevodu i da sam u toj namjeri prilično daleko odmakla. Trenutno mislim da mi je ostalo tek nekoliko njegovih romana i kratkih priča ("Kad padne mrak", recimo, i "Pleši pleši pleši"). "Kafku na žalu" sam dugo gledala, ali nikako prilike za čitanje. Pa i sad, kad sam je uhvatila čitati, kao da je sve drugo došlo prije na red nego ta knjiga (iz nekog razloga nisam mogla uhvatiti dah, skupiti koncentraciju).
I onda sam je jučer pročitala. I sviđa mi se, iako se još jednom potvrđuje kako je kraće i jezgrovitije romane pisao prije nego što mu je spisateljski rad postao jedino i stalno zanimanje. Kao i mnoge druge njegove knjige, i ovoj je glavni lik jedan otuđeni dječak (otuđenje i izolacija česti su motivi Murakamijevih knjiga, što nije nerazumljivo razmislimo li iz koje kulture taj pisac dolazi).
Kafka Tamura ime je ovog dječaka, koji u dobi od petnaest godina, gonjen unutarnjim porivima odlučuje napustiti svog samoživog oca i otisnuti se u svijet. Kao svoje odredište bira grad Takamatsu na japanskom otoku Shikoku i tamo upoznaje niz šarolikih likova. S druge strane, upoznajemo i neobičnog gospodina Nakatu koji umije razgovarati s mačkama, iako je tragedija u djetinjstvu dovela do toga da je postao glup i ne zna čitati, pa mu predsjednik svakoga mjeseca šalje "pod-poru". Ova priča ima snažno uporište u japanskoj kulturi i tradiciji (koju ponešto poznajem, spominje se tu i Genji i Murasaki Shikibu), a sve ukomponirano u suvremenu kulturu koju svi dobro poznajemo, pa čak i izolirani Japan.
Kad razmišljam o tome što je cilj ove knjige, to bi i ovaj put bilo izvjesno odrastanje: Kafka traži svoju otuđenu majku i sestru. Njegova majka, s druge strane, traži spokoj. Gospodin Nakata traži smisao svog nesretnog života, a Nakatin prijatelj gospodin Hoshino traži životnu pustolovinu koja će za njega imati neko značenje.
Zanimljivo je da su me elementi ove knjige strašno podsjetili na "Šumu Striborovu" koja, kako znamo, ima temelj u slavenskoj mitologiji, pa valja zaključiti da su sve mitologije u određenom smislu iste - sve tragaju za smislom života. I u ovom slučaju Kafka mora zakoračiti u onostrano da bi zaključio kako se ipak isplati vratiti (kao i naša poslovična baka iz "Šume Striborove"). Svijetom, kao i u "Šumi Striborovoj", hodaju neobična stvorenja iz bajki, koja nisu niti dobra, niti loša, već su simboli ljudskog traganja - za razliku od Malika Tintilinića i Domaćih, kod Murakamija se javljaju mačke, vojnici i kapetan Sanders kao vodiči u drugi svijet.
U jednom dijelu romana javlja se pitanje koje je meni bilo izrazito zanimljivo, a to je mogu li ljudi biti duhovi i dok su živi. Objašnjenje kakvo postoji kod Murakamija (a za koje on vuče inspiraciju iz jedne priče o Genjiju), glasi kako je moguće da jaka, najčešće negativna emocija, kroz snove traumatizirane osobe generira zloduha koji onda pohodi osobu za koju traumatizirana osoba misli da joj je nanijela zlo i zlostavlja je (dakle, izvjesna gospa koju je Genji ostavio, u svojim se snovima pretvarala u zloduha i opsjedala je bračnu ložnicu druge gospe koja je zatrudnjela s Genjijem, a da gospa-zloduh nije napuštala svoj krevet, samo joj je kosa ujutro smrdjela po dimu - radilo se ustvari o tamjanu koji su svećenici kadili dok su se molili za trudnu gospu i da je duh pusti na miru). Slično objašnjenje u zapadnjačkoj tradiciji postoji za poltergeiste. Naime, jedno od objašnjenja za poltergeiste koji udaraju vratima, bacaju kamenje po kući, lupaju loncima ili šaraju po zidovima, jest da se u toj kući nalazi osoba koja je toliko traumatizirana (postoje i slučajevi djece koja su bila zlostavljana u takvim kućama), da su njezine negativne emocije toliko snažne da stvaraju nezadrživu kinetičku energiju koja se na određeni način osvećuje zlostavljačima, a da traumatizirana osoba za to zapravo niti ne zna, niti je odgovorna za svoja djela.
