Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
ponedjeljak, 23.05.2011.
Tess Gerritsen: "Grijesi"
Nešto me ide čitanje u posljednje vrijeme iako moram priznati da predviđam sušno razdoblje u narednih tjedan ili dva (i to u najboljem slučaju, molite se da preživim gužvu). U svakom slučaju, dok takvo vrijeme ne nastupi, čitam krimiće u serijama. U izljevima čitanja, bolje rečeno.
Kaže: «Grijesi». I u drugim knjigama Tess Gerritsen koje sam čitala ova autorica voli koketirati s propitivanjem katoličke religije, to joj je strašno štosno – dovoditi u napast svećenike svojim privlačnim glavnim junakinjama, prčkati po tajnim životima časnih sestara i slično. Ova knjiga, osim već navedenog, propituje i tajne živote ekoloških, mirotvorskih, medicinskih i drugih aktivista – jesu li spremni prodati dušu vragu da bi ispunili svoju svetu humanitarnu misiju? To je vrlo zanimljiva stvar, jer se u ovom romanu, vezano uz nasilne smrti dviju opatica pojavljuje i humanitarna organizacija One Earth čiji je voditelj ni više ni manje nego bivši suprug Maure Isles. Naime, javlja se sljedeće pitanje: opravdavaju li ciljevi sredstva? (mislim da smo isto pitanje na ovom blogu postavili već nekoliko puta, i to uz različite književne naslove)
Jedan od takvih ciljeva iz mog neposrednog iskustva života i rada u glupošću opustošenoj Slavoniji jest i pronaći posao, naprimjer (na to se prilično često referiram, priznajem, ali mislim da je trauma pronalaženja posla bila uvjerljivo najdugotrajnija trauma u mom životu u posljednje vrijeme). Da bi pronašli posao u Slavoniji, ponekad je potrebno da budete član neke političke stranke. Za neke poslove i neke dijelove Slavonije, naime. Neki ljudi, ne želim imenovati, zbog pronalaženja posla postaju članovi političkih stranaka. Pitanje: je li pronalaženje posla cilj koji opravdava sva sredstva?
Nadalje, iz osobnog života i rada: iz viđenja znam djevojku koja je povećala grudi da bi zadržala svog tadašnjeg dečka (poslije su njezine zlobne kolegice komentirale kako povećanje uopće nije značajno). Je li zadržavanje postojeće veze cilj koji opravdava estetsku kirurgiju kao sredstvo?
Što uopće jest cilj koji opravdava sredstvo? Možda život ili smrt, pretpostavljam. Veliko pitanje.
četvrtak, 19.05.2011.
Što sam pročitala u posljednjih tjedan dana
(da, samo čitam, ništa ne trzam; čitam i rijetko pišem: odmaram dušu; spavam, jedem i radim)
Woody Allen: «Puka anarhija»
Poznatog čovječuljka prorijeđene kose i s crnim plastičnim okvirima naočala na nosu i ne trebam posebno predstavljati. Proslavljeni glumac i redatelj dvadeset i pet godina nije objavio niti jedno prozno djelo (inače objavljuje kratku prozu, humoreske, kazališne komade, monologe, eseje i aforizme), a onda je objavio «Puku anarhiju» i mene oborio s nogu.
U najboljoj, kishonovskoj humorističnoj maniri, Woody Allen piše o svijetu koji najbolje poznaje – o filmskoj, kazališnoj i književnoj industriji. Materijala za umrijeti od smijeha tu ima napretek. Moram priznati da mi se svidjelo, iako ga kao redatelja i glumca zapravo nikad nisam doživjela, s obzirom da imam dojam da je uvijek snimao filmove o nekakvim neurotičarima i glumio nekakve neurotičare. No njegov sarkazam u ovoj knjizi je praktično ljekovit. Piše o new ageu (i kako je to kad naučite levitirati), o luksuznoj hrani, o filmskim i redateljskim kampovima za klince, o psihijatrima za umjetnike koji mogu platiti samo svojim umjetničkim djelima, spekulira o teoriji struna u praktičnom životu, o tome kako je Nietzsche zapravo vrlo dobro kuhao i jeo, o Disneyevim junacima i drugom.
Fino, zabavno štivo.
