Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje

četvrtak, 30.06.2011.

Amanda Trimble: "Singletini"

Jako slatka knjiga: „Romance: shaken, not stirred“. Oboružala sam se naslovima za ljetne mjesece i planiram vas (ma koliko govorili da čovjek planira, a Bog se smije) obavijestiti o svemu što sam pronašla (inače, nekoliko sam m-j-e-s-e-c-i gnjavila roman Rohintona Mistrya: „Obiteljske stvari“, ali sam na kraju ipak odustala jer je bio totalna gnjavaža i davež; nešto mi nije leglo kod te knjige).
U svakom slučaju, ovdje imamo glavnu junakinju, izvjesnu 25-godišnju Victoriju Hart, koja napušta dosadni uredski posao da bi postala wingwoman (čitala sam na engleskom, a doista ne znam kako bih ovo prevela) – žena koja izlazi s muškarcima i traži im prikladne pratilje (jer je navodno najveća istina da žene najviše žude za muškarcima koji kraj sebe već imaju zgodnu ženu). Ne, to nije escort-služba, ne radi se o kolgerlama ili nedajbože prostitutkama, već je njezin zadatak da za 1000 dolara po večeri priušti svom klijentu upoznavanje s lijepom ženom i možda neku dugotrajniju vezu. Kao baba-mečmejkerica budućnosti, nešto takvo.
Usput, dakako, i ona ima vlastite mečmejking dileme: zgodni Patrick ili zločesti Aiden? Hm, hm.
Ma slatko do beskraja.

30.06.2011. u 19:46 • 5 KomentaraPrint#

četvrtak, 23.06.2011.

Read-your-book-case

Dvije fotke za uređenje stana koje morate vidjeti: jedna je na linku ispod, radi se o polici za knjige koja definitivno može zauzeti središnje mjesto u svakoj dnevnoj/spavaćoj/radnoj sobi. Samo jedna rečenica za vas: Read your book case.

READ YOUR BOOK CASE.

Druga se pak doimlje kao dosjetka, ali fotografija je stvarno lijepa.



23.06.2011. u 21:35 • 6 KomentaraPrint#

utorak, 21.06.2011.

Stieg Larsson: "Djevojka koja se igrala vatrom"

Dobila za rođendan i progutala u roku od tjedan dana! Ma lažem, u roku od tri dana neprestanog čitanja. Moram priznati da sam prilično uživala, svi kažu da je drugi dio još bolji od prvog (iako, ako ću biti potpuno iskrena, malo me razočarao kraj, ali pssst o tome), a treći još bolji od drugog.
Lik Lisbeth Salander koji se pojavio u trilogiji Millennium preminulog pisca Stiega Larssona je osvojio srca velikog broja čitatelja svojom osebujnošću. Pa i ako se trilogija zove Millennium po časopisu u kojem radi drugi glavni lik, Mikael Blomkvist, Lisbeth Salander definitivno zaslužuje više simpatija čitatelja.
Iako, sumnjam da bi nam bila simpatična da je upoznamo u stvarnom životu, zar ne? Ova prerasla Pipi Duga Čarapa nije ni najmanje susretljiva i druželjubiva kao njezina dječja dvojnica: ne druži se s ljudima, nije završila niti osnovnu školu iako je nevjerojatno pametna i ima fotografsko pamćenje, služi se dopuštenim i nedopuštenim sredstvima da bi ostvarila svoje ciljeve koji su ponekad moralni samo u njezinom unutarnjem svijetu… Sitna cura od metar pedeset, s gomilom tetovaža i piercinga… Ne znam, razmišljam o tome.
Kako je Stieg Larsson za života bio angažiran kao politički aktivist, nije čudno da i u ovom romanu kao glavnu temu uzima goruće međunarodno pitanje trgovine ljudima – trafficking u svrhe seksualne industrije. U Švedskoj, koja se čini nevinom zemljom u kojoj je poštovanje ljudskih prava doseglo gotovo svoj ideal, također postoje zabačeni kućerci u koje pripadnici ruske i pribaltičke mafije dovode djevojke iz Estonije, Ukrajine, Rusije i Istočne Europe radi iskorištavanja u prostituciji. Klijenti koji traže takve usluge često nisu samo pripadnici podzemlja, već i štovani stupovi društva: policajci, suci i političari. Često su žrtve traffickinga maloljetnice koje su u potrazi za boljim životom na civiliziranom Zapadu nasjele na priče kojekakvih bitangi kojima je jedini cilj zarada na, najgrublje rečeno, ljudskom kapitalu. Kao topovsko meso, te djevojke, nakon što ih se klijenti zasite, ili umiru od ruku svojih otmičara, ili se navuku na droge i alkohol, ili ih vrate tamo odakle su došle, fizički i psihički uništene i osramoćene. Trafficking je važan problem i ako se o njemu govori u Švedskoj, što reći tek o Hrvatskoj, Bosni ili susjednoj nam Mađarskoj, za koju imam saznanja (doduše, iz druge ruke) da uz granicu sa Hrvatskom cvatu bordeli i druge protuzakonite ustanove?
Knjiga je sjajna, puna neočekivanih obrata i čita se lako kao vodu piti.
Preporučujem kao još jednu ljetnu preporuku, ako već niste čitali.