Ono što se meni kod Murakamija sviđa jest to s koliko ljubavi on govori o svojim likovima: recimo, gospodin Nakata nije sasvim dobar čovjek, ali čitatelju i unatoč tome vrlo brzo postaje drag i simpatičan (to mi je zapravo bilo pomalo osvježenje nakon Elfriede Jelinek koja je prema svojim likovima ako ne već mrzovoljna, a ono barem indiferentna). Evo jednog zornog prikaza djetinjstva gospodina Nakate:
Važnu životnu lekciju Kafka Tamura dobio je i od prijatelja Oshime (koji, kao i svi Murakamijevi likovi, ima puno vlastitih problema iz kategorije "tko sam i kamo idem"), a tiče se ljudi koje on naziva "šupljim ljudima" - koji nisu sasvim uključili svoj mozak, pa bezrezervno pristaju uz ideologije koje im se nameću. Poslušajmo.
Oshima upre šiljkom olovke prema knjigama. A misli, naravno, na cijelu knjižnicu."
(za hrvatske šuplje umove nema bojazni - tima ne bi palo na pamet ni za milijun godina da bi se mogli infiltrirati u knjižnicu, hvala bogu).
Zaključno, moram reći da preporučujem čitanje Murakamija, od početka do kraja, i da čitajući ovu knjigu nećete požaliti (naime, poltergeisti, Šuma Striborova i šuplji ljudi tek su nekoliko aspekata u ovoj knjizi koji su mi bili najzanimljiviji pa sam ih morala podijeliti s vama. Vjerujte, ima ih još.)
petak, 18.02.2011.
Tjedan dobre knjige
Da će se tržište knjiga pobrinuti samo za sebe, pokazao je i nedavni Interliber na kojemu je za 30 posto povećana prodaja knjiga, a posjetilo ga je oko 100 tisuća ljudi (nažalost, u tih 100 tisuća nije bilo i mene, šmrc!) - unatoč tome što još uvijek ne postoji ujednačena strategija poticanja kupovanja knjiga i čitanja, ovi podatci vesele. Dobra se tradicija nastavlja, pa će od 14. do 20. travnja u tridesetak hrvatskih gradova i oko stotinjak knjižara biti održan Tjedan Dobre Knjige pod sloganom Putuj knjigom.
Do ove ideje došle su organizatorice Vlatka Jeh i Zdenka Gold po uzoru na nizozemski Boekenweek. U svakom slučaju, očekujte Kaleidoskop, program na javnim površinama koji obuhvaća niz književno-zabavnih i edukativnih projekata, a u knjižarama koje će sudjelovati u Tjednu Dobre Knjige kupci će na poklon dobiti knjigu ekskluzivno pisanu za tu prigodu.
Tjedan Dobre Knjige planira biti tematska manifestacija, a prva tema kojom će se baviti bit će putovanja (stoga i ovaj prikladan slogan). Potvrđeno je sudjelovanje niza knjižara u Hrvatskoj (u Bjelovaru, Čakovcu, Dubrovniku, Gospiću, Hvaru, Karlovcu, Kaštel Sućurcu, Makarskoj, Metkoviću, Omišu, Opatiji, Osijeku, Požegi, Puli, Rijeci, Slavonskom Brodu, Sinju, Sisku, Splitu, Sv. Heleni, Šibeniku, Varaždinu, Vinkovcima, Vukovaru, Zadru i Zagrebu), a ja ću sa svoje strane sudjelovati tako da vas svaki tjedan do travnja barem jednom podsjetim na ovo vrijedno događanje.