Mario Puzo: «Posljednji don»
Ponovno sam vadila knjige iz zalihe za ne daj Bože. Moram priznati da mi se ova nije svidjela toliko koliko «Kum», kojega sam čitala koji tjedan ranije, ali ne mogu točno staviti prst na ono što mi se nije svidjelo: možda likovi (don Clericuzio nije bio tako jako izražen kao don Vito Corleone u «Kumu»), možda činjenica da je ljubav između Crossa de Lene, donova nećaka i prelijepe glumice Athene Aquitane djelovala previše sapuničasto. Možda činjenica da je sve u ovoj knjizi ili crno ili bijelo (uz očitu iznimku dona Clericuzija) – njegov je nećak vitki, divni momak, dok je njegov vlastiti unuk Dante nizak, ima krvava usta, kako vole reći mafijaši za krvoločnu osobu koja uživa u ubijanju i zao je u svakom pogledu.
No bez daljnjeg, ugodno za čitanje kad nemate što drugo za raditi.
Tess Gerritsen: «Kirurg»
Konačno sam krenula od početka. Doista, u prvoj knjizi o istražiteljici Jane Rizzoli ne pojavljuje se njezina vječna sjena, mrtvozornica Maura Isles (iako, dok ovo pišem, trenutno sam u procesu čitanja njezine... treće? knjige «Grijesi» i moram priznati da mi je Maura malo nedostajala dok sam čitala «Kirurga»). Jeziva knjiga, nervirala sam se dok sam čitala i nije mi bilo svejedno kad bih nakon noćnog čitanja ugasila svjetlo. U knjizi se pojavljuje pravi punokrvni negativac, a autorica je neprestano podvlačila činjenicu da bi se takvi zlikovci mogli nalaziti i među nama, mogli bismo prolaziti pored njih na ulici, mogli bismo razgovarati s njima, a ne bismo znali što im je u glavi i kakve im krvave maštarije padaju na pamet. I ne bi moralo biti indikacija u djetinjstvu, mučenja životinja ili zlostavljanja u obiteljskom okruženju – netko je jednostavno zao i nema razloga za to.
Super čitateljsko iskustvo, za zabavu i jezu istovremeno.
srijeda, 11.05.2011.
Kako kaže: kilo mozga...?
Nedavno je Belleepoque napisao jedan post da zaintrigira čitatelja, koji je rekao – Pogodite što košta 98,99 kuna po kilogramu! A drugi je nažalost izvijestio kako u Intersparu po novom postoji akcija (naši prekodravski susjedi bi rekli: «Akcio! Uj!») u kojoj možete pribaviti kilogram KNJIGA po toj popularnoj cijeni od 98,99.
Nije prva takva akcija, moram priznati, već su oni, kao i jabuke ili naranče (a usto dobijete i kantu u koju ste ih trpali) i knjige počeli prodavati na kilograme. Blogera ta priča podsjeća na socijalističko kupovanje knjiga na metre, i to takve da pašu uz dekor, uz kutnu garnituru ili uz tapete. Od navedenih koje postoje u letku, nisu me zainteresirali niti Sun Tzu (ok, to možda malo!), niti atlasi niti enciklopedija o dinosaurima, iako malo razmišljam o tome da virnem u Interspar dok akcija još traje da se osvjedočim o kojim se romanima Mozaik knjige radi. Ne znam zapravo koliko jedna knjiga teži. Koliko knjiga (brojem) može biti u kili, pitam se. Nikad mi nije sinulo da knjige važem, iako sam ponekad, ako se radilo o dosadnijem primjerku literature, ponekad prelistala do zadnjih korica da vidim koliko stranica ima.
Bloger se poziva na nove knjige iz Biblioteke Hit nakladničke kuće Znanje. Kao djevojčica, voljela sam čitati izdanja iz Biblioteke Hit Junior, a kasnije sam rado čitala njihova izdanja za odrasle; bloger tu spominje i doista krasnu knjigu «Kamo idemo, tata?» Jeana-Louisa Fourniera koju sam čitala i o kojoj sam pisala OVDJE (ja bih još dodala da je u toj biblioteci u istoj 2009/2010. sezoni izašao i moj ultimativni hit 2010. godine, roman Daniela Glattauera pod naslovom «Dobar protiv sjeverca» o kojem sam pisala OVDJE). Međutim, s plaćom koju imam i rashodima kojih se ne mogu riješiti, ne mogu si priuštiti knjigu od 120 ili 130 kuna. Mogu si priuštiti knjige u cjenovnom rangu od 20 do 80 kuna, što i dečki u Znanju jako dobro znaju jer su u sklopu one akcije pet nakladnika uz Konzum i Tisakmediu izdali upravo «Dobar protiv sjeverca» po cijeni od 19,90 kuna.
I ja sam se neugodno iznenadila što se zatvara Booksa. Još uvijek se neugodno iznenađujem kad se knjižare zatvaraju umjesto da se otvaraju, ali i ja, kao i bloger, imam vjere da će neke od tih knjiga, pa makar se prodavale i na kile i za 19,90, naći svoj put do neke tankoćutne duše koja će zbog njih zavoljeti čitati, jer knjige zaslužuju svoj dom.
Na kraju, ono o čemu sam zapravo htjela razgovarati, ali mi se uvod nekako odužio – Belle epoque ovaj način prodaje knjiga dijagnosticira kao simptom «potpune propasti građanske kulture karakteristične za srednjeeuropsko društvo, i samim time do blage propasti pozitivnog stava prema čitanju u društvu.»
Moje je iskustvo sasvim drugačije i pozitivno. Čitanje je u modi – svi čitaju. Osim kolege s posla koji tvrdi da nakon šestog razreda osnovne škole osim novina nije ništa drugo pročitao radi užitka, svi čitaju. Teta u kiosku koja mi je vrlo draga, moja rođena teta, moja majka, moja baka od osamdeset i kusur godina koja se još može raznježiti na Courths-Mahlericu koju sam joj preporučila... Danas sam putovala vlakom i djevojke na sjedalima preko puta mene su obje čitale. Čita se u tramvajima, na klupama u parku, na trgu, u kafićima, čita se i raspravlja o pročitanim knjigama. Možda to nije top-of-the-pops literatura, možda se radi samo o popularnom Stiegu Larssonu, ali tko danas može reći da su izdanja Biblioteke Hit bolja ili sadržajno kvalitetnija od Knjige dostupne svima? (s odmakom od dvadesetak godina dapače, ali danas?)
Na kraju, moram vam reći još jednu stvar: gotovo da nije bilo razgovora za posao na koji sam išla (a išla sam na pozamašan broj razgovora) na kojemu me nisu pitali što sam zadnje čitala, što čitam i slično. Knjiga je još uvijek vrlo važna.
ponedjeljak, 09.05.2011.
Christina Rice: "A Child's Life inside a Cult"
Nedavno sam skinula jednu kraću e-priču koja govori o životu Christine Rice (mislim da joj to nije pravo ime, odnosno ime kakvo je nosila dok je živjela u sekti) dok je živjela u kultu, odnosno u sekti koja je poznata pod nazivom «Obitelj» (The Family») ili «Djeca Boga» («Children of God»). Ovo svjedočanstvo, koliko god bilo kratko i potresno, zaintrigiralo me jer sam nedavno gledala epizodu «Zakona i reda» u kojoj je na optuženičku klupu bila dovedena upravo Majka, odnosno vrhovna svećenica kulta koji se pojavljuje u seriji, zbog čega sam dobila snažan dojam da je ta epizoda utemeljena na stvarnom događaju.
Naime, sekta Djeca Boga žive životom komune, ne rade nego dijele svoju literaturu i traže donacije, često šaljući djecu da prose s obzirom da djeca izazivaju više simpatija. U tom kultu se kao način života pojavljuju incest, zlostavljanje djece te prostitucija. Život sekte je nomadski zbog čega djeca rođena u kultu jako teško uspostavljaju doticaj s okolinom izvan kulta i zbog toga im postaje teško otići. U njihovoj literaturi navodno piše sve o načinu života sekte, ali primjerke te knjige su članovi morali spaliti kad su počele prve optužbe i progoni njihovih članova (isto se to dogodilo i u epizodi «Zakona i reda» gdje se knjiga zvala «The Book of David», dok u stvarnosti postoji "The Story of Davidito". Inače, na čelu je Majka za koju ne znam kako se zvala u seriji, ali u pravoj Obitelji njezino ime je Karen Zerby odnosno Mama Maria, čiji sin Ricky Rodriguez se ubio nakon što je svjedočio o svom odgoju, o načinu na koji su djeca spolno zlostavljana od strane starijih članova kulta, odrasli su često mijenjali partnere, a prostitucija je opravdavana time da se čini u ime Boga i za uzdržavanje kulta).
