Jako slatka knjiga: „Romance: shaken, not stirred“. Oboružala sam se naslovima za ljetne mjesece i planiram vas (ma koliko govorili da čovjek planira, a Bog se smije) obavijestiti o svemu što sam pronašla (inače, nekoliko sam m-j-e-s-e-c-i gnjavila roman Rohintona Mistrya: „Obiteljske stvari“, ali sam na kraju ipak odustala jer je bio totalna gnjavaža i davež; nešto mi nije leglo kod te knjige).
U svakom slučaju, ovdje imamo glavnu junakinju, izvjesnu 25-godišnju Victoriju Hart, koja napušta dosadni uredski posao da bi postala wingwoman (čitala sam na engleskom, a doista ne znam kako bih ovo prevela) – žena koja izlazi s muškarcima i traži im prikladne pratilje (jer je navodno najveća istina da žene najviše žude za muškarcima koji kraj sebe već imaju zgodnu ženu). Ne, to nije escort-služba, ne radi se o kolgerlama ili nedajbože prostitutkama, već je njezin zadatak da za 1000 dolara po večeri priušti svom klijentu upoznavanje s lijepom ženom i možda neku dugotrajniju vezu. Kao baba-mečmejkerica budućnosti, nešto takvo.
Usput, dakako, i ona ima vlastite mečmejking dileme: zgodni Patrick ili zločesti Aiden? Hm, hm.
Ma slatko do beskraja.
Dvije fotke za uređenje stana koje morate vidjeti: jedna je na linku ispod, radi se o polici za knjige koja definitivno može zauzeti središnje mjesto u svakoj dnevnoj/spavaćoj/radnoj sobi. Samo jedna rečenica za vas: Read your book case.
READ YOUR BOOK CASE.
Druga se pak doimlje kao dosjetka, ali fotografija je stvarno lijepa.
Dobila za rođendan i progutala u roku od tjedan dana! Ma lažem, u roku od tri dana neprestanog čitanja. Moram priznati da sam prilično uživala, svi kažu da je drugi dio još bolji od prvog (iako, ako ću biti potpuno iskrena, malo me razočarao kraj, ali pssst o tome), a treći još bolji od drugog.
Lik Lisbeth Salander koji se pojavio u trilogiji Millennium preminulog pisca Stiega Larssona je osvojio srca velikog broja čitatelja svojom osebujnošću. Pa i ako se trilogija zove Millennium po časopisu u kojem radi drugi glavni lik, Mikael Blomkvist, Lisbeth Salander definitivno zaslužuje više simpatija čitatelja.
Iako, sumnjam da bi nam bila simpatična da je upoznamo u stvarnom životu, zar ne? Ova prerasla Pipi Duga Čarapa nije ni najmanje susretljiva i druželjubiva kao njezina dječja dvojnica: ne druži se s ljudima, nije završila niti osnovnu školu iako je nevjerojatno pametna i ima fotografsko pamćenje, služi se dopuštenim i nedopuštenim sredstvima da bi ostvarila svoje ciljeve koji su ponekad moralni samo u njezinom unutarnjem svijetu… Sitna cura od metar pedeset, s gomilom tetovaža i piercinga… Ne znam, razmišljam o tome.
Kako je Stieg Larsson za života bio angažiran kao politički aktivist, nije čudno da i u ovom romanu kao glavnu temu uzima goruće međunarodno pitanje trgovine ljudima – trafficking u svrhe seksualne industrije. U Švedskoj, koja se čini nevinom zemljom u kojoj je poštovanje ljudskih prava doseglo gotovo svoj ideal, također postoje zabačeni kućerci u koje pripadnici ruske i pribaltičke mafije dovode djevojke iz Estonije, Ukrajine, Rusije i Istočne Europe radi iskorištavanja u prostituciji. Klijenti koji traže takve usluge često nisu samo pripadnici podzemlja, već i štovani stupovi društva: policajci, suci i političari. Često su žrtve traffickinga maloljetnice koje su u potrazi za boljim životom na civiliziranom Zapadu nasjele na priče kojekakvih bitangi kojima je jedini cilj zarada na, najgrublje rečeno, ljudskom kapitalu. Kao topovsko meso, te djevojke, nakon što ih se klijenti zasite, ili umiru od ruku svojih otmičara, ili se navuku na droge i alkohol, ili ih vrate tamo odakle su došle, fizički i psihički uništene i osramoćene. Trafficking je važan problem i ako se o njemu govori u Švedskoj, što reći tek o Hrvatskoj, Bosni ili susjednoj nam Mađarskoj, za koju imam saznanja (doduše, iz druge ruke) da uz granicu sa Hrvatskom cvatu bordeli i druge protuzakonite ustanove?