U svakom slučaju provjerite TJEDAN DOBRE KNJIGE.
(Vijest s T-Portala na LINKU.)
srijeda, 16.02.2011.
Elfriede Jelinek: „Pijanistica“
Toliko sam dobrih stvari čula o toj „Pijanistici“, kritičari su joj skladali hvalospjeve, bila su im puna usta klavirskih pasaža, Elfriede Jelinek je proglašavana najvećom od najvećih austrijskih književnica… i moram priznati da sam se baš veselila kad sam upravo tu knjigu izabrala u knjižnici.
Hmda. Zbog kritičarskog fanatizma se sad bojim da ću biti prozvana seljankom jednom malograđanskom ako kažem da mi je knjiga bila privlačna samo kroz prvih dvadesetak stranica. Nije mi se svidjela tema, nije mi se svidio stil, nisu mi se svidjeli likovi… što da radim, kako da se obranim?
Idemo redom: čitateljsko iskustvo od neugodnije vrste. Trebalo mi je dugo, nisam se mogla koncentrirati (no to možda i nije krivnja ove knjige, već mojih duševnih previranja ovih dana), čitala sam tek po par stranica dnevno i jedva sam čekala kraj. Uglavnom, tijekom čitanja sam većinom osjećala gađenje, a ako je to ono što je autorica htjela postići: thumbs up, uspjela je!
Radnji treba dugo da se zalaufa. Stranicama i stranicama možemo raspredati o tome kako se doima voziti bečkim tramvajima, ali ćemo tek na posljednjih dvadesetak stranica zgurati pravu radnju knjige: S&M, nasilje i bolestan odnos s majkom. Možemo govoriti o nježnom udvaranju između učiteljice klavira i njezinog mlađahnog učenika, navodeći točno što je koje od njih reklo o Schubertu, ali se nećemo libiti skriti do čega je to udvaranje dovelo, kao da skrivamo retardiranu tetku.
Likovi, redom: Erika Kohut – učiteljica glasovira. Njezina majka – teroristica života svoje kćeri. Walter Klemmer – veslač i učenik glasovira, student na Tehničkom fakultetu. Nijedno od njih mi nije drago, i niti jedno ne mogu opravdati u njihovom ponašanju. Kao prvo, majku koja je svog mentalno oboljelog muža smjestila u umobolnicu, a zatim se kao pijavica prikrpila kćeri i počela živjeti svoj život kroz nju. Obje su malograđanke, da se razumijemo. Erika Kohut – uvjerena da je bolja od svih zato što ju je majka čitav život odgajala na taj način, živi potkresanih krila nakon što njezina karijera pijanistice počinje kretati silaznom putanjom. Zbog svoje urođene nadmoćnosti, emocionalno se doima krhko poput šiparice (ja sam se tako posljednji put osjećala kad sam imala cca 16 godina). Ne može se povezati s drugim ljudima i sve više nalikuje pravom sociopatu, i to ne od one dobro prilagođene vrste. I konačno, Walter Klemmer, student koji se zaljubio u svoju učiteljicu. No jednom kad mu je ona odobrila ljubavne nasrtaje (mada na svoj ludi, neprilagođeni način), pretvara se u zvijer (jer s tom ludom, neprilagođenom ženom, on smatra da ima zeleno svjetlo za počinjenje svakojakih gluparija kakve se prema drugima ne bi usudio poduzeti – tu je činjenicu, da ona nije normalna, prihvatio s pomirenjem da je to prilika u kojoj će proširiti svoje iskustvo, gdje će se čamac prevrnuti na neku drugu stranu. Učinio je krivi izbor, po mom mišljenju).
O čemu možemo polemizirati kad govorimo o „Pijanistici“: o dvostrukom licu ljubavi? O nasilju nad ženama? O feminizmu? O malograđanštini Erike i njezine majke? O nenormalnim roditeljima koji ubijaju svoju djecu u pojam? Birajte, sve su to legitimne teme.
U konačnici, moram reći da se radi o izrazito provokativnoj knjizi koja nije za one slabijeg želuca, a ovu moju tiradu na temu „Pijanistice“ shvatite samo kao blago upozorenje da je čitanje ove knjige izrazito odgovorna zadaća kojoj valja prići s dužnom ozbiljnošću – nemojte je čitati nepripremljeni kao ja.
nedjelja, 13.02.2011.
Kathy Reichs: "Od kostiju do pepela"
Moja najnovija bibliotečna akvizicija tvorevina je Mozaik knjige - najnoviji prijevod knjige autorice Kathy Reichs pod naslovom "Od kostiju do pepela". Ne moram niti napominjati kako se radi o autorici koja je stvorila već kultnu literarnu i televizijsku junakinju - doktoricu Temperance Brennan, forenzičnu antropologinju čije se televizijsko utjelovljenje kao nebo od zemlje razlikuje od literarnog lika.
Knjiga obuhvaća geografsko područje Kanade koja je u posljednje vrijeme sve zanimljivija Amerikancima, i to u razdoblju od 1850-tih do danas. Tiče se jednog djetinjeg prijateljstva koje je Temperance (za prijatelje Tempe) gajila prema davno nestaloj Evangelini i koje se doslovce podiglo iz mrtvih kad je pronađen kostur trinaestogodišnje djevojčice čije su kosti dokazivale da je bolovala od neke misteriozne bolesti.
No ono što nas zanima jest kako se Temperance Brennan iz knjige razlikuje od Temperance Brennan iz knjige. Dopustite mi kratak elaborat na temu, obećavam da neću previše daviti.
Televizijska Temperance Brennan je u većoj mjeri plošna i dvodimenzionalna od literarne (naime, nećemo ovu literaturu uzdizati na pijedestal: radi se o solidno zabavnom serijalu krimića s upečatljivom glavnom junakinjom i umjereno zanimljivim fabulama). Ona je ozbiljna, ne shvaća sarkazam (ženski je pandan doktoru Sheldonu Cooperu iz "Big Bang Theorya"), karikatura je znanstvenog pristupa životu - analiza vs sinteza, indukcija vs dedukcija, znanstvene metode: promatranje, intervju, eksperiment. Nema stida, nema emocija.
Takva Temperance Brennan stvorena je da vas nasmije, da se zgražate i/ili da joj se divite: ona doista nema nikakvih skrupula kad se govori o znanosti, tu je beskompromisna. Njezino mirno postojanje poljuljala je tek činjenica da joj se za pomoć kod određenih slučajeva obraća FBI-jev agent Seeley Booth (u seriji ga glumi David Boreanaz, legendaran po glavnoj ulozi u seriji "Angel" - ovo ostavljam za buduće generacije, ne bi li se osvjedočile kakve smo budalaštine gledali na prijelazu tisućljeća). Zapravo, glavni uzrok privlačnosti serije leži u tenzijama između dvoje glavnih likova, kao što ste mogli i pretpostaviti sve i da niste pogledali niti jednu epizodu ove serije. Ono što mi uvijek ostaje nedorečeno (a pretpostavljam da je na televizijskim scenaristima da informacije doziraju gledateljima ne bi li sačuvali njezinu privlačnost) jest odakle dolazi takva Temperance Brennan, kako je naučila to što je naučila (a toga ima puno), kako je stekla svoje navike i način razmišljanja, odakle dolazi (iako, nešto o njezinom ocu i bratu postoji u seriji, da vas ne lažem) i kako je stigla do ovog dana i sata.
Idemo sad na literarnu Temperance Brennan - ona ima svoju povijest zbog koje se možemo poistovjetiti s njom, ima mane, ima poroke... Ima sestru koja je privlačnija od nje. Ima muškarca u svom životu, pa čak i nekoliko njih, što joj definitivno komplicira ljubavni život (znate kako je već to: onaj kojeg nećete vas gnjavi, onaj kojeg želite je nedostupan...) Radi na radnom mjestu za koje je logičnije da je neprestano u kontaktu s policajcima i nasilno prekinutim životima (na Zavodu za sudsku medicinu okruga Quebec), za razliku od televizijske Temperance Brennan koja radi u Smithsonianu - pa nije valjda da se FBI svakog tjedna obraća znanstvenom institutu radi pomoći, nemaju li oni i svoje znanstvenike? Također, literarna Temperance Brennan je nekoliko (desetaka) godina starija od televizijske, ima odraslu kćer i bivšeg supruga.