Inače se ova sekta žestoko branila od optužbi za spolno zlostavljanje djece i još uvijek to čini, ali na stranici www.xfamily.org možete naći sve što bi vas još moglo zanimati o samom kultu.
Autorica ove priče, Christina Rice, živjela je sa svojom obitelji u sekti, bilo je trinaestoro djece i s njima je otkad se sjeća živio «striček» Gerald Curran. Nakon što su počele prve optužbe da je Gerald zlostavljao djecu, obitelj je napustila sektu zajedno s Geraldom (još uvijek su bili članovi, ali su živjeli izvan komune). Autoricu je Curran počeo zlostavljati u dobi od 5 ili 6 godina, prema njezinom svjedočanstvu, i kasnije od drugih odraslih članova sekte. U dobi od 13 ili 14 godina se požalila prijateljici na zlostavljanje, što su njezini roditelji saznali, te su razočarani rekli Geraldu da mora otići. Nakon nekog vremena se on vratio kao da se ništa nije dogodilo, pa je autorica pobjegla od kuće i prijavila ga policiji, te je svjedočila protiv njega, što joj njezini roditelji, koji su oboje bili u bliskoj vezi s Curranom, nikad nisu oprostili, te je ubrzo prekinula sve veze sa svojim roditeljima i članovima kulta.
Možda je glupa i užasna usporedba, ali uvijek se sjetim sektaškog fanatizma svaki put (a to je bilo i danas) kad prolazim pored Jehovinih svjedoka koji drže «Stražarske kule» u rukama. Ne radi se o razini fanatizma koju srećemo kod Djece Boga, očito (jer čovjek bi morao biti zbilja blesav i zaluđen da pusti da mu djecu u dobi od pet, šest ili deset godina neki striček ili teta uče kako je seks način za komunikaciju s Bogom i kako se moraju prepustiti), ali pretpostavljam da ometa u svakodnevnom životu to što pola vremena svakog dana morate potrošiti na širenje Božje riječi. Kad da čovjek onda ima svoje riječi?
nedjelja, 08.05.2011.
Tess Gerritsen ponovno jaše
Unatoč preporukama, nisam na policama knjižnice čije usluge koristim pronašla prvi nastavak serije krimića Tess Gerritsen s dvjema protagonisticama, istražiteljicom Jane Rizzoli i patologinjom Maurom Isles, koji je kod nas preveden pod naslovom "Šegrt", ali imam ga namjeru potražiti već ovih dana kad se ponovno uputim predati jednu hrpetinu pročitanih knjiga i zamijeniti je za novu hrpetinu nepročitanih. Zato sam umjesto toga pročitala dvije koje su, pretpostavljam, treća i četvrta iz te serije, i to "Dvojnicu" i "Samo prividnu smrt". Progutala sam ih u otprilike posljednja tri dana.
"Dvojnica"
Patologinja Maura Isles bit će zgrožena kad po povratku sa službenog putovanja u svom dvorištu ugleda policijske automobile i žutu vrpcu. Njezini kolege iz bostonske policije bit će još zgranutiji kad ugledaju osobu za koju su do tog trenutka smatrali da je mrtva. No u automobilu na prilazu ove patologinje nalazi se mrtva žena koja izgledom neodoljivo podsjeća na nju. Jane Rizzoli, iako trudna (ili možda baš zato što je trudna) baca se u potragu za ubojicom koji se skriva upravo u genetskoj strukturi same Maure Isles.
(ovdje sam se baš zanijela jer je knjiga neobična, grozovita i jeziva, onoliko brutalna koliko jedan istrenirani čitatelj krimića može podnijeti. Polako sam se navikla na neobičnu dinamiku ženskog istražiteljskog para Rizzoli - Isles)
"Samo prividna smrt"
Ponovno frka u uredu patologa: u gužvi neki leševi nisu stigli biti obrađeni. Nemalo će se iznenaditi patologinja Maura Isles kad se jedan leš probudi iz zagrljaja smrti u hladnjaku Ureda mrtvozornika. Prividno mrtva žena koja govori slavenskim naglaskom se u potpunosti oporavlja samo da bi postala protagonistica velike talačke krize u bostonskoj bolnici u kojoj će biti zarobljena i Jane Rizzoli, sada u trudovima.
(jednako brutalna knjiga, najbolja od svih koje sam dosad pročitala u smislu da je socijalno angažirana po pitanju kontrole naoružanja, trgovine bijelim robljem i razmatranja tajnih strasti političkih dužnosnika, iako joj je forma pomalo drugačija, pri čemu mislim da uobičajene zaplete klasičnih krimića, no nakon treće knjige već sam prilično naviknuta na to)
Obje knjige vam toplo preporučujem, ne morate biti ovako kaotični kao ja, pa slobodno možete čitati redom, od "Šegrta" preko "Grijeha" ka "Dvojnici" i "Samo prividnoj smrti" (do "Kluba Mefisto" o kojem sam pisala prije nekoliko tjedana), no i ako čitate na isti način kao ja - kako se koje knjige dohvatite - vašem čitateljskom užitku to ništa neće naškoditi.
petak, 06.05.2011.
Susanne Fülscher: "Lijepe djevojke ne padaju s neba"
Sysprint je oduvijek bio dobra izdavačka kuća; uvijek mi se sviđalo kako u devedeset posto slučajeva kad izaberem neko njihovo izdanje, nađem, ako ne baš odnos vrhunskog čitateljskog užitka između mene i knjige, a ono bar mogućnost praktične iskoristivosti njihovih knjiga u didaktičke svrhe. Knjiga "Lijepe djevojke ne padaju s neba" njemačke autorice Susanne Fülscher pisana je za djevojčice, ne za stare rage poput mene, no osobno poznajem bar pet djevojčica na pragu odrasle dobi kojima bi valjalo pokloniti ovu knjigu da im postavi stvari u pravu perspektivu glede ljepote, izgleda, manekenstva, šminke, odjeće i svijeta u kojem se mnoge od njih nadaju naći, a da zapravo i nisu svjesne što to znači.
Karen je tinejdžerica kojoj su upravo počeli školski praznici. Sve o čemu želi razmišljati ovih dana su odlasci na bazen s prijateljicama, školski tračevi i momci. No na ulici je zatekne jedna žena koja se predstavi kao zastupnica modne agencije koja traži nove talente i kaže joj kako je njezin tip nov i svjež i kako će joj se javiti za slikanje, izradu booka i odlaske na castinge. I ona pristane. Istog se dana zaljubi u momka koji je napustio školu u potrazi za karijerom glumca. Godinu dana sve izgleda sjajno, mlati strašnu lovu koju nema vremena potrošiti, putuje u inozemstvo, nosi strašno dobru odjeću i razgovara s važnim ličnostima iz svijeta mode. Dok jednog dana zahtjevi agencije nisu otišli predaleko.
Mnoge djevojke, za razliku od Karen, nisu imale toliko sreće sa životom u modnom svijetu, počevši od droga, anoreksije i bulimije do seksualnog iskorištavanja od strane matorih zvijezda tog biznisa. Zato je ova knjiga totalno pogođena za klinke: blaga je, ne donosi nikakve brutalne istine o drogi i o seksu, a s druge strane sasvim dovoljno govori o tome kako je zapravo živjeti u svijetu u kojem se gleda samo na površinsku ljepotu. Za djevojke od četrnaest, petnaest ili šesnaest godina ući u posao u kojemu se zarađuje relativno velik novac i shvatiti to dovoljno ozbiljno, gotovo je nemoguće.
I da, što je to s modom da se uvijek traži nekakav "tip" kakvom pripada samo mali postotak žena? Ja imam tu nesreću da pripadam tipu žena kojem pripada valjda devedeset posto žena - prosječne visine, prosječne kilaže (s tendencijom prema dežmekastom), prosječne boje kose i očiju, slavenski tip. Ipak, pretpostavljam da sam i ja kao djevojčica sanjala da ću postati manekenka pa se to nikad nije dogodilo. Kad sam došla do puberteta, odrekla sam se svake nade da bi se to moglo dogoditi, čak sam vrlo intenzivno tvrdila da sam ružna. Danas se više ne zamaram time jer mi vrijeme neprestano izmiče, kako god ja izgledala i bili mi nokti nalakirani ili ne.
I još jedno pitanje - kako to da svako malo u modu uđu žene koje izgledaju kao muškarci (ali samo tjelesnom konstitucijom, ne i izgledom lica), i muškarci koji izgledaju kao žene? "Androgino" mislim da je prava riječ. Ja nikad ne znam kako odjeća izgleda dok je gledam na modelima.
Konačno, naša je Karen upravo takav tip modela:
četvrtak, 05.05.2011.
Dva linka danas, dva linka jučer
Danas vam govorim o kreativnosti, o kojoj nikada ne može biti dovoljno riječi, a osobito kad je riječ o svemu što vam u životu može pasti na pamet - od posla preko međuljudskih odnosa do slobodnog vremena. Biti kreativan, biti inovativan i svjež, znači biti mlad i pun mladog duha (zato pohvaljujem neke od dedeka i bakica ovdje u blogosferi - klinci vam nisu dorasli po pitanju mladosti uma!) No, kao i sve u životu, i kreativnost je mišić koji se dade izvježbati i vježbom napuhati. Zato vam danas nudim linkove na dvije metode, odnosno tehnike kojima se potiče kreativnost.
Prva je svakako brainstorming (kod nas se prevodi kao "oluja ideja" ili "oluja mozgova". Ako znate o kakvoj se tehnici radi, sami prosudite je li prijevod dobar). Ako pak ne znate o čemu se radi, evo objašnjenja: pred grupu ljudi (radni tim ili neki drugi kolektiv, poput razreda ili čak obiteljske zajednice) se stavi neki problem ili neki zadatak, te oni imaju određeno vrijeme da smisle što više rješenja tog problema ili zadatka, ma kako glupa ili besmislena u tom trenutku bila ta rješenja. Svi se prijedlozi bilježe, a u posljednjoj fazi se od svih prijedloga bira najbolji i najpogodniji. Radi se o vrlo staroj tehnici koja kod nas, moram priznati, i nije stekla neku popularnost, niti sam vidjela da se u bilo kojem radnom ili drugom kolektivu na takav način rješavaju problemi, za što zapravo i postoji niz opravdanja o kojima govori tekst Alana Rosenspana na koga glasi moj današnji link.
The Perfect Brainstorm
Dakle, ljude je kao prvo danas vrlo teško okupiti u jednu prostoriju. Jednom kad ih okupite, teško ih je natjerati da govore ili misle, pogotovo zato jer imaju problema i ne osjećaju se opušteno pokraj drugih ljudi u toj prostoriji (ili misle da su sad dovoljno govorili, pa prepuštaju mjesto drugima, ili misle da neće činiti usluge nikome, jer samo oni rade dok drugi zabušavaju, ili se boje da će se osramotiti pred drugim ljudima, pogotovo pred nadređenima). Stoga nije čudno, kako kaže Rosenspan, da kolektivni brainstorming nikad nije onoliko uspješan koliko su uspješni individualni napori ka rješavanju problema. Čak štoviše, upola su manje učinkoviti.