21.06.2011. u 20:46 • 7 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 20.06.2011.

Knjiškom Moljcu izašla nova knjiga kritika

Gotovo pa friško šaljem obavijest koju mi je poslao kolega bloger Božidar Alajbegović, poznat na ovim blogosfernim širinama kao Knjiški Moljac (Moljče, oprosti na kasnom paljenju, na sto sam strana!), o tome kako mu je objavljena i treća knjiga kritika pod naslovom „Pedeset kritika“. Ponovno se radi o ukoričenju njegovih ranije objavljivanih kritičkih prikaza u Vijencu, na Kupus.netu i u Bibliovizoru Hrvatskog radija. No, pročitajte radije sami integralni tekst koji donosim u nastavku ovog posta:

„Treća knjiga riječkog kritičara Božidara Alajbegovića
Nakon što je prije četiri godine Hrvatsko filološko društvo objavilo njegovu knjigu kritika strane proze 'Utočište od riječi, a 2009. godine zagrebački Litteris knjigu kritika domaće proze 'Nešto kao fleš', prije nekoliko dana iz tiska je izašla nova knjiga riječkog književnog kritičara Božidara Alajbegovića. Knjiga jednostavna naslova 'Pedeset kritika' okuplja pedeset Alajbegovićevih kritičkih zapisa o istom tolikom broju stranih proznih djela objavljenih u hrvatskom prijevodu u zadnje četiri godine. Sve kritike prethodno su bile objavljene, većinom u Matičinom 'Vijencu', ali i u 'Bibliovizoru' trećeg programa Hrvatskog radija te na portalu za kulturu Kupus.net a obuhvaćaju djela autora poput Woodyja Allena, Josea Saramaga, Michaela Ondaatjea, Nicka Cavea, Harukija Murakamija, Julia Cortazara, P.P.Pasolinija, Amelie Nothomb, idr. Izdavač je ponovo Litteris (urednik Dražen Katunarić), a naslovnicu je prema Alajbegovićevoj ideji izradio Krešo Turčinović iz zagrebačke 'Crtaone'.
O autorovoj prethodnoj knjizi 'Nešto kao fleš' kritičarka Mirjana Jurišić je napisala : Božidar Alajbegović svojim kritičkim, ali i promotivnim djelovanjem za knjigu i za književnost skladno povezuje tradiciju i moderne tehnologije. Kritike su mu utemeljene u poštovanju temeljnih zahtjeva recenzentskoga posla: stručnoj analizi i nedvosmislenoj ocjeni, a medij kojim se uglavnom koristi omogućuje mu široku popularizaciju ne samo svoga rada nego i književnoga stvaralaštva uopće. Kao knjiga, njegovi su osvrti odličan vodič po novijoj proznoj produkciji.


Živjeli i čestitamo; svaka čast na predanosti, Moljče!

20.06.2011. u 20:04 • 2 KomentaraPrint#

subota, 18.06.2011.

