Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
utorak, 12.04.2011.
Vrijeme i kako ga zauzdati
Ponekad mi u drogeriji čiji rad podržavam zato što oni najbolje skrbe o svojim zaposlenicima (znate o kojem lancu drogerija govorim, zar ne?) u vrećicu uguraju i primjerak njihovog besplatnog časopisa u kojem osim očitih reklama za proizvode koje prodaju nekad zna biti i zgodnih tekstića (već smo konstatirali da ja ne biram što čitam, zar ne? Onda prijeđimo preko tog mosta već jednom!)
Jedan od tekstova iz te publikacije koji mi je zapeo za oko tiče se velikog pitanja slobodnog vremena koje nam stoji na raspolaganju. Iskreno, mislila sam da ću u ovoj fazi svoga života imati više slobodnog vremena, ali se ispostavilo da ga nemam, i ne mogu dokučiti zašto je to. "Uzmemo li u obzir koliko je život kratak, i više je nego neobično što ne koristimo za sebe i više vremena", rekao je austrijski pjesnik Ernst Ferstl, a prenijeli dragi ljudi iz moje omiljene drogerije.
Time management je u SAD-u postao izrazito popularna novokovanica. Sve se može obaviti i brže nego što to vi činite (naravno, i to puno skuplje nego što vi to činite), tako da vam ostane dovoljno vremena da učinite još nešto. Iskreno, ide mi na živce što moji djed i baka tijekom dana uspiju napraviti više stvari nego što ja uspijem - od domaće kuhanog ručka, preko vlastitog uzgojenog povrća, do održavanja velike kuće s okućnicom - a sve to bez nervoze i s tim da nijednog radnog ili neradnog dana ne propuste poslijepodnevni spavanac i barem polusatno ispijanje kave. Ja pijem kavu 15 minuta, za spremanje stana od 40-ak kvadrata moram odvojiti posebno vrijeme, a nerijetko se zateknem kako tek pred odlazak na spavanje uspijem oprati suđe. Kuhani ručak - nemojte me nasmijavati, ima tko će pripravljati sendviče i hamburgere za mene! Jednostavno ne znam gdje mi vrijeme curi. Vikend prođe, a da imam dojam da nisam uspjela ni trepnuti, stvari koje sam odlagala za napraviti u poslijepodnevnim satima skupljaju prašinu po stanu, a nemam dojam da sam se pretjerano puno družila s dragim ljudima, pročitala izrazito puno knjiga (naime, ne više nego obično) ili pogledala ne znam koliko dobrih filmova. Kvragu, ne znam stignem li pročitati niti sve te silne novine koje mi se gomilaju po stanu!
Današnji je čovjek, kaže ovaj tekst, istovremeno zaokupljen s prosječno 12 obveza - naravno da nemamo vremena. Kako bismo i imali? No kažem, kako je moguće da su ljudi koji su živjeli pedeset godina prije nas stigli obaviti sve što im je bilo na dnevnom rasporedu i još uvijek stigli - ići na izlet, otići u ribolov (ako vam je gušt, ako nije - ne morate!), značajno se više družiti međusobno - a mi to ne možemo, unatoč tome što radimo manje fizički zahtjevne poslove, unatoč tome što su kompjutori navodno oslobodili velik dio naših vremenskih kapaciteta, unatoč tome što smo posredstvom tehnologije, prijevoznih sredstava, mobitela i kompjutora danas puno bliže?
"Ako nemate vremena, onda ni ne možete dio odvojiti samo za sebe." Valja se nečega odreći, jer želimo stići napraviti sve, a to jednostavno fizički nije moguće (ili je barem vrlo teško: naše majke možda bolje od svih znaju kako je to. Ja imam sreće pa je moj izabranik razuman i ne pravi razliku između muških i ženskih poslova, ali moj otac nije toliko razuman. Moja majka ima posao kao i on, s tim da je čeka i niz drugih aktivnosti kad dođe kući. Kako žena koja je čitav dan radila, a onda došla kući i još malo radila može imati vremena za sebe? Kako ona tek može pročitati knjigu, pogledati film, biti kreativna i ispunjena osoba? Nekako sumnjam.)
Nažalost, u ljudskoj je prirodi da želi za sebe i svoje najbliže sve ono što su njegovi roditelji napravili za njega, pa i više od toga, mi želimo sve što ima i susjed do nas. Zbog toga je vrlo teško odustati od bilo čega - od honorarnog posla, od rekreativnog bavljenja nogometom, od kuhanja nedjeljnog ručka čak i kad nemaš za koga kuhati...
Zato sam ja odlučila napraviti popis stvari na koje bih kao zadnje na listi potrošila vrijeme. U prvom redu, to je beskonačno tipkanje na mobitel. Mobiteli mi se čine kao nužno zlo, a prolazeći ulicom ovih dana primijetila sam koliko ljudi zapravo ignoriraju jedni druge čačkajući po mobitelima (ne znam jeste li i vi to primijetili). Nadalje, sport. Ne uživam u sportu niti jedne vrste, ne uživam u fitnessu, aerobiku, ekipnim sportovima (ne osporavajući pritom mogućnost da se nekim ljudima sportovi izrazito sviđaju i da ih vole igrati, pa čak i gledati). To je moguće, ali nije za mene. Nadalje, neću, sada ni ubuduće, trošiti vrijeme zabavljajući se uz muziku koja mi se ne sviđa (pritom ciljam na narodnu muziku, neka mi oproste svi ljubitelji), jer je to mučenje. Ne želim niti trošiti vrijeme, osim najnužnije, raspravljajući beskonačno o modi, odjeći, šminki - to me ne zanima. Dosta vremena ljudi razgovaraju i o bolestima, lijekovima, dijetama, tretmanima i razgovorima "što me sve danas boli". Sve više to osjećam kao traćenje svog vremena. Ne želim ni diskutirati o tračevima, o politici, o vjeri, o celebrityima... Od sada samo decentno i sofisticirano.
Moje je slobodno vrijeme samo moje i želim ga provoditi najpametnije što mogu.
