Toliko sam dobrih stvari čula o toj „Pijanistici“, kritičari su joj skladali hvalospjeve, bila su im puna usta klavirskih pasaža, Elfriede Jelinek je proglašavana najvećom od najvećih austrijskih književnica… i moram priznati da sam se baš veselila kad sam upravo tu knjigu izabrala u knjižnici.
Hmda. Zbog kritičarskog fanatizma se sad bojim da ću biti prozvana seljankom jednom malograđanskom ako kažem da mi je knjiga bila privlačna samo kroz prvih dvadesetak stranica. Nije mi se svidjela tema, nije mi se svidio stil, nisu mi se svidjeli likovi… što da radim, kako da se obranim?
Idemo redom: čitateljsko iskustvo od neugodnije vrste. Trebalo mi je dugo, nisam se mogla koncentrirati (no to možda i nije krivnja ove knjige, već mojih duševnih previranja ovih dana), čitala sam tek po par stranica dnevno i jedva sam čekala kraj. Uglavnom, tijekom čitanja sam većinom osjećala gađenje, a ako je to ono što je autorica htjela postići: thumbs up, uspjela je!
Radnji treba dugo da se zalaufa. Stranicama i stranicama možemo raspredati o tome kako se doima voziti bečkim tramvajima, ali ćemo tek na posljednjih dvadesetak stranica zgurati pravu radnju knjige: S&M, nasilje i bolestan odnos s majkom. Možemo govoriti o nježnom udvaranju između učiteljice klavira i njezinog mlađahnog učenika, navodeći točno što je koje od njih reklo o Schubertu, ali se nećemo libiti skriti do čega je to udvaranje dovelo, kao da skrivamo retardiranu tetku.
Likovi, redom: Erika Kohut – učiteljica glasovira. Njezina majka – teroristica života svoje kćeri. Walter Klemmer – veslač i učenik glasovira, student na Tehničkom fakultetu. Nijedno od njih mi nije drago, i niti jedno ne mogu opravdati u njihovom ponašanju. Kao prvo, majku koja je svog mentalno oboljelog muža smjestila u umobolnicu, a zatim se kao pijavica prikrpila kćeri i počela živjeti svoj život kroz nju. Obje su malograđanke, da se razumijemo. Erika Kohut – uvjerena da je bolja od svih zato što ju je majka čitav život odgajala na taj način, živi potkresanih krila nakon što njezina karijera pijanistice počinje kretati silaznom putanjom. Zbog svoje urođene nadmoćnosti, emocionalno se doima krhko poput šiparice (ja sam se tako posljednji put osjećala kad sam imala cca 16 godina). Ne može se povezati s drugim ljudima i sve više nalikuje pravom sociopatu, i to ne od one dobro prilagođene vrste. I konačno, Walter Klemmer, student koji se zaljubio u svoju učiteljicu. No jednom kad mu je ona odobrila ljubavne nasrtaje (mada na svoj ludi, neprilagođeni način), pretvara se u zvijer (jer s tom ludom, neprilagođenom ženom, on smatra da ima zeleno svjetlo za počinjenje svakojakih gluparija kakve se prema drugima ne bi usudio poduzeti – tu je činjenicu, da ona nije normalna, prihvatio s pomirenjem da je to prilika u kojoj će proširiti svoje iskustvo, gdje će se čamac prevrnuti na neku drugu stranu. Učinio je krivi izbor, po mom mišljenju).
O čemu možemo polemizirati kad govorimo o „Pijanistici“: o dvostrukom licu ljubavi? O nasilju nad ženama? O feminizmu? O malograđanštini Erike i njezine majke? O nenormalnim roditeljima koji ubijaju svoju djecu u pojam? Birajte, sve su to legitimne teme.
U konačnici, moram reći da se radi o izrazito provokativnoj knjizi koja nije za one slabijeg želuca, a ovu moju tiradu na temu „Pijanistice“ shvatite samo kao blago upozorenje da je čitanje ove knjige izrazito odgovorna zadaća kojoj valja prići s dužnom ozbiljnošću – nemojte je čitati nepripremljeni kao ja.
Post je objavljen 16.02.2011. u 12:56 sati.