Jako zabavna knjiga. Da sam ranije znala za ovo izdanje Naklade Ljevak, bila bih vam ga i ranije preporučila, ali ništa ne smeta, ovo može biti knjiga za otvaranje ljetne čitateljske sezone godine gospodnje 2011, točno je fino upala za takvo što (obećavam da će u narednom vremenu biti još takvih preporuka za ljetno čitanje, posebno ću tražiti knjige koje vam mogu tutnuti u ruku na plaži, a isto tako, dugujem vam svima i ispriku za dugo vremena nepisanja, barem za moje pojmove, te obećavam da ću barem nastojati ispraviti ovu krivu Drinu).
Kaže na naslovnici ove šarene knjižice citat iz preporuke Cosmopolitana sljedeće: «Da je Jane Austen živa pisala bi knjige poput ove. Rice nam servira «vintage lit» tako slasnu da biste je poželjeli progutati u jednom zalogaju.» Taj me citat zaintrigirao i prije nego što sam pročitala knjigu, a i sad sam pomalo konsternirana cjelokupnim sadržajem te izjave. Kao prvo, nisam shvatila u kojem je to smislu poput Jane Austen, jer definitivno se ne govori o istom vremenskom razdoblju (ova knjiga govori o Britaniji neposredno nakon II. Svjetskog rata, kad se tek počeo primjećivati američki utjecaj i kad su se suknje tek počele skraćivati, dok Jane Austen, znate, 18.-19. stoljeće...). Možda su mislili na kroniku života mladih određenog vremena? To bi onda valjda pasalo. Možda pak na zaljubljivanje? Tko će ga znati!
U svakom slučaju, radi se o dvjema djevojkama, koje su se upoznale na neobičan način, na autobusnoj stanici. Jedna je Penelope Wallace, čiji je otac poginuo kao ratni junak i čija je majka, britanska ljepotica, ostala mlada udovica u dvorcu koji se raspada pred njenim očima. Druga djevojka je Charlotte Ferris, neobična djevojka koja se istovremeno druži s londonskim jet-setom toga vremena, kao i sa zločestim dečkima s kokoticama koji su se počeli pojavljivati neposredno nakon rata (zloglasni «teddyji»). Djevojke oko sebe okupljaju čitavu plejadu neobičnih likova, od kojih je jedan Charlottin bratić Harry, momak s jednim plavim i jednim smeđim okom koji se priprema za mađioničarsku karijeru, zatim Charlottina teta Clare, koju u knjizi zatječemo kako piše memoare o svom burnom ljubavnom životu, zatim Penelopin brat Inigo koji više od svega želi postati prvi britanski Elvis Presley (za kojega će cijela Britanija čuti tek nekoliko godina poslije, ali ovi klinci imaju tetu u Americi, pa singlice i longplejke stižu preko oceana), i mnogi drugi. Svidjelo mi se. Uspjela sam uhvatiti dovoljno vremena za čitanje u sredstvima javnog prijevoza i odmah sam se unijela u radnju, i pročitala sam je gotovo u dahu, vjerojatno zato što je govorila o vremenu o kojemu ne znam puno i koje je bilo zanimljivo doživjeti makar ovako, kroz riječi.
No evo što me još zbunjuje, glede onog citata iz Cosma, a i inače – «vintage lit». Znam za brojne vrste «litova» koji haraju američkom komercijalnom književnošću, ali na «vintage lit» još nisam naletjela. Internet ne zna ništa o tome, osim logične stvari: da je vintage lit ranije objavljivana, starija književnost. Ali sam onda naišla na zanimljivu raspravu na forumu eBaya koja govori o razlici između izraza «vintage» i izraza «antique», gdje sam i sama upućena na to da bi trebalo reći da je nešto vintage te i te godine. Pa sam se onda lupila po čelu jer sam se sjetila onog filma s Russellom Croweom o nekakvom dvorcu u Francuskoj i vinogradu koji je naslijedio ili kako god. Izraz «vintage» se naime odnosi na vina i znači u doslovnom prijevodu «berba» («Vintage, in wine-making, is the process of picking grapes and creating the finished product.»). Iz istih stopa priznajem da o toj riječi nisam niti razmišljala, niti mi je padalo na pamet što znači. Tako da moram priznati da mi je drago da sam ovo razjasnila sama sa sobom jer me mučilo i jer zapravo sad djeluje prilično smiješno kako neke dame njeguju «vintage stil», kako ova slika djeluje «vintage» i slično.
U svakom slučaju, zabavna knjiga, preporučujem, ako već niste čitale, drage blogerice, posebno za blogerice: tičericu, LittleMissConfussed, ZlicuOdOpaka i 1,2,3...Style.
Post je objavljen 13.06.2011. u 19:10 sati.