Dugo sam čekala na čitanje ove književne poslastice, ali moram priznati da jednom kad sam počela, kao da mi nekako nije išlo u tek (ali to sam ja, to je zbog umora i nervoze).
Naravno, znate o čemu se radi - ako već niste čitali knjigu, sigurno ste gledali film "Deveta vrata" s Johnnyem Deppom u naslovnoj ulozi. Depp (koji je, usput budi rečeno, ponešto drugačiji nego što fizički izgleda glavni lik) u filmu utjelovljuje Lucasa Corsa, lovca na knjige koji dobije ponešto neobičan zadatak - za svog bogatog kupca otkriti je li knjiga "Deveta vrata u kraljevstvo sjena" autentična. Naime, u sedamnaestom stoljeću izvjesni tiskar Aristide Torchia odlučuje tiskati knjigu koju je već nekoliko stoljeća ranije spalio vatikanski kler. Zbog tiskanja te knjige, Torchia stradava, a na svijetu danas postoji tek tri poznata primjerka. Jedan je u posjedu knjižara Vara Borje, s kojim se Lucas Corso nalazi u poslovnoj vezi. I, koji je pravi?
U priču se upliće i navodno autentično poglavlje Dumasova rukopisa "Triju mušketira", romana koji je u Dumasovo vrijeme izlazio u nastavcima. Akademska prepirka u koju Lucas Corso upada sa svojim sugovornikom, književnim teoretičarem i zaljubljenikom u Dumasov lik i djelo, Borisom Balkanom, još jednom otkriva vječnu dvojbu oko koje se sporimo u književnom svijetu - kvalitetno ili popularno.
"Radi romana u nastavcima trošilo se mnogo papira koji koješta podnosi, ali Dumas je bio iznad toga... U književnosti je vrijeme brodolom u kojemu Bog prepoznaje svoje; pozivam vas da nabrojite junake knjiga koji su zahvaljujući zdravlju nadživjeli d' Artagnana i njegove prijatelje, osim, možda Sherlocka Holmesa Conana Doylea... Ciklus Mušketira nedvojbeno je viteški roman u nastavcima; tu ćete pronaći sve grijehe te vrste. No posrijedi je je i poučni feljton, iznad uobičajene razine toga roda. Priča o prijateljstvu i pustolovinama koja ostaje svježa unatoč promjeni ukusa i glupoj nemilosti u koju je pala pustolovina. Čini se da se, nakon Joycea, moramo prepustiti Molly Bloom i odreći se Nausikaje nakon brodoloma na nekoj plaži..."
I u Dumasovo vrijeme, kako saznajemo iz ove knjige, postojali su ghost-writeri, odnosno istraživači koji su sačinjavali grube koncepte Dumasovih djela, dok je on dodavao završni magični dodir koji je njegova djela činio popularnijima i besmrtnijima od djela njegovih davno zaboravljenih suvremenika (kako je Dumas bio bonvivan, razumljivo je kako niti pola njegovih djela ne bi ugledalo svjetlo dana da se nije oslanjao na pomoć suradnika). Evo kako je pisao:
"Dumas bi dao glavne crte svakog djela i o tome raspravio sa suradnikom koji bi potražio dokumentaciju i napisao kostur priče, ili prvi sastav: na bijelim listovima. Zatim bi Dumas pisao na plavima... Radio je u košulji, ujutro ili na večer. Gotovo nikad poslijepodne. Nije pio kavu niti likere, samo seltzersku vodu. A rijetko je i pušio. Ispunjavao je stranice dok su ga izdavači požurivali i stalno tražili još. Maquet je nedotjerani materijal slao poštom, a on se uznemiravao zbog kašnjenja..."
U svakom slučaju, brojni likovi iz Dumasovih romana postojali su i u svojim stvarnim utjelovljenjima, koja su, u odnosu na sjajne i pamtljive junake, bila pomalo blijeda sa svojim nezanimljivim autobiografijama.
Ova knjiga je u najmanju ruku egzotična, pogotovo za žanr krimića kojemu se nastoji približiti. Naime, već samo europsko tlo s kojega potječe pisac Arturo Perez-Reverte garantira da se neće raditi o tehničkoj razrađenosti američkog krimića na kakav sam, moram priznati, pomalo navikla.