Chad Taylor: "Zabušant"

Neprestano nešto čituckam, osim blogova, moram priznati – pa nekako u posljednje vrijeme i ne nalazim cajta da koju riječ i zabilježim. No nije naodmet napraviti i pauzu: očekujem da će kreativna suša popustiti kad započne ova ljetna, poslovna, sezona godišnjih odmora (naravno da sam si spojila idući tjedan – tko u Hrvatskoj nije? Čak štoviše, neka baci prvi kamen onaj tko nije pogledao kako Dan antifašističke borbe i Dan državnosti padaju iduće godine!)

Knjiga koju sam čitala ovih dana je pomalo konfuzni krimić o jednom otuđenom čovjeku koji se preko svake mjere zainteresira za jednu misteriju s kojom se kasnije ustanovi da nije ni u kojoj mjeri bio povezan. Ellersilie Penrose u rano doba jutra praktički ušeće u mjesto zločina – kontejner za smeće u prolazu između dviju poslovnih zgrada – jer su čuvari mjesta zločina zaključili da se radi o istražitelju (iako je on zapravo konzultant za poslovna ulaganja). U kontejneru se nalazi razodjeveno tijelo postarijeg muškarca koji je vlastitom krvlju u unutrašnjosti kontejnera napisao slovo P. Potom pronađe i žrtvin novčanik te odluči da ga neće predati policiji. Sadržaj novčanika odveo ga je do brata ubijenog Tada Asha, Dedeja Asha i njihovog zajedničkog poslovnog pothvata – staretinarnice Ash. Ključ nasilne smrti žrtve ustvari je jedan stari dnevnik, napisan uz napravu – fenakiskop. Dakle, ovo je krimić utoliko što postoji žrtva koja je umrla nasilnom smrću i što se priča ulaskom „istražitelja“ u radnju polako isprepliće. Ali s druge strane, to i nije krimić u pravom smislu riječi; iako na kraju čitatelj otkriva o čemu se radi, na tome i nije glavno težište priče, već više u sumornoj atmosferi, šarolikom okruženju seksualnih fantazija opasne vrste. Imamo priliku promatrati kako glavni lik sve više fizički i psihički propada iz epizode u epizodu u kojoj razotkriva priču o misterioznom Drewu Palmeru, navodno stotinama godina staroj osobi koja je napisala svoj dnevnik.

Čitanje ovoga podsjetilo me na – Paula Austera, u svojim najboljim prezentacijama nadrealnog; na „Dražbu predmeta 49“ Thomasa Pynchona; na još neke druge knjige. Na Chucka Palahniuka, recimo. Na tu spisateljsku maniru morate računati ukoliko biste se prihvatili čitanja „Zabušanta“.

Da bi stekli konačni uvid u stil ovog osebujnog novozelandskog autora, evo jednog njegovog citata o vlastitim djelima koji sam pronašla dobrotom interneta:

„I’ve basically deconstructed crime novels: I’ve taken aspects of crime novels, rewritten them, taken them apart. People used to ask me, “What do you write?”... I just don’t know. But you have come up with a word for what you do. ‘Noir’ kind of fits it."

18.06.2011. u 17:52 • 2 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 13.06.2011.

Eva Rice: "Izgubljena vještina čuvanja tajni"

Jako zabavna knjiga. Da sam ranije znala za ovo izdanje Naklade Ljevak, bila bih vam ga i ranije preporučila, ali ništa ne smeta, ovo može biti knjiga za otvaranje ljetne čitateljske sezone godine gospodnje 2011, točno je fino upala za takvo što (obećavam da će u narednom vremenu biti još takvih preporuka za ljetno čitanje, posebno ću tražiti knjige koje vam mogu tutnuti u ruku na plaži, a isto tako, dugujem vam svima i ispriku za dugo vremena nepisanja, barem za moje pojmove, te obećavam da ću barem nastojati ispraviti ovu krivu Drinu).