U tom smislu mi je literarna Temperance ponešto privlačnija, iako kad sve ovo stavim na papir, dođe mi da se zapitam: a) za koji vrag sam ih uopće išla uspoređivati kad je prilično očito da se radi o dva namjerno različita lika i b) glasi li zaključak koji sam donijela da televizijska Temperance Brennan nema definiranu prošlost, a literarna nema budućnost? Ili što?
petak, 11.02.2011.
Kao dvodijelni bade-kostim
Tako sam ovo zamislila kao dvodijelni post, i to većinom kao reagiranja na ono što sam pročitala putem mailova koje primam. Prvi (gornji dio bade-kostima) je novi tekst blogera Željka Obrenovića o Robertu Bolanu i njegovoj knjizi "2666". Izvrstan tekst - kao prvo, konstatira da pisci nisu zvijezde, ili ako čak i jesu (na pamet mi padaju J. K. Rowling ili Dan Brown u današnje vrijeme), njihova se slava ne manifestira na način da moraju svoju intimu skrivati iza tamnih naočala ili prerušeni u nekog anonimca kao što to često moraju poznati glumci ili pjevači. (je li to baš uvijek tako - valja pogledati i drugu stranu medalje: postoji čitav niz instrukcija oko toga kako se ponašati kad upoznajete svog omiljenog slavnog pisca, recimo na ovoj stranici). Svakako se slažem da fanovi više lude za knjigama svojih omiljenih pisaca nego za njima samima, no vjerujem da ima i suprotnih primjera.
Nadalje, tekst konstatira kako s druge strane postoji nekoliko pisaca oko čijih se privatnih persona razvila prava fama jer su se odbijali pojavljivati u javnosti, pa oko nekih od njih (poput Thomasa Pynchona, recimo) postoji ozbiljna dvojba postoje li uopće ili se radi o pseudonimu nekog drugog pisca. I to je zanimljiva pojava - činjenica da fanovi ne mogu ignorirati postojanje privatne, intimne osobe pisca i da ponekad žele znati kakve gaće njihovi najdraži pisci nose, koja im je omiljena boja i s kim su se prvi put poljubili (moje se zanimanje, kako sam ja puritanka i u vlastitim mislima, zadržava na tome da volim znati na koji način moji omiljeni pisci pišu - gdje sjede, za čime rade, kako im pisanje ide... Što opet ne znači da ne bih išla na kavu s Antom Tomićem, recimo - očekujući da je čovjek onoliko duhovit koliko su mu i tekstovi, iako sam gledala preko nekoliko televizijskih intervjua s njime u kojima se otkrio kao stidljiv, povučen čovjek koji rijetko izrekne neumjesnu šalu.)
I inače, što nas tjera da se upoznajemo s piscima čije knjige volimo čitati? Što nas tjera da razmišljamo o tome kakvi su privatno? Jesmo li pobrkali uvjerljivost s iskrenošću? Imamo li dojam da je netko sasvim ogolio svoju dušu, svoju emocionalnu floru i faunu pred nama pa ga stoga želimo pogledati u oči, ne bismo li se do kraja uvjerili? (ja vam ostavljam pitanja, ne i odgovore - život je sve samo ne jednostavan).
