Ovaj citat Williama Butlera Yeatsa uvod je u tekst koji planiram napisati već jako dugo i pomalo strepim pri pomisli da neće biti dovoljno dostojan ljudi kojih se tiče. Potaknuta sam djelomice na pisanje ovog posta i pismom isprike učiteljice pred mirovinom koje je pred otprilike mjesec dana kružilo internetom, a možete ga naći kod kolege blogera Pax et Discordia na ovom linku, želeći ogorčenoj i zabrinutoj učiteljici, kao bivša učenica četiriju izvrsnih profesora, vratiti barem smiješak na lice.
U tom smislu ovo možda i neće biti tekst o knjigama, kakva je moja uobičajena navada, iako će zapravo i biti, jer se tiče dvoje (osnovnoškolskih) profesora koji su me naučili voljeti knjige, čitanje i pisanu riječ, i još dva (srednjoškolska) profesora kojima mogu zahvaliti neprestanu i goruću znatiželju koja me tjera i pokreće u životu. Ovim putem im svima veliko hvala.
"Vrhunska je umjetnost kad nastavnik učenika uspije potaknuti da s veseljem uči i maštovito se izražava." (Albert Einstein)
Prva je moja razrednica iz viših razreda osnovne škole, koja mi je predavala hrvatski jezik i književnost. Ona je nešto starija od mojih roditelja i još smo uvijek u neprestanom prijateljskom kontaktu, iako sam davno završila srednju školu i fakultet, jer se radi o ženi koja nikada nije prestala učiti, raditi i stvarati. Do prošle godine bila je voditeljica dramske skupine u mojoj osnovnoj školi, ali joj je od ove godine vodstvo škole zahvalilo na suradnji. Tu je zahvalu ona objeručke prihvatila, dijelom da se kao starija učiteljica malo odmori i prepusti svjetla reflektora mlađim snagama, a dijelom iz revolta što se nekad prestižno školsko natjecanje Lidrano u posljednje vrijeme pretvorilo u neugodnu obvezu koju sve škole na ovom području nastoje otkloniti od sebe i posljedično u pravu sprdačinu.
Iako se sjećam da su je moji školski kolege uvijek ocjenjivali kao pomalo uštogljenu ženu, u stvarnosti to doista nije tako (a to sam uvidjela, kako već rekoh, tek u godinama nakon što sam izašla iz osnovne škole). Radi se o ženi koja apsolutno ništa nije znala o mjuziklima prije nego što je odlučila producirati jedan (požnjevši maestralan uspjeh na Lidranu te godine). Godinu nakon toga odlučila je s učenicima snimiti film, iako niti o snimanju filmova ništa nije znala (ali je naučila). Ja se još uvijek dobro sjećam godina u kojima smo u dramskoj družini radili dramatizaciju "Kamenih svatova" i "Leta kroz pubertet" po knjizi Sanje Pilić, ako se ne varam. Mimo toga, ja sam bila i recitator: od petog do osmog razreda recitirala sam stihove Jesenjina, Cesarića, Ujevića, Preverta... "Barbara" i "Svakidašnja jadikovka" i danas su pjesme koje mogu čitati i razumjeti bez ikakvih problema.
Današnji klinci se žale na nju - da je prestroga i da su joj kriteriji previsoki. No ako radi jednako kao što je radila i s nama, znam da nikoga neće pustiti iz svog razreda a da svoj materinji jezik nije doista dobro naučio. S druge strane, ona se za razliku od drugih starijih učiteljica iz moje škole svakodnevno oduševljava promjenama koje donosi HNOS - uživa u tome da se više rade projekti, plakati, grupni radovi, da su materijali bogatiji, da su škole bolje opremljene i da, kako ona kaže, postaje menadžer maloj grupi sudionika, koji postaju njezini suradnici, a ne više samo njezini učenici.