Kaže na naslovnici ove šarene knjižice citat iz preporuke Cosmopolitana sljedeće: «Da je Jane Austen živa pisala bi knjige poput ove. Rice nam servira «vintage lit» tako slasnu da biste je poželjeli progutati u jednom zalogaju.» Taj me citat zaintrigirao i prije nego što sam pročitala knjigu, a i sad sam pomalo konsternirana cjelokupnim sadržajem te izjave. Kao prvo, nisam shvatila u kojem je to smislu poput Jane Austen, jer definitivno se ne govori o istom vremenskom razdoblju (ova knjiga govori o Britaniji neposredno nakon II. Svjetskog rata, kad se tek počeo primjećivati američki utjecaj i kad su se suknje tek počele skraćivati, dok Jane Austen, znate, 18.-19. stoljeće...). Možda su mislili na kroniku života mladih određenog vremena? To bi onda valjda pasalo. Možda pak na zaljubljivanje? Tko će ga znati!

U svakom slučaju, radi se o dvjema djevojkama, koje su se upoznale na neobičan način, na autobusnoj stanici. Jedna je Penelope Wallace, čiji je otac poginuo kao ratni junak i čija je majka, britanska ljepotica, ostala mlada udovica u dvorcu koji se raspada pred njenim očima. Druga djevojka je Charlotte Ferris, neobična djevojka koja se istovremeno druži s londonskim jet-setom toga vremena, kao i sa zločestim dečkima s kokoticama koji su se počeli pojavljivati neposredno nakon rata (zloglasni «teddyji»). Djevojke oko sebe okupljaju čitavu plejadu neobičnih likova, od kojih je jedan Charlottin bratić Harry, momak s jednim plavim i jednim smeđim okom koji se priprema za mađioničarsku karijeru, zatim Charlottina teta Clare, koju u knjizi zatječemo kako piše memoare o svom burnom ljubavnom životu, zatim Penelopin brat Inigo koji više od svega želi postati prvi britanski Elvis Presley (za kojega će cijela Britanija čuti tek nekoliko godina poslije, ali ovi klinci imaju tetu u Americi, pa singlice i longplejke stižu preko oceana), i mnogi drugi. Svidjelo mi se. Uspjela sam uhvatiti dovoljno vremena za čitanje u sredstvima javnog prijevoza i odmah sam se unijela u radnju, i pročitala sam je gotovo u dahu, vjerojatno zato što je govorila o vremenu o kojemu ne znam puno i koje je bilo zanimljivo doživjeti makar ovako, kroz riječi.

No evo što me još zbunjuje, glede onog citata iz Cosma, a i inače – «vintage lit». Znam za brojne vrste «litova» koji haraju američkom komercijalnom književnošću, ali na «vintage lit» još nisam naletjela. Internet ne zna ništa o tome, osim logične stvari: da je vintage lit ranije objavljivana, starija književnost. Ali sam onda naišla na zanimljivu raspravu na forumu eBaya koja govori o razlici između izraza «vintage» i izraza «antique», gdje sam i sama upućena na to da bi trebalo reći da je nešto vintage te i te godine. Pa sam se onda lupila po čelu jer sam se sjetila onog filma s Russellom Croweom o nekakvom dvorcu u Francuskoj i vinogradu koji je naslijedio ili kako god. Izraz «vintage» se naime odnosi na vina i znači u doslovnom prijevodu «berba» («Vintage, in wine-making, is the process of picking grapes and creating the finished product.»). Iz istih stopa priznajem da o toj riječi nisam niti razmišljala, niti mi je padalo na pamet što znači. Tako da moram priznati da mi je drago da sam ovo razjasnila sama sa sobom jer me mučilo i jer zapravo sad djeluje prilično smiješno kako neke dame njeguju «vintage stil», kako ova slika djeluje «vintage» i slično.

U svakom slučaju, zabavna knjiga, preporučujem, ako već niste čitale, drage blogerice, posebno za blogerice: tičericu, LittleMissConfussed, ZlicuOdOpaka i 1,2,3...Style.

13.06.2011. u 19:10 • 3 KomentaraPrint#

subota, 11.06.2011.

Patrick Süskind: «Kontrabas»

Ova kratka knjižica, ova novela, privukla me imenom autora o čijem «Parfemu» sam vjerojatno na nebrojenim portalima, pa i na ovom mom blogu pisala bezuvjetne hvalospjeve. Još jedno narativno, introspektivno i nadasve zanimljivo djelce koje se brzo čita i nevjerojatno podsjeća na neke od meni dražih autora i autorica, na Amelie Nothomb, recimo, iako je spisateljski potpis nešto drugačiji.
Na početku priče nalazimo se u dnevnoj sobi jednog kontrabasista u simfonijskom orkestru. Što reći o ulozi kontrabasa u simfoniji?