Roberto Bolano: 2666
Drugo sam pitanje (donji dio našeg današnjeg bade-kostima) također primila od prijatelja putem maila: jeste li čitali Zagorkinu "Kneginju iz Petrinjske ulice"? Priča vezana uz to pitanje ne može proći bez dviju mojih prijateljica (od kojih jednu moram nazvati najboljom jer definitivno bolju od nje nemam), pa shvatite ovo kao nešto osobniju ispovijed. U posljednje dvije godine imala sam velikih problema odupirati se čitanju Marije Jurić Zagorke jer su dotične gospodične velike ljubiteljice njezinog lika i djela. Razmjenjivali su se svesci "Gordane" i "Jadranke", njuškalo po antikvarijatima i buvljacima u potrazi za tiskanim izdanjima i uvezanim novinskim romanima u nastavcima ove autorice, pa se čak i jedan uvezani komplet romana "Nevina u ludnici" autobusom dovezao iz susjedne nam države uz velike peripetije i dikenskovski razmjer očekivanja. "Tajna Krvavog mosta" i "Grička vještica" za njih su tek osnovna literatura ako se planirate upuštati u površnu raspravu, ali bez čitanja "Plamenih inkvizitora" nemojte ni pomišljati ni na što ozbiljnije. Pa je ovo pitanje: jeste li čitali "Kneginju iz Petrinjske ulice" upućeno i svima vama kao hommage dvjema ženskim osobama koje su najveći Zagorkini fanovi koje poznajem.
četvrtak, 10.02.2011.
Tjedan dobre knjige
Da će se tržište knjiga pobrinuti samo za sebe, pokazao je i nedavni Interliber na kojemu je za 30 posto povećana prodaja knjiga, a posjetilo ga je oko 100 tisuća ljudi (nažalost, u tih 100 tisuća nije bilo i mene, šmrc!) - unatoč tome što još uvijek ne postoji ujednačena strategija poticanja kupovanja knjiga i čitanja, ovi podatci vesele. Dobra se tradicija nastavlja, pa će od 14. do 20. travnja u tridesetak hrvatskih gradova i oko stotinjak knjižara biti održan Tjedan Dobre Knjige pod sloganom Putuj knjigom.
Do ove ideje došle su organizatorice Vlatka Jeh i Zdenka Gold po uzoru na nizozemski Boekenweek. U svakom slučaju, očekujte Kaleidoskop, program na javnim površinama koji obuhvaća niz književno-zabavnih i edukativnih projekata, a u knjižarama koje će sudjelovati u Tjednu Dobre Knjige kupci će na poklon dobiti knjigu ekskluzivno pisanu za tu prigodu.
Tjedan Dobre Knjige planira biti tematska manifestacija, a prva tema kojom će se baviti bit će putovanja (stoga i ovaj prikladan slogan). Potvrđeno je sudjelovanje niza knjižara u Hrvatskoj (u Bjelovaru, Čakovcu, Dubrovniku, Gospiću, Hvaru, Karlovcu, Kaštel Sućurcu, Makarskoj, Metkoviću, Omišu, Opatiji, Osijeku, Požegi, Puli, Rijeci, Slavonskom Brodu, Sinju, Sisku, Splitu, Sv. Heleni, Šibeniku, Varaždinu, Vinkovcima, Vukovaru, Zadru i Zagrebu), a ja ću sa svoje strane sudjelovati tako da vas svaki tjedan do travnja barem jednom podsjetim na ovo vrijedno događanje.
U svakom slučaju provjerite TJEDAN DOBRE KNJIGE.
(Vijest s T-Portala na LINKU.)
utorak, 08.02.2011.
Još jedna obavijest o Tjednu knjige...
... stigla mi je na mail i glasi ovako:
Tjedan dobre knjige pokrenuo je Facebook kampanju „Dobri ljudi u tjednu dobre knjige“.
Facebook kampanja „Dobri ljudi u tjednu dobre knjige“ pokrenuta je s osnovim ciljem popularizacije kulture čitanja u Hrvatskoj. U tu svrhu, pozvali smo najznačajnije ljude hrvatskog javnog života, pisce, glazbenike, glumce, kazalištarce, filmaše, sportaše... da s nama podijele svoja književna iskustva.