Zato Rosenspan nudi devet savjeta za poboljšanje učinkovitosti kolektivnog brainstorminga. Kao prvo, treba pozvati prave ljude, a toga se recimo nikad nisu sjetili momci i cure u Vladi - treba pozvati ljude koji s postavljenim problemom imaju doticaja, one koji, ako se recimo rješavaju stvari koji se tiču poljoprivrede, doista rade u poljoprivredi, koji imaju doticaja sa stvarnim stanjem i znaju koja bi rješenja doista bila rješenja, a ne samo daljnje komplikacije. Nadalje, treba ljude dobro nahraniti i napojiti ne bi li kvalitetno mogli sudjelovati u brainstormingu. Isto tako, slučajno ne smijete pozvati šefa. Problem koji postavljate pred grupu treba biti jasan i precizno definiran, te treba podijeliti sve važne informacije s onima koji možda nemaju dovoljno iskustva s problemom. Ne smijete ignorirati niti jednu ideju, ma koliko malo veze s problemom imala (takva ideja često može imati veze s nekim drugim problemom ili može biti ideja koja će se pokazati najboljom uopće), stoga ih sve valja zapisati. Procjenjivati važnost odnosno kvalitetu ideja najbolje je na nekom drugom sastanku grupe, ne na istom. Isto tako, potrebna je osoba koja će voditi sastanak, i njezina je uloga važna da se ne uruši dinamika grupe, odnosno ta će osoba svima dati jednaku priliku da doprinose svojim idejama. Konačno, ne treba ograničiti brainstorming samo na vrijeme i prostor održavanja sastanka, pa ne treba ignorirati niti ideje koje ljudima padnu na pamet nakon sastanka, stoga uvijek valja imati bilješke.
Konačno, preporučujem brainstorming, ja sam osobno tijekom školovanja sudjelovala u jednom ili dva i uvijek je bilo zabavno i dinamično. I razmišljajte, nemojte da vam taj vaš mozak zakržlja.
Druga tema: lateralno razmišljanje. Izraz je to kojega je skovao Edward de Bono u svojoj istoimenoj knjizi iz 1957. godine, a radi se autoru koji je također izmislio i tehniku Šest šešira (u izvorniku: 6 Thinking Hats), glede koje sam pomagala pripremiti jednu radionicu, pa vam zapravo zbog toga i govorim o tome. Naime, pedagozi i prosvjetni radnici će možda znati o čemu se radi jer su se i sami glede novih obrazovnih standarda (HNOS, kurikulum i tako dalje) susretali s tehnikama poput mentalnih mapa (moja ih je sestra tijekom svog osnovnoškolskog školovanja nacrtala barem milijun, a i ja sam tijekom fakulteta, jer je to zapravo jedini način da čovjek razgraniči, grupira i sistematizira gradivo), pa i ovih Šest šešira. Naime, o čemu se radi: imate problem, uzmimo za primjer onečišćenje okoliša u Hrvatskoj (teme mogu biti i puno uže od ovoga). Osoba koja na glavi ima bijeli šešir je Informativac - ona će obratiti pozornost o informacijama i statistici: koliko je površina onečišćeno, kojim onečišćivačima, koliko je vode, zraka, tla i drugog onečišćeno i tako dalje. Osoba koja na glavi ima plavi šešir je Mislioc - ona će se koncentrirati na filozofska pitanja onečišćenja okoliša: što to znači za čovječanstvo i što će to značiti u budućnosti. Nadalje, osoba koja ima crveni šešir je Emotivac - ona razmišlja o tome kako se osjeća glede onečišćenja okoliša, plaši li je to, uznemiruje ili nešto drugo. Osoba koja ima zeleni šešir je Kreativac - ona svoju pozornost usmjerava na mogućnosti kreativnog rješavanja predstavljenog problema. Osoba koja ima žuti šešir je Pozitivac - ta osoba će razmišljati o svim pozitivnim aspektima koje problem možda ima, poput činjenice da onečišćenje okoliša isto tako znači da napredak tehnologije ide sve dalje i slično. Na kraju, osoba koja nosi crni šešir je Negativac - ona ističe sve nedostatke i negativne strane problema. U svakom slučaju, radi se o tehnici za pobuđivanje kreativnosti koja nas tjera da sagledavamo određene stvari samo iz jedne perspektive, odnosno da mijenjamo perspektive čime možemo doći do originalnih i kreativnih rješenja problema. Ako za to još niste čuli, provjerite sami na linkovima koje nudim.
Lateral Thinking
Six Thinking Hats
srijeda, 04.05.2011.