«Dvanaest kontrabasa, ako to žele – doduše samo teorijski – nećete ih moći sprijačiti ni s cijelim orkestrom. Čak ni fizikalnim zakonima. Oni mogu progutati druge. Ali bez nas nema ničega. Pitajte koga hoćete. Svaki će vam glazbenik potvrditi da se orkestar u svako doba može odreći dirigenta, ali ne i kontrabasa. Stoljećima su orkestri izlazili na kraj bez dirigenata. Dirigent je u povijesti razvoja glazbe otkriće najnovijeg datuma. Devetnaestog stoljeća. I ja vam mogu potvrditi da čak i mi u državnom orkestru ponekad sviramo kao da dirigenta uopće nema. Ili ga zanemarujemo. Pokatkad ga zanemarujemo tako da to i ne primjećuje.»


Međutim, radi se o instrumentu čija je virtuoznost zapostavljena, pa se naš pripovjedač ponekad osjeća kao rudar u državnom orkestru, kao rutinirani udarnik, a ne glazbenik. Njegov je instrument njegov križ:

«Tim je instrumentom teško rukovati. Kontrabas je, kako da se izrazim, nekako više prepreka nego instrument. Ne možete ga nositi, morate ga vući, a ako padne, uništit će se. Možete ga ugurati u auto samo ako izvadite sjedalo s desne strane. A u tom slučaju auto je već pun. U stanu ga uvijek morate zaobilaziti. On stoji tako... tako nekako glupo, znate, nije poput klavira. Klavir je dio pokućstva. Klavir možete poklopiti i ostaviti. Kontrabas ne. On je uvijek tu... Imao sam nekoć ujaka, stalno je bio bolestan i stalno se žalio da se nitko za njega ne brine. Tako čini i kontrabas. Ako imate goste, uvijek se gura u prvi plan. Svi govore samo o njemu. Ako želite biti sami s nekom ženom, on je nazočan i sve nadgleda. Ako postanete intimni – on promatra. Uvijek imate osjećaj da se zabavlja i da ismijava sam spolni čin. Taj se osjećaj naravno prenosi i na vašu partnericu i tada – pa i sami znate, tjelesna ljubav i ismijavanje, to je toliko blizu, a tako loše ide jedno s drugim!»


Ako ste se pitali kako čovjek uopće postane glazbenik na tako zahtjevnom i neatraktivnom instrumentu, čini se da se morate roditi u određenim okolnostima:

«Usuđujem se reći da među osam kontrabasista u našem orkestru nema niti jednom kojeg život nije dobrano lupio po glavi, a sve što je propatio i danas se još vidi na njegovu licu. Moja je sudbina, primjerice, tipična za kontrabasista: dominantan otac, državni službenik, nenadaren za glazbu; slaba majka, flauta, predana glazbi; kao dijete obožavao sam majku; majka je voljela oca; otac je volio moju malu sestru; mene nije volio nitko – naravno, to je subjektivno. Iz mržnje prema ocu odlučio sam ne postati državni službenik nego umjetnik; iz osvete prema majci odabrao sam najveći, najnezgrapniji instrument, koji je najmanje pogodan za solističku karijeru; i da bih je quasi smrtno povrijedio te da bih ocu koji je već bio u grobu zadao još jedan udarac, postao sam ipak državni službenik: kontrabasist u državnom orkestru, treći pult.»


I tako, on sjedi u svom stanu i razmišlja o budućnosti (jer, dragi moji, ovako više ne ide):

««Razmišljanje» - kaže jedan moj prijatelj koji već dvadeset i dvije godine proučava filozofiju i koji će sad doktorirati – «razmišljanje je preteška stvar da bi se čovjek prema tome smio ponašati diletantski». On – moj prijatelj – ne bi sjeo i odsvirao klavirsku sonatu. Jer on to ne zna. Ali onaj tko vjeruje da može razmišljati i koji stalno razmišlja, taj čini veliku grešku, kaže moj prijatelj. Stoga se i događaju tolike katastrofe koje će nas sve jednog dana odvući u propast.»

(ima nešto u tome, mislim da sam vam već pričala o svom poimanju struke i stručnosti. Mada, ja se često upuštam u razmišljanje, jer to, kao i mnoge druge stvari, nastojim raditi iz hobija – kao entuzijast – hobist, kao amater, ali ne kao diletant).

Iz nekog razloga imam dojam da je ova priča bila potrebna i da ju je valjalo napisati, iz perspektive svih onih koji imaju predispozicije, a ipak žive običan i prosječan život. Pokušajmo ovo bolje razjasniti: neki u životu moraju biti i kontrabasisti, i prodavačice u pekari i smetlari (a da pritom ne nastojim umanjiti važnost i značenje svih tih zaposlenja za funkcioniranje družtva). Mora biti i rudara i bagerista i poljoprivrednika, i žena na šalteru i poštara. Stvar je samo u tome da neki ljudi svojom ulogom u društvu mogu biti sasvim zadovoljni i spokojni glede posla koji obavljaju da bi društvo tiktakalo kako treba, dok drugi pritom misle da su ih život i okolina iznevjerili (kao da bilo kome život i okolina nešto duguju, svašta!). Naš je kontrabasist od potonjih: njegov izbor kontrabasa navodno ga je uskratio za mnoga zadovoljstva u životu, od kojih je jedno od najvećih to da se zgodni mezzosoprani ne okreću za njim, bar ne dok radi u simfonijskom orkestru. E sad, kad bi bio u kakvom komornom orkestru, u kvartetu ili kvintetu, to bi bila druga stvar. Zaključak knjige jest: napraviti jednu glupu, blesavu, nepromišljenu gestu, ultimativni rizik zbog kojeg možeš ili potonuti do samog dna ili se izdići do samog vrha, ili polako, ustrajno i marljivo raditi i napredovati do vrha stepenicu po stepenicu. Upravo u toj situaciji zatječemo našeg kontrabasista i pitamo se što će sljedeće učiniti zajedno s njim u samoći njegovog zvučno izoliranog stana.

Za kraj, evo citata o glazbi:

«Jer glazba je nešto ljudsko. S onu stranu politike i povijesti. Rekao bih da je glazba općeljudska kategorija, urođen konstitutivni element ljudske duše i ljudskog duha.»

11.06.2011. u 18:40 • 6 KomentaraPrint#

četvrtak, 09.06.2011.

Ephraim Kishon: "Kishon za znalce"

Podnaslovljena kao «leksikon životnih mudrosti», ova abecedno posložena kompilacija Kishonovih misli na različite teme čini mi se pomalo kao... prežvakavanje, da ne upotrijebim neku težu riječ. Naravno, ja volim Kishona, i vjerojatno ću mu se uvijek smijati, ali činjenica je da smo mi čitatelji koji smo velik dio njegovih knjiga već čitali ove izvatke iz njegovih drugih radova već čitali. A oni koji ga nisu čitali, njima će ovi citati biti u najmanju ruku izvučeni iz konteksta i nepotpuni, tako da se postavlja pitanje za koga je ova knjiga objavljena. Možda za one koji će se možda jednom zainteresirati za Kishona dovoljno da pročitaju njegove druge radove u kojima je kompletniji, duhovitiji i manje repetitivan.
Ipak, našla sam i neke citate koje ili nisam našla u njegovim drugim knjigama ili ih nisam niti čitala. «Bestseler», naprimjer:

«Od postanka svijeta i otkako je priručnik u kojem je obrađena ta tematika, Biblija, postala najveći bestseler svih vremena, svi nakladnici na kugli zemaljskoj razbijaju sebi glavu nad pitanjem kako se pravi bestseler.
To sam Bog zna.»


Ili, poglavlje o čestitkama:

«Najnovija istraživanja Vlade pokazala su da – ne uzimajući u obzir najezde skakavaca – najveću štetu našem gospodarstvu nanosi masovno slanje čestitaka. Prema statističkim podacima, šezdeset posto primatelja čestitaka uopće ne pogledaju primljene najbolje želje nego ih nepročitane bace u koš za smeće. Ostalih četrdeset posto učine to isto nakon što na brzinu bace pogled na njih. Jedan poslovni čovjek iz Jaffe koji je poslao oko četristo novogodišnjih čestitaka odgovorio je na pitanje zašto ih je toliko poslao: «Ja? Ne sjećam se više.»»


