Danas vam govorim o kreativnosti, o kojoj nikada ne može biti dovoljno riječi, a osobito kad je riječ o svemu što vam u životu može pasti na pamet - od posla preko međuljudskih odnosa do slobodnog vremena. Biti kreativan, biti inovativan i svjež, znači biti mlad i pun mladog duha (zato pohvaljujem neke od dedeka i bakica ovdje u blogosferi - klinci vam nisu dorasli po pitanju mladosti uma!) No, kao i sve u životu, i kreativnost je mišić koji se dade izvježbati i vježbom napuhati. Zato vam danas nudim linkove na dvije metode, odnosno tehnike kojima se potiče kreativnost.
Prva je svakako brainstorming (kod nas se prevodi kao "oluja ideja" ili "oluja mozgova". Ako znate o kakvoj se tehnici radi, sami prosudite je li prijevod dobar). Ako pak ne znate o čemu se radi, evo objašnjenja: pred grupu ljudi (radni tim ili neki drugi kolektiv, poput razreda ili čak obiteljske zajednice) se stavi neki problem ili neki zadatak, te oni imaju određeno vrijeme da smisle što više rješenja tog problema ili zadatka, ma kako glupa ili besmislena u tom trenutku bila ta rješenja. Svi se prijedlozi bilježe, a u posljednjoj fazi se od svih prijedloga bira najbolji i najpogodniji. Radi se o vrlo staroj tehnici koja kod nas, moram priznati, i nije stekla neku popularnost, niti sam vidjela da se u bilo kojem radnom ili drugom kolektivu na takav način rješavaju problemi, za što zapravo i postoji niz opravdanja o kojima govori tekst Alana Rosenspana na koga glasi moj današnji link.
The Perfect Brainstorm
Dakle, ljude je kao prvo danas vrlo teško okupiti u jednu prostoriju. Jednom kad ih okupite, teško ih je natjerati da govore ili misle, pogotovo zato jer imaju problema i ne osjećaju se opušteno pokraj drugih ljudi u toj prostoriji (ili misle da su sad dovoljno govorili, pa prepuštaju mjesto drugima, ili misle da neće činiti usluge nikome, jer samo oni rade dok drugi zabušavaju, ili se boje da će se osramotiti pred drugim ljudima, pogotovo pred nadređenima). Stoga nije čudno, kako kaže Rosenspan, da kolektivni brainstorming nikad nije onoliko uspješan koliko su uspješni individualni napori ka rješavanju problema. Čak štoviše, upola su manje učinkoviti.
Zato Rosenspan nudi devet savjeta za poboljšanje učinkovitosti kolektivnog brainstorminga. Kao prvo, treba pozvati prave ljude, a toga se recimo nikad nisu sjetili momci i cure u Vladi - treba pozvati ljude koji s postavljenim problemom imaju doticaja, one koji, ako se recimo rješavaju stvari koji se tiču poljoprivrede, doista rade u poljoprivredi, koji imaju doticaja sa stvarnim stanjem i znaju koja bi rješenja doista bila rješenja, a ne samo daljnje komplikacije. Nadalje, treba ljude dobro nahraniti i napojiti ne bi li kvalitetno mogli sudjelovati u brainstormingu. Isto tako, slučajno ne smijete pozvati šefa. Problem koji postavljate pred grupu treba biti jasan i precizno definiran, te treba podijeliti sve važne informacije s onima koji možda nemaju dovoljno iskustva s problemom. Ne smijete ignorirati niti jednu ideju, ma koliko malo veze s problemom imala (takva ideja često može imati veze s nekim drugim problemom ili može biti ideja koja će se pokazati najboljom uopće), stoga ih sve valja zapisati. Procjenjivati važnost odnosno kvalitetu ideja najbolje je na nekom drugom sastanku grupe, ne na istom. Isto tako, potrebna je osoba koja će voditi sastanak, i njezina je uloga važna da se ne uruši dinamika grupe, odnosno ta će osoba svima dati jednaku priliku da doprinose svojim idejama. Konačno, ne treba ograničiti brainstorming samo na vrijeme i prostor održavanja sastanka, pa ne treba ignorirati niti ideje koje ljudima padnu na pamet nakon sastanka, stoga uvijek valja imati bilješke.
Konačno, preporučujem brainstorming, ja sam osobno tijekom školovanja sudjelovala u jednom ili dva i uvijek je bilo zabavno i dinamično. I razmišljajte, nemojte da vam taj vaš mozak zakržlja.
Druga tema: lateralno razmišljanje. Izraz je to kojega je skovao Edward de Bono u svojoj istoimenoj knjizi iz 1957. godine, a radi se autoru koji je također izmislio i tehniku Šest šešira (u izvorniku: 6 Thinking Hats), glede koje sam pomagala pripremiti jednu radionicu, pa vam zapravo zbog toga i govorim o tome. Naime, pedagozi i prosvjetni radnici će možda znati o čemu se radi jer su se i sami glede novih obrazovnih standarda (HNOS, kurikulum i tako dalje) susretali s tehnikama poput mentalnih mapa (moja ih je sestra tijekom svog osnovnoškolskog školovanja nacrtala barem milijun, a i ja sam tijekom fakulteta, jer je to zapravo jedini način da čovjek razgraniči, grupira i sistematizira gradivo), pa i ovih Šest šešira. Naime, o čemu se radi: imate problem, uzmimo za primjer onečišćenje okoliša u Hrvatskoj (teme mogu biti i puno uže od ovoga). Osoba koja na glavi ima bijeli šešir je Informativac - ona će obratiti pozornost o informacijama i statistici: koliko je površina onečišćeno, kojim onečišćivačima, koliko je vode, zraka, tla i drugog onečišćeno i tako dalje. Osoba koja na glavi ima plavi šešir je Mislioc - ona će se koncentrirati na filozofska pitanja onečišćenja okoliša: što to znači za čovječanstvo i što će to značiti u budućnosti. Nadalje, osoba koja ima crveni šešir je Emotivac - ona razmišlja o tome kako se osjeća glede onečišćenja okoliša, plaši li je to, uznemiruje ili nešto drugo. Osoba koja ima zeleni šešir je Kreativac - ona svoju pozornost usmjerava na mogućnosti kreativnog rješavanja predstavljenog problema. Osoba koja ima žuti šešir je Pozitivac - ta osoba će razmišljati o svim pozitivnim aspektima koje problem možda ima, poput činjenice da onečišćenje okoliša isto tako znači da napredak tehnologije ide sve dalje i slično. Na kraju, osoba koja nosi crni šešir je Negativac - ona ističe sve nedostatke i negativne strane problema. U svakom slučaju, radi se o tehnici za pobuđivanje kreativnosti koja nas tjera da sagledavamo određene stvari samo iz jedne perspektive, odnosno da mijenjamo perspektive čime možemo doći do originalnih i kreativnih rješenja problema. Ako za to još niste čuli, provjerite sami na linkovima koje nudim.
Lateral Thinking
Six Thinking Hats
Post je objavljen 05.05.2011. u 20:04 sati.