Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
petak, 06.05.2011.
Susanne Fülscher: "Lijepe djevojke ne padaju s neba"
Sysprint je oduvijek bio dobra izdavačka kuća; uvijek mi se sviđalo kako u devedeset posto slučajeva kad izaberem neko njihovo izdanje, nađem, ako ne baš odnos vrhunskog čitateljskog užitka između mene i knjige, a ono bar mogućnost praktične iskoristivosti njihovih knjiga u didaktičke svrhe. Knjiga "Lijepe djevojke ne padaju s neba" njemačke autorice Susanne Fülscher pisana je za djevojčice, ne za stare rage poput mene, no osobno poznajem bar pet djevojčica na pragu odrasle dobi kojima bi valjalo pokloniti ovu knjigu da im postavi stvari u pravu perspektivu glede ljepote, izgleda, manekenstva, šminke, odjeće i svijeta u kojem se mnoge od njih nadaju naći, a da zapravo i nisu svjesne što to znači.
Karen je tinejdžerica kojoj su upravo počeli školski praznici. Sve o čemu želi razmišljati ovih dana su odlasci na bazen s prijateljicama, školski tračevi i momci. No na ulici je zatekne jedna žena koja se predstavi kao zastupnica modne agencije koja traži nove talente i kaže joj kako je njezin tip nov i svjež i kako će joj se javiti za slikanje, izradu booka i odlaske na castinge. I ona pristane. Istog se dana zaljubi u momka koji je napustio školu u potrazi za karijerom glumca. Godinu dana sve izgleda sjajno, mlati strašnu lovu koju nema vremena potrošiti, putuje u inozemstvo, nosi strašno dobru odjeću i razgovara s važnim ličnostima iz svijeta mode. Dok jednog dana zahtjevi agencije nisu otišli predaleko.
Mnoge djevojke, za razliku od Karen, nisu imale toliko sreće sa životom u modnom svijetu, počevši od droga, anoreksije i bulimije do seksualnog iskorištavanja od strane matorih zvijezda tog biznisa. Zato je ova knjiga totalno pogođena za klinke: blaga je, ne donosi nikakve brutalne istine o drogi i o seksu, a s druge strane sasvim dovoljno govori o tome kako je zapravo živjeti u svijetu u kojem se gleda samo na površinsku ljepotu. Za djevojke od četrnaest, petnaest ili šesnaest godina ući u posao u kojemu se zarađuje relativno velik novac i shvatiti to dovoljno ozbiljno, gotovo je nemoguće.
I da, što je to s modom da se uvijek traži nekakav "tip" kakvom pripada samo mali postotak žena? Ja imam tu nesreću da pripadam tipu žena kojem pripada valjda devedeset posto žena - prosječne visine, prosječne kilaže (s tendencijom prema dežmekastom), prosječne boje kose i očiju, slavenski tip. Ipak, pretpostavljam da sam i ja kao djevojčica sanjala da ću postati manekenka pa se to nikad nije dogodilo. Kad sam došla do puberteta, odrekla sam se svake nade da bi se to moglo dogoditi, čak sam vrlo intenzivno tvrdila da sam ružna. Danas se više ne zamaram time jer mi vrijeme neprestano izmiče, kako god ja izgledala i bili mi nokti nalakirani ili ne.
I još jedno pitanje - kako to da svako malo u modu uđu žene koje izgledaju kao muškarci (ali samo tjelesnom konstitucijom, ne i izgledom lica), i muškarci koji izgledaju kao žene? "Androgino" mislim da je prava riječ. Ja nikad ne znam kako odjeća izgleda dok je gledam na modelima.
Konačno, naša je Karen upravo takav tip modela:
