Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
nedjelja, 13.03.2011.
Francois Lelord: "Hector u potrazi za srećom"
Moja strast za knjigama koje jednostavnim jezikom znaju izreći najveće životne istine je već poslovična - na još jednu sam naletjela zahvaljujući suradnji pet hrvatskih izdavača u još jednom pothvatu kiosk-izdavaštva. "Hector u potrazi za srećom" francuskog autora Francoisa Lelorda je jednostavna, a bogata knjiga (što mi pada na pamet - "Mali princ", recimo. Ili "Prva damska detektivska agencija". Jednostavan rječnik, velike istine).
Hector je, kaže Lelord, po zanimanju psihijatar. On je bio dobar psihijatar, ne zato što je imao fensi diplomu ili kožni otoman, već stoga što je doista znao slušati ljude. Slušajući ih tako godinama, zaključio je da ljudi koji bi trebali biti sretni, jer nemaju stvarnih problema, ponekad uopće ne uspijevaju osjećati sreću. Zbog njih i njihovih imaginarnih problema, i Hector se osjetio pomalo potištenim i kao da niti sam nije onoliko dobar psihijatar kakav je bio. Stoga je odlučio otići na godišnji odmor, proputovati svijet, a potom se dosjetio kako će svoje putovanje iskoristiti da istraži i prouči sreću.
Njegovo se istraživanje svelo na dvadesetak prilično jednostavnih lekcija koje je izveo iz svojih dogodovština, ali ćete ih pročitati sami, ne želim vam kvariti zadovoljstvo u otkrivanju novih stvari.
No ipak ću vam reći jednu stvar koju sam ustanovila u razgovorima s psihijatrima (ne u profesionalnom svojstvu). Kod nas se psihijatrija svodi na propisivanje lijekova, a ne na psihoterapiju razgovorom kako to viđamo u američkim filmovima. Dragi ljudi koji su imali problema često su bivali otpravljeni iz psihijatrijske ordinacije samo s receptom, ne i utjehom ili razgovorom, stoga ponekad mislim da bi dobar razgovor riješio brojne probleme.
Moram reći da sam u razgovorima s psihijatrima doznala isto tako i da se najveće dostignuće psihijatrije kao znanosti u velikoj mjeri oslanja na farmaceutska dostignuća: oni očekuju da će uz pomoć DNA-analize, jednom kad to bude moguće, moći propisivati upravo one lijekove one vrste i količine koja će točno odgovarati osobi kojoj su potrebni tako da se osigura individualni pristup liječenju. Nekako, i to smatram pomalo žalosnim, no razmišljajući o tome, podvlačim da nisam stručnjakinja i da razumijem da postoje ljudi koji imaju ozbiljne duševne smetnje organskog karaktera, poremećaje u funkcioniranju mozga zbog čega im doista samo farmaceutski pripravci mogu pomoći, i razumijem da se psihijatrija mora najviše baviti upravo tim najtežim bolesnicima kakve u svakodnevnom životu, na ulici, niti ne možemo susresti.
Nadalje, moramo reći i nekoliko riječi o ljudima koji nisu doista sretni:
Ja sam se ponekad bojala za sebe - hoću li ikad moći za sebe reći da sam sretna (dakako, to je bilo u pubertetu, kad mi je mozak radio hormonalne lupinge kao građevinska miješalica). Sad mogu. Unatoč... svemu što se svakodnevno zna dogoditi. Ali razumijem da nekim ljudima treba više - da pronađu svoje mjesto na svijetu, svoj položaj u društvu. Razumijem da neki ljudi misle da zaslužuju više, da su prevareni, da im treba više novca, više ljubavi, više prijatelja, više nečega trećeg. Razumijem da je ponekad teško biti sretan. Ali nije nemoguće, neovisno o tome koliko čovjek novaca ili prijatelja ima. Sreća, naime, dolazi iznutra, ako to nije preveliki klišej da bih time završila ovaj post.
P. S. "Hectora u potrazi za srećom" toplo preporučujem i nadam se da će vam se svidjeti barem upola onoliko koliko se svidio meni.