U akciju su se do sad uključili Robert Knjaz, Antonija Blaće, Hrvoje Šalković, Anđelo Jurkas, Nina Violić, Edi Maružin, Nataša Rajković, Goran Tudor, Mario Kovač, Aleksandar Antić, Igor Mirković i mnogi drugi. Svi se oni slažu u jednom: knjige su uvelike utjecale i inspirirale njihov život, a čitanje ne prestaje biti dio njihove svakodnevice.
Na našoj Facebook stranici www.facebook.com/tjedandobreknjige, kao i na stranici www.tjedandobreknjige.com, redovito pratite književe kuriozitete naših poznatih i saznajte zašto Saša Antić nikad nije probao heroin, zašto Nina Violić ne voli „Seljačku bunu“, koja je knjiga inspirirala Natašu Rajković da odleti s leptirima, a koja Gorana Tudora na road trip. Saznajte kako Antonija Blaće rado čita Amelie Nothomb i Michela Houellebecq-a i jako voli lik Lisbeth Salander...
O Tjednu dobre knjige ukratko:
Tjedan dobre knjige je nacionalna kulturno-marketinška manifestacija koja se po prvi put održava u Hrvatskoj, od 14. do 20. travnja 2011. godine, s osnovnim ciljem promidžbe knjige i čitanja općenito, a održat će se u 30-ak gradova i u više od 100 knjižara u čitavoj Hrvatskoj.
Tjedan dobre knjige potiče suradnju knjižara, nakladnika, medija i državnih institucija i otvara vrata dijaloga između književne produkcije i publike.
Poklon-knjiga Tjedna dobre knjige zbirka je kratkih priča na temu putovanja (tema ovogodišnjeg Tjedna je putovanje) koju su ekskluzivno za Tjedan dobre knjige napisali naši eminentni autori. Do poklon-knjige moći ćete doći samo na jedan način (ostvarenjem kupovine knjiga u vrijednosti od min. 99 kn u knjižarama koje su uključene u Tjedan) i to isključivo za vrijeme trajanja Tjedna, niti prije niti nakon njega.
Tijekom trajanja Tjedna dobre knjige, na javnim prostorima i u knjižarama diljem Hrvatske održat će se čitav niz popularno-književnih događanja namijenjenih široj publici i čitateljstvu, ali i stručnoj javnosti.
Organizator Tjedna dobre knjige je Zajednica za zaštitu prava nakladnika ZANA.
Više: www.tjedandobreknjige.com
petak, 04.02.2011.
Tjedan dobre knjige
Da će se tržište knjiga pobrinuti samo za sebe, pokazao je i nedavni Interliber na kojemu je za 30 posto povećana prodaja knjiga, a posjetilo ga je oko 100 tisuća ljudi (nažalost, u tih 100 tisuća nije bilo i mene, šmrc!) - unatoč tome što još uvijek ne postoji ujednačena strategija poticanja kupovanja knjiga i čitanja, ovi podatci vesele. Dobra se tradicija nastavlja, pa će od 14. do 20. travnja u tridesetak hrvatskih gradova i oko stotinjak knjižara biti održan Tjedan Dobre Knjige pod sloganom Putuj knjigom.
Do ove ideje došle su organizatorice Vlatka Jeh i Zdenka Gold po uzoru na nizozemski Boekenweek. U svakom slučaju, očekujte Kaleidoskop, program na javnim površinama koji obuhvaća niz književno-zabavnih i edukativnih projekata, a u knjižarama koje će sudjelovati u Tjednu Dobre Knjige kupci će na poklon dobiti knjigu ekskluzivno pisanu za tu prigodu.
Tjedan Dobre Knjige planira biti tematska manifestacija, a prva tema kojom će se baviti bit će putovanja (stoga i ovaj prikladan slogan). Potvrđeno je sudjelovanje niza knjižara u Hrvatskoj (u Bjelovaru, Čakovcu, Dubrovniku, Gospiću, Hvaru, Karlovcu, Kaštel Sućurcu, Makarskoj, Metkoviću, Omišu, Opatiji, Osijeku, Požegi, Puli, Rijeci, Slavonskom Brodu, Sinju, Sisku, Splitu, Sv. Heleni, Šibeniku, Varaždinu, Vinkovcima, Vukovaru, Zadru i Zagrebu), a ja ću sa svoje strane sudjelovati tako da vas svaki tjedan do travnja barem jednom podsjetim na ovo vrijedno događanje.