Lekcije koje sam naučila od svoje razrednice:
- čovjek nikad nije prestar da bi učio nove stvari, učenje je stvar volje i elana
- kreativnost je način života
- ne postoji ništa što ne možemo napraviti, samo ako se dovoljno potrudimo
- od snižavanja kriterija nitko ne profitira, kvaliteta (obrazovanja) se postiže samo trudom i radom
- promjene moramo prihvatiti objeručke, jer su neizbježne i neminovne
"Ljude ne možete ničemu naučiti. Možete im samo pomoći da sve otkriju u sebi." (Galileo)
Drugi je moj profesor hrvatskog jezika koji je u vrijeme dok sam ja pohađala osnovnu školu kao mladi profesor iz grada došao u prigradsku, gotovo seosku sredinu. Imavši dovoljno vremena i volje, osnovao je školski list, jedan od najboljih u državi (također je na Lidranu, dok je to natjecanje još kotiralo, pobirao lovorike, kao jedan od rijetkih seoskih osnovnoškolskih listova koji su se uopće našli na državnom natjecanju). On je prepoznao da sam ja dijete sklono pisanoj riječi i da sam i u to vrijeme vrlo rado čitala (za to, doduše, nije trebalo puno mudrosti s obzirom da je bilo prilično očito da imam dvije lijeve noge za ritmiku i rukomet, te dvije lijeve ruke za likovnu skupinu). Knjigama koje je birao za moje čitanje mimo lektire, te neprestanim usmjeravanjem na novinarsku i literarnu skupinu, nedvojbeno me obilježio, pa i izgradio u osobu kakva sam danas.
Učenici su ga u vrijeme kad sam ja išla u školu smatrali smiješnim, jer je dopuštao da svatko piše svoju temu na satu zadaćnice, pa nas je čak i poticao da smišljamo svoje naslove i budemo kreativni pri pisanju. Često se oduševljavao kad je kod učenika koji nisu imali dara za pisanje nalazio literarne bisere i nije pravio razliku između nas odlikaša i vrlodobrih ili dobrih učenika ukoliko je u školskom listu valjalo objaviti neki sastav ili novinarski rad. Ipak, kad sam ga nekoliko puta nakon osnovne škole srela, često je spominjao upravo nekolicinu nas u svakoj generaciji kojima se posebno posvetio. Tijekom rada u mojoj osnovnoj školi objavio je zbirku poezije, prilično neobične nama koji smo dotad čitali poeziju u metru i rimi. Kao novinarki osnovnoškolskog lista, uvijek nam je uspijevao pribaviti nevjerojatno poznate sugovornike - od rock-zvijezda do popularnih književnika (pravo čudo za seosku osnovnu školu). Na nastavi hrvatskog jezika i književnosti bio je nemilosrdan - mojoj najboljoj prijateljici je davao jedinicu za jedinicom dok nije dobro shvatila gradivo iz gramatike (na kraju je imala peticu, ali tek kad je istinski razumjela gramatička pravila).
Iskreno, ne znam što je danas s njim. Ubrzo nakon što sam izašla iz osnovne škole, oženio se i dobio dijete, te je postalo isplativije da napusti seosku osnovnu školu i zaposli se u gradskoj. Moja mi razrednica često priča kako se ni njoj ne javlja često, a i kako više nije onakav kreativac kakvog se sjećam. Sve me to navodi na zaključak kako profesor kakvog se sjećam više ne postoji, no to nije razlog da ga se ne sjećam onakvog kakav je bio dok sam ja bila njegova učenica.
Lekcije koje sam naučila od svog profesora hrvatskog jezika:
- za svaku promjenu u životu potrebna je nevjerojatna količina hrabrosti
- svijet je često bolji prema onima koji su prosječni nego prema onima koji su iznimni; prosječni žele svesti iznimne na svoju mjeru
- glede novinarstva: objektivno izvještavanje; pet W-pitanja; "ako događanje ne postoji, trebamo potaknuti događanja" - kad u školskom listu nije bilo dovoljno tema, nema frke - organizirat ćemo natjecanje u pečenju palačinki između razreda, ići ćemo na izlet, pitat ćemo stare bake čega se one sjećaju o povijesti mjesta... sve je vrijedno bilježenja
- nikad nisi premlad za dobru knjigu; ono što ne razumiješ danas, razumjet ćeš sutra
- čitanje je važno: čitanjem razvijamo vještinu čitanja i vještinu razumijevanja drugih ljudi
- za važne stvari u životu se valja potruditi
"Čovjek se s poštovanjem sjeća svojih nastavnika, a sa zahvalnošću se sjeća onih koji su probudili naše osjećaje. Novo gradivo itekako nam je potrebno, ali za rast je i biljci, i dječjoj duši potrebna toplina." (Carl Jung)
Treći je moj razrednik u posljednja dva razreda srednje škole, predavao nam je sociologiju i politiku i gospodarstvo (ako se ne varam, po struci je pravnik kao i ja). Čovjek je bio školska maskota, svi ga najbolje pamte po legendarnim provalama koje su našle svoje mjesto u školskim analima. Komedijaš, ili bolje rečeno - humorist. Stand-up komičar. Ipak ga se ne sjećam najviše po tome, nego da se radi o čovjeku koji svoj posao radi s kombinacijom umornog ogorčenja i ugodne zabavljenosti. Predavao nam je sociologiju iz pozicije čovjeka koji je vidio apsolutno svako sranje koje adolescent može napraviti, i kao da ga ništa od toga više nije moglo iznenaditi. Vodio nas je na maturalac i mislim da tih sedam dana ni minute nije spavao (hodao je po hotelu neprestano nervozno pušeći). Kad danas razmišljam o njemu, shvatim da su lekcije koje smo dobili od njega lakše prodrle u naše usijane glave pomoću humora nego pomoću prisile koju su upražnjavali neki drugi profesori. U predavanjima - da smo mu dopustili, mogao nam je reći i puno više. No i ovo što je rekao, bilo je više nego što smo mogli upiti u tom trenutku.
Povremeno ga sretnem u gradu i još uvijek je simpatičan mali čovječuljak koji valjda jedino snagom volje uspijeva ovladati hordom podivljalih vreća hormona. Posljednji put kad smo razgovarali, bilo je to na petogodišnjici mature; mislim da se malo stidio kako se studenti loše znaju zabavljati. Danas, kad razmišljam o srednjoj školi, često pomislim kako sam bila previše loše raspoložena i previše zabrinuta zbog gluposti da bih to vrijeme dobro iskoristila. Voljela bih da sam više napravila u srednjoj školi.
Lekcije koje sam naučila od svog razrednika u srednjoj školi:
- misli svojom glavom, ti tupavi, glupavi tinejdžeru
- nikad ne znaš što ti život nosi, budi maksimalno pripremljen (to je lekcija kojoj se ovih dana ponovno vraćam)
- ne shvaćaj sebe previše ozbiljno, jer ćeš inače poludjeti
- humor je lijek, a kao i pero, često i moćnije oružje od mača
- mase su glupe, pametan može biti jedino pojedinac
- kad šaraš po školskoj klupi, to je kao da šaraš svom roditelju po faci
Posljednji na mojoj listi je profesor koji mi je u srednjoj školi predavao povijest. To su bila najzanimljivija predavanja na kojima sam bila, a tu uključujem i brojna predavanja na diplomskom i poslijediplomskom studiju te razna izvannastavna predavanja koja sam pohađala. Ovaj profesor je znao povijest objediniti, napraviti od nje jednu logičnu i međuovisnu cjelinu, što dotad nikad nisam doživjela da neki profesor učini. Svaka je legenda imala svoj temelj u stvarnosti, svaki je povijesni događaj imao svoj uzrok, povod, tijek i posljedicu. Taj je profesor znao kako u učenicima probuditi žeđ za znanjem i uvijek je stajao na raspolaganju kad je trebalo započeti potragu. Njegova predavanja nikad se nisu striktno držala nastavnog plana, već su nas tjerala da sami odemo na mjesta gdje su nas čekale relevantne spoznaje. Moj je razred u srednjoj školi bio izvrstan razred, od nas trideset bilo je osamnaest odlikaša, većina nas je do sad završila i fakultete i počela raditi, a ponekad mislim da je i njegova zasluga u tome što je u nama probudio znatiželju, a ne ravnodušnost, želju za učenjem, a ne želju za brzim uspjehom.
Lekcije koje sam naučila od svog profesora povijesti:
- nikad nemojte prestati učiti
- što više znaš, više vrijediš
- svi smo ravnopravni i od svakoga se može nešto naučiti
Post je objavljen 03.03.2011. u 17:37 sati.