O datumu rođenja i o tome kako se čovjek osjeća glede vlastitih godina:

«Kaže se da je čovjek onako star kako se osjeća. Opasna budalaština! Treba samo zaviriti u putovnicu i pročitati datum rođenja.»

O istočnom grijehu:

«U početku bijahu benzin i rasplinjač. Potom Bog stvori motor i karoseriju, trubu i farove. Zatim promotri svoje djelo i vidje da još nije dovoljno dobro. Stoga stvori i zabranu zaustavljanja i prometne policajce. A kad sve to bješe stvoreno, Sotona izroni iz pakla i stvori parkirna mjesta.»


Na kraju ovog kratkog pregleda, evo situacije u kojoj se nadam da će se i Hrvatska naći (a odnosi se, jasno, na drugi dio citata):

«Kada ministar financija bilo koje siromašne zemlje na sjednici kabineta ustvrdi: «Gospodo, samo nas čudo može spasiti!» to znači da dotična Vlada ili možda cijela zemlja stoji pred katastrofom. U Izraelu pak to samo znači da će se očekivano čudo dogoditi za dva-tri dana.»

09.06.2011. u 18:08 • 9 KomentaraPrint#

srijeda, 01.06.2011.

Douglas Coupland: "Generacija X"

Ovu knjigu nisam dosad nikad vidjela niti sam čula išta o njoj niti o njenom autoru, a privukla me na prvi pogled ružičastim koricama (još jedan plitak razlog za odabir knjiga). Objavljena je u Biblioteci Kult u zajedničkom izdavačkom pothvatu koprivničkog izdavača Lora i varaždinske Katarine Zrinski 2001. godine (o ovom koprivničkom izdavaču također ništa nisam čula, no to nije čudno jer mi se čini da više ne postoje, a i da nisu imali bogznakakav izbor objavljenih naslova. Voljela bih kad bi moje pretpostavke netko opovrgnuo).
Generacija X je ono što je bilo prije nego što smo došli mi, generacija Y, ili generacija G, ili generacija Google. Unatoč nihilizmu koji je isijavala generacija prije nas, veseli me pomisao da je čovječanstvo, ili radije generacije mladih, evoluira. Generacija X u Americi (u što uključujem i Kanadu s obzirom da je Douglas Coupland kanadski autor) ona je generacija koja je prva rado birala McJobove, koja se pojavila u istom razdoblju povijesti čovječanstva kao i yuppieji, ali kao njihov antonim. Knjiga sadrži niz korisnih okvira koji definiraju pojedine pojmove iz toga razdoblja:

«McJob: slabo plaćeni, niskoprestižni, nedostojanstven i slabo koristan posao u uslužnim sektorima. Ljudi koji nikada nisu držali do karijere, smatrali su takve poslove zadovoljavajućima.»

«Veal-fattening pen (radni odjeljci na poslu): Male, pritješnjene i zbijene radne stanice izgrađene od sklopivih zidova; nastanjuje ih mlađe osoblje. Ime su dobili po malim pregrađenim prostorima koji se koriste u stočnoj industriji.»