U svakom slučaju provjerite TJEDAN DOBRE KNJIGE.
(Vijest s T-Portala na LINKU.)
srijeda, 02.02.2011.
Tama Janowitz: "Stanovite godine"
Isprva sam mislila: dobro, kakva je ovo knjiga? Što je bilo Jesenskom i Turku (izdavaču o kojem inače imam dobro mišljenje) da objavi knjigu o seks-i-grad-curi-prije-Seksa-i-grada? Naša Florence Collins je djevojka koja vene za životom na visokoj nozi: došla je do trideset i dvije godine, a još se nije bogato udala te intenzivno traga za čovjekom koji će joj kupiti sve što može zamisliti. Bljak. (Tama Janowitz čak to nije umotala ni u slatkasti omot kakav ima "Seks i grad" - te cure tamo zapravo ne tragaju za lovom, već za Ljubavlju. Kao. Florence Collins niti ne skriva da će se udati za prvog koji naiđe, a da joj se baš ne gadi, pod uvjetom da mu je novčarka deblja od... telefonskog imenika, recimo.)
Ali onda mi je postalo jasno o kojem se vremenu radi: o 1999. godini, kad se o sponzorušama još nije toliko puno pisalo; i da to ustvari i jest Seks i grad prije Seksa i grada. Autorica stoga piše kroniku tadašnjeg suvremenog života u najvećem od svih gradova - tu su droga, alkohol, dijamanti, skupe kuće, beskrupulozni muškarci i jeftine žene. Florence razmišlja na sljedeći način: ulažem u sebe ako ulažem u svoj izgled. Svo je obiteljsko nasljedstvo potrošila na odjeću, kozmetičke tretmane i izlaske u društvo. Njezin je posao u trećerazrednoj aukcijskoj kući nimalo ne ispunjava i ona ubrzano pada u dugove, jedinim izlazom smatrajući bogatu udaju i/ili kriminalne radnje.
Još uvijek sebe smatra dobrom osobom (koja u trenutcima malo posrne, ruku na srce, ali tko je bezgrješan tom društvu?), što mi se čini vrlo zanimljivim, pogotovo u svjetlu posla koji trenutno radim, a koji se tiče brojnih sitnijih i krupnijih kriminalaca. Pa se tako pitam koja je zapravo (kriminalna, rekli bi u mojoj struci) količina koja je potrebna da bi čovjek rekao - e ja sad više definitivno nisam dobra osoba. Ja ozbiljno falšam na svim životnim poljima. Pa i dalje - ljudi se smatraju dobrim osobama iako svjesno ne pridonose uzdržavanju za svoju djecu "da kurva to ne bi potrošila", ne shvaćajući da time zapravo svjesno puštaju svoju djecu da umru od gladi - jer glavno da kurva to ne potroši, zar ne? Klinci izlaze van, opijaju se, kradu po dućanima i provaljuju u kioske, pravdajući se time da ih roditelji ne razumiju - oni se također smatraju dobrim ljudima.
Ja sebe smatram dobrom osobom (jer, na dva pitanja je vrlo teško odgovoriti: jeste li vi dobra osoba? i jeste li sretni? A radi se zapravo o dva sasvim obična, kratka pitanja koja nije teško shvatiti i na koja bi odgovor čovjek trebao iznaći u sekundi), a možda je to glupo od mene. Možda ima ljudi koji smatraju da sam im nanijela zlo ili da sam se loše ponijela prema njima. Međutim, glavni smjerokaz, s obzirom na moju struku je da sam se uvijek držala s prave strane zakona, ako već ne i ništa više. Vjerujte, ponekad je i samo to dovoljno.
(ovo razmišljanje itekako ima veze s knjigom, ali to nećete znati dok je ne pročitate. I, je li se Florence Collins također uvijek držala prave strane zakona?)