Knjiga je sjajna, puna neočekivanih obrata i čita se lako kao vodu piti.
Preporučujem kao još jednu ljetnu preporuku, ako već niste čitali.
Gotovo pa friško šaljem obavijest koju mi je poslao kolega bloger Božidar Alajbegović, poznat na ovim blogosfernim širinama kao Knjiški Moljac (Moljče, oprosti na kasnom paljenju, na sto sam strana!), o tome kako mu je objavljena i treća knjiga kritika pod naslovom „Pedeset kritika“. Ponovno se radi o ukoričenju njegovih ranije objavljivanih kritičkih prikaza u Vijencu, na Kupus.netu i u Bibliovizoru Hrvatskog radija. No, pročitajte radije sami integralni tekst koji donosim u nastavku ovog posta:
Neprestano nešto čituckam, osim blogova, moram priznati – pa nekako u posljednje vrijeme i ne nalazim cajta da koju riječ i zabilježim. No nije naodmet napraviti i pauzu: očekujem da će kreativna suša popustiti kad započne ova ljetna, poslovna, sezona godišnjih odmora (naravno da sam si spojila idući tjedan – tko u Hrvatskoj nije? Čak štoviše, neka baci prvi kamen onaj tko nije pogledao kako Dan antifašističke borbe i Dan državnosti padaju iduće godine!)
Knjiga koju sam čitala ovih dana je pomalo konfuzni krimić o jednom otuđenom čovjeku koji se preko svake mjere zainteresira za jednu misteriju s kojom se kasnije ustanovi da nije ni u kojoj mjeri bio povezan. Ellersilie Penrose u rano doba jutra praktički ušeće u mjesto zločina – kontejner za smeće u prolazu između dviju poslovnih zgrada – jer su čuvari mjesta zločina zaključili da se radi o istražitelju (iako je on zapravo konzultant za poslovna ulaganja). U kontejneru se nalazi razodjeveno tijelo postarijeg muškarca koji je vlastitom krvlju u unutrašnjosti kontejnera napisao slovo P. Potom pronađe i žrtvin novčanik te odluči da ga neće predati policiji. Sadržaj novčanika odveo ga je do brata ubijenog Tada Asha, Dedeja Asha i njihovog zajedničkog poslovnog pothvata – staretinarnice Ash. Ključ nasilne smrti žrtve ustvari je jedan stari dnevnik, napisan uz napravu – fenakiskop. Dakle, ovo je krimić utoliko što postoji žrtva koja je umrla nasilnom smrću i što se priča ulaskom „istražitelja“ u radnju polako isprepliće. Ali s druge strane, to i nije krimić u pravom smislu riječi; iako na kraju čitatelj otkriva o čemu se radi, na tome i nije glavno težište priče, već više u sumornoj atmosferi, šarolikom okruženju seksualnih fantazija opasne vrste. Imamo priliku promatrati kako glavni lik sve više fizički i psihički propada iz epizode u epizodu u kojoj razotkriva priču o misterioznom Drewu Palmeru, navodno stotinama godina staroj osobi koja je napisala svoj dnevnik.
Čitanje ovoga podsjetilo me na – Paula Austera, u svojim najboljim prezentacijama nadrealnog; na „Dražbu predmeta 49“ Thomasa Pynchona; na još neke druge knjige. Na Chucka Palahniuka, recimo. Na tu spisateljsku maniru morate računati ukoliko biste se prihvatili čitanja „Zabušanta“.
Da bi stekli konačni uvid u stil ovog osebujnog novozelandskog autora, evo jednog njegovog citata o vlastitim djelima koji sam pronašla dobrotom interneta:
Jako zabavna knjiga. Da sam ranije znala za ovo izdanje Naklade Ljevak, bila bih vam ga i ranije preporučila, ali ništa ne smeta, ovo može biti knjiga za otvaranje ljetne čitateljske sezone godine gospodnje 2011, točno je fino upala za takvo što (obećavam da će u narednom vremenu biti još takvih preporuka za ljetno čitanje, posebno ću tražiti knjige koje vam mogu tutnuti u ruku na plaži, a isto tako, dugujem vam svima i ispriku za dugo vremena nepisanja, barem za moje pojmove, te obećavam da ću barem nastojati ispraviti ovu krivu Drinu).
Kaže na naslovnici ove šarene knjižice citat iz preporuke Cosmopolitana sljedeće: «Da je Jane Austen živa pisala bi knjige poput ove. Rice nam servira «vintage lit» tako slasnu da biste je poželjeli progutati u jednom zalogaju.» Taj me citat zaintrigirao i prije nego što sam pročitala knjigu, a i sad sam pomalo konsternirana cjelokupnim sadržajem te izjave. Kao prvo, nisam shvatila u kojem je to smislu poput Jane Austen, jer definitivno se ne govori o istom vremenskom razdoblju (ova knjiga govori o Britaniji neposredno nakon II. Svjetskog rata, kad se tek počeo primjećivati američki utjecaj i kad su se suknje tek počele skraćivati, dok Jane Austen, znate, 18.-19. stoljeće...). Možda su mislili na kroniku života mladih određenog vremena? To bi onda valjda pasalo. Možda pak na zaljubljivanje? Tko će ga znati!
U svakom slučaju, radi se o dvjema djevojkama, koje su se upoznale na neobičan način, na autobusnoj stanici. Jedna je Penelope Wallace, čiji je otac poginuo kao ratni junak i čija je majka, britanska ljepotica, ostala mlada udovica u dvorcu koji se raspada pred njenim očima. Druga djevojka je Charlotte Ferris, neobična djevojka koja se istovremeno druži s londonskim jet-setom toga vremena, kao i sa zločestim dečkima s kokoticama koji su se počeli pojavljivati neposredno nakon rata (zloglasni «teddyji»). Djevojke oko sebe okupljaju čitavu plejadu neobičnih likova, od kojih je jedan Charlottin bratić Harry, momak s jednim plavim i jednim smeđim okom koji se priprema za mađioničarsku karijeru, zatim Charlottina teta Clare, koju u knjizi zatječemo kako piše memoare o svom burnom ljubavnom životu, zatim Penelopin brat Inigo koji više od svega želi postati prvi britanski Elvis Presley (za kojega će cijela Britanija čuti tek nekoliko godina poslije, ali ovi klinci imaju tetu u Americi, pa singlice i longplejke stižu preko oceana), i mnogi drugi. Svidjelo mi se. Uspjela sam uhvatiti dovoljno vremena za čitanje u sredstvima javnog prijevoza i odmah sam se unijela u radnju, i pročitala sam je gotovo u dahu, vjerojatno zato što je govorila o vremenu o kojemu ne znam puno i koje je bilo zanimljivo doživjeti makar ovako, kroz riječi.
No evo što me još zbunjuje, glede onog citata iz Cosma, a i inače – «vintage lit». Znam za brojne vrste «litova» koji haraju američkom komercijalnom književnošću, ali na «vintage lit» još nisam naletjela. Internet ne zna ništa o tome, osim logične stvari: da je vintage lit ranije objavljivana, starija književnost. Ali sam onda naišla na zanimljivu raspravu na forumu eBaya koja govori o razlici između izraza «vintage» i izraza «antique», gdje sam i sama upućena na to da bi trebalo reći da je nešto vintage te i te godine. Pa sam se onda lupila po čelu jer sam se sjetila onog filma s Russellom Croweom o nekakvom dvorcu u Francuskoj i vinogradu koji je naslijedio ili kako god. Izraz «vintage» se naime odnosi na vina i znači u doslovnom prijevodu «berba» («Vintage, in wine-making, is the process of picking grapes and creating the finished product.»). Iz istih stopa priznajem da o toj riječi nisam niti razmišljala, niti mi je padalo na pamet što znači. Tako da moram priznati da mi je drago da sam ovo razjasnila sama sa sobom jer me mučilo i jer zapravo sad djeluje prilično smiješno kako neke dame njeguju «vintage stil», kako ova slika djeluje «vintage» i slično.