Ovu knjigu čini 31 odvojeno poglavlje u kojima glavne aktere predstavlja troje ljudi: Andy (pripovjedač), Dag i Claire. To troje ljudi u kasnim dvadesetima i na pragu tridesetih godina povukli su se u bungalove u Palm Springsu da bi radili niskobudžetne poslove i jedni drugima pričali različite priče, iz mašte ili iz vlastitog iskustva. Andy, koji ima najviše unutarnje mirnoće, donosi priče iz prirode: o kamenju, plažama, prirodi od koje smo se otuđili. Dag je na svojoj koži iskusio posao u marketinškoj agenciji, sklon je vandalizmu i njegov je život niz bizarnih preokreta. Claire je pak utočište u jednom od bungalova našla radi bijega od svoje prekobrojne obitelji čiji članovi je običavaju nazivati Spinster (Usidjelica). Danas, generacija X bi bili ostarjeli hipsteri, pomislila sam ne jednom dok sam čitala knjigu. Neobičan stil odijevanja, neobičan stil života... teško je zapravo reći što je ispravno: čitav život gomilati materijalno, raditi i trsiti se, ili jednostavno pustiti da sve ide svojim tokom i uživati u nekim privatnim stvarima u svom životu: u obitelji, prijateljima, u druženju s ljudima, u životnim pričama (i naši glavni junaci zapravo predstavljaju istodobno i kroničare svoga vremena i pripovjedače koji čuvaju i usmenom predajom prenose uspomenu na neka ranija, nevinija razdoblja svojih života i društvenog života Amerike). Na razmišljanje o tome što su zapravo moji prioriteti potakla me nedavna prerana smrt jednog radnog kolege. Zaključujem da imam spokoja: daleko sam dogurala, u životnom iskustvu, u radnom iskustvu, u svakom pogledu. Ali kad bih sada, danas morala umrijeti, bojim se da bih više žalila zbog toga što nemam djece nego zbog toga što neću stići položiti pravosudni ispit. To su moji prioriteti. Moja radna kolegica ima sasvim drugačije stajalište, možda i zato što je sama. Ona smatra da iza svakog uspješnog muškarca stoji uspješna žena, ali da iza uspješne žene (a sebe smatra uspješnom ženom) ne stoji nitko, i da žena, da bi bila uspješna, mora biti sama, odnosno mora birati između karijere i obitelji. Ja sam valjda mutava pa to stajalište uopće ne razumijem. Ili, razumijem u onom smislu u kojem želim razumjeti: možeš imati oboje, ali ne u istoj mjeri. Život je stvar balansa i ako hipertrofiraš na jednom području, nužno ćeš si uskraćivati životno iskustvo na drugom području.

Vaša cijenjena razmišljanja na ovu temu, molim.

Inače, ako Boga znate, čitajte ovu knjigu u izvorniku jer je dio mog čitanja ove knjige definitivno rezultirao frustracijom, a ne čitateljskim užitkom (ako me razumijete, nudge-nudge) zbog konstrukcija poput «farmerski market» koji je ostao polupreveden, «styrofoam» koji je ostao sasvim nepreveden i drugih grozomornih stvarčica.

No, potiče na razmišljanje.

01.06.2011. u 17:52 • 8 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.



< lipanj, 2011 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      

Rujan 2022 (5)
Travanj 2022 (7)
Veljača 2022 (5)
Siječanj 2022 (6)
Listopad 2021 (2)
Rujan 2021 (2)
Srpanj 2021 (6)
Svibanj 2021 (4)
Travanj 2021 (3)
Ožujak 2021 (4)
Veljača 2021 (4)
Prosinac 2020 (7)
Studeni 2020 (3)
Listopad 2020 (2)
Kolovoz 2020 (3)
Siječanj 2020 (1)
Travanj 2019 (1)
Svibanj 2018 (2)
Ožujak 2018 (1)
Kolovoz 2017 (4)
Srpanj 2017 (7)
Lipanj 2017 (10)
Svibanj 2017 (2)
Ožujak 2017 (6)
Veljača 2017 (6)
Siječanj 2017 (4)
Prosinac 2016 (1)
Studeni 2016 (11)
Listopad 2016 (4)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (4)
Srpanj 2016 (8)
Travanj 2016 (1)
Ožujak 2016 (10)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (4)
Listopad 2015 (2)
Rujan 2015 (2)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (14)
Svibanj 2015 (11)
Travanj 2015 (3)
Ožujak 2015 (6)
Veljača 2015 (6)
Siječanj 2015 (8)
Prosinac 2014 (5)
Studeni 2014 (6)
Listopad 2014 (8)

Komentari da/ne?

Opis bloga

Na ovom blogu čitajte o knjigama - mojim knjigama, Vašim knjigama, najnovijim knjigama, starim knjigama, zanemarenim knjigama, o autorima knjiga i novostima iz književnosti.


Hit Counter by Digits


Za sve informacije, pitanja, primjedbe, komentare, uvrede i drugo kontaktirajte me na bookeraj.blog@gmail.com