Dva linka danas, dva linka sutra
The Book of Lists
Popisi - tko ih ne bi volio? Osobno živim vrlo organiziranim životom: bez planera, rokovnika, kalendara i sata vjerojatno bih zaboravila i disati. Popisi su još jedna stvar bez koje ne mogu: da nemam popis, mislite li da bih se sjetila napisati sve ove tekstove o svim ovim knjigama i stvarima za koje sam negdje čula ili pročitala, a za dva sata se ne mogu sjetiti gdje i kako, i zašto bi to bilo važno (pobogu!) jednom blogu o knjigama? Ne bih, sigurno ne bih. Ako ste jednako organizirani kao ja, sigurno će vam se svidjeti gornji link, o knjizi koja se lijepo naziva "The Book of Lists". Radi se zapravo o seriji knjiga koju su kompilirali David Wallechinsky, njegov otac pisac Irving Wallace i njegova sestra Amy Wallace. Svaka iz te serije knjiga sadrži više od stotinu lista (zajedno s tekstualnim objašnjenjima) o neobičnim ili ezoteričnim temama (tamo smo i saznali o homicidalnom somnabulizmu, naime - guglajte!) i popisa, od kojih neki popisuju - slavne ljude koji su umrli tijekom seksa, najpoznatije svjetske tužbe radi uvreda, ljude za koje se sumnjalo da su Jack Trbosjek, najgora mjesta za planinarenje, popis ljudi koje je krivo citirao Ronald Reagan, vrste pasa koji najviše ili najmanje grizu i drugo.
Druge knjige sličnog formata koje preporučuje Wikipedia uključuju:
Russ Lick: "The Disinformation Book of Lists"
Louis Rukeyser: "Louis Rukeyser's Book Of Lists"
Bernard Schwartz: "A Book of Legal Lists"
Geoff Tibballs: "Best Book Of Lists Ever!"
Ova tema mene podsjeća na jedan meni prilično drag blog koji sam prije češće pratila, a koji piše i ilustrira različite popise - od petnaest najkul kreveta do deset najluđih djeveruša.
Oddee
Nadalje, naišla sam na jednog lika koji se zove Leonard Peikoff i kojega nazivaju pravnim, intelektualnim i moralnim sljedbenikom filozofkinje Ayn Rand - ona je postala slavna po filozofiji objektivizma, koja ukratko označava da njezini pristalice vjeruju kako stvarnost postoji neovisno o našoj unutarnjoj svijesti i da stvarnost poimamo pomoću naše percepcije. Isto tako, pristaše objektivizma vjeruju da je smisao ljudskog života potraga za srećom i kako je jedini način ekonomskog uspjeha laissez-faire kapitalizam. Ovaj čovo pak primjenjuje njezinu filozofiju na svakodnevni život i na svojoj web-stranici odgovara u duhu objektivizma na pitanja koja mu postavljaju različiti ljudi. Stranica je krcata audio-zapisima njegovih odgovora, pa ako se snalazite s engleskim jezikom, a volite filozofiju, toplo preporučujem.
Leonard Peikoff
ponedjeljak, 02.05.2011.
Alain de Botton na TED-u
O TED-u sam vam već toliko pričala da već polako postajem plava u licu. No naravno, običavam propustiti spomenuti najvažnije stvari, od kojih je jedna od važnijih koja se tiče TED-a ta da volonteri-članovi TED-a za niz njihovih videa objavljuju prijevode do kojih se može doći klikom na izbornik jezika na donjem izborniku ispod videa. Za video autora i filozofa Alaina de Bottona pod naslovom "A Kinder Gentler Philosophy of Success" (odnosno "Blaža, nježnija filozofija uspjeha") imate i hrvatski prijevod, pa ako se i ne snalazite s engleskim, nema brige.
U ovom videu mi se osobito svidjelo to što Alain de Botton govori o dramskoj vrsti tragedije kao onoj koja nam pomaže da životne neuspjehe ne vidimo kao rezultat vlastite krivnje, već ponekad i situacijom kojoj je uzrok u spletu nekih nesretnih okolnosti, što nalazim vrlo zanimljivim i netipičnim za naše doba u čijem je centru Čovjek - individua, kojoj pripisujemo s jedne strane zasluge za sve njegove uspjehe, ali i krivnju za sve njegove neuspjehe (u središtu je katoličke vjere upravo takvo razmišljanje, zato katolici imaju tako razvijeno milosrđe kao pojam, dok je u središtu protestantske vjere već prethodno navedena apsolutna individualna odgovornost pojedinca za vlastite životne izbore, pa stoga treba nešto lijepo reći i o katoličkoj vjeri).
Nego, da ne trkeljam dalje, pogledajte video.