U svakom slučaju, zabavna knjiga, preporučujem, ako već niste čitale, drage blogerice, posebno za blogerice: tičericu, LittleMissConfussed, ZlicuOdOpaka i 1,2,3...Style.
Ova kratka knjižica, ova novela, privukla me imenom autora o čijem «Parfemu» sam vjerojatno na nebrojenim portalima, pa i na ovom mom blogu pisala bezuvjetne hvalospjeve. Još jedno narativno, introspektivno i nadasve zanimljivo djelce koje se brzo čita i nevjerojatno podsjeća na neke od meni dražih autora i autorica, na Amelie Nothomb, recimo, iako je spisateljski potpis nešto drugačiji.
Na početku priče nalazimo se u dnevnoj sobi jednog kontrabasista u simfonijskom orkestru. Što reći o ulozi kontrabasa u simfoniji?
Podnaslovljena kao «leksikon životnih mudrosti», ova abecedno posložena kompilacija Kishonovih misli na različite teme čini mi se pomalo kao... prežvakavanje, da ne upotrijebim neku težu riječ. Naravno, ja volim Kishona, i vjerojatno ću mu se uvijek smijati, ali činjenica je da smo mi čitatelji koji smo velik dio njegovih knjiga već čitali ove izvatke iz njegovih drugih radova već čitali. A oni koji ga nisu čitali, njima će ovi citati biti u najmanju ruku izvučeni iz konteksta i nepotpuni, tako da se postavlja pitanje za koga je ova knjiga objavljena. Možda za one koji će se možda jednom zainteresirati za Kishona dovoljno da pročitaju njegove druge radove u kojima je kompletniji, duhovitiji i manje repetitivan.
Ipak, našla sam i neke citate koje ili nisam našla u njegovim drugim knjigama ili ih nisam niti čitala. «Bestseler», naprimjer:
Ovu knjigu nisam dosad nikad vidjela niti sam čula išta o njoj niti o njenom autoru, a privukla me na prvi pogled ružičastim koricama (još jedan plitak razlog za odabir knjiga). Objavljena je u Biblioteci Kult u zajedničkom izdavačkom pothvatu koprivničkog izdavača Lora i varaždinske Katarine Zrinski 2001. godine (o ovom koprivničkom izdavaču također ništa nisam čula, no to nije čudno jer mi se čini da više ne postoje, a i da nisu imali bogznakakav izbor objavljenih naslova. Voljela bih kad bi moje pretpostavke netko opovrgnuo).
Generacija X je ono što je bilo prije nego što smo došli mi, generacija Y, ili generacija G, ili generacija Google. Unatoč nihilizmu koji je isijavala generacija prije nas, veseli me pomisao da je čovječanstvo, ili radije generacije mladih, evoluira. Generacija X u Americi (u što uključujem i Kanadu s obzirom da je Douglas Coupland kanadski autor) ona je generacija koja je prva rado birala McJobove, koja se pojavila u istom razdoblju povijesti čovječanstva kao i yuppieji, ali kao njihov antonim. Knjiga sadrži niz korisnih okvira koji definiraju pojedine pojmove iz toga razdoblja:
< | lipanj, 2011 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
27 | 28 | 29 | 30 |
Na ovom blogu čitajte o knjigama - mojim knjigama, Vašim knjigama, najnovijim knjigama, starim knjigama, zanemarenim knjigama, o autorima knjiga i novostima iz književnosti.
Za sve informacije, pitanja, primjedbe, komentare, uvrede i drugo kontaktirajte me na bookeraj.blog@gmail.com