Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
subota, 22.01.2011.
Anne Tyler: "Vježbe disanja"
Jesam li vam ikad rekla da je moja majka članica Svijeta knjige? (ali s druge strane, možda vam to i nije neka novost, jer čija majka nije?) Knjigu iz naslova već milijun godina gledam u njihovom katalogu, ali sam je tek sad konačno pročitala. Nije loša.
U prvom redu, to je knjiga o iznevjerenim očekivanjima - od sebe, svog života i svoje obitelji. No isto tako, ovo je knjiga i o nemogućnosti malog čovjeka da realno sagleda sebe i svoju životnu situaciju te da sebe vidi očima drugih.
Glavna junakinja, sredovječna domaćica i njegovateljica u staračkom domu, Maggie Moran je tipični primjer gornje tvrdnje: zadovoljna u objema ulogama, počinje gubiti tlo pod nogama kad shvati da su joj djeca odrasla i da je više ne trebaju, barem ne u njezinim klasičnim ulogama. Ira, njezin muž, preuzevši obiteljski posao izrade okvira za slike i goblene, smatra da je protratio život jer nije studirao medicinu - povremeno se osjeća klaustrofobično kao hranitelj vlastite obitelji te svog oca i dviju neudanih sestara i tek u rijetkim trenutcima uspijeva si priznati kako nikad nije bio lišen izbora i kako je svoje izbore učinio samostalno i svjesno, isključivo iz ljubavi prema svojoj obitelji.
Ovo je i knjiga o gubitcima: Maggiena prijateljica Serena izgubila je muža, pa je njegov pogreb i neposredan povod knjizi; Maggien sin Jesse izgubio je priliku biti muž svojoj supruzi Fioni i njihovoj kćeri Leroy, a Maggiena kćer Daisy, iako pomalo na marginama događanja u ovoj knjizi, gubi vlastito djetinjstvo u obiteljskom domu i upućuje se u koledž.
(velika je uloga Maggie u ovoj knjizi kao sveprisutne svekrve koja svim silama nastoji postići da se njezin sin i njezina snaha pomire: ona ne uspijeva u toj nakani unatoč dobrim namjerama - neke stvari jednostavno kao da nisu suđene i ljude se ne može prisiliti na međusobnu ljubav i razumijevanje).
Ispod svega ipak ostaje neki spokoj - da vrijeme prolazi i da smo nemoćni pred njime pa se jedino možemo pomiriti sa stanjem stvari; da se u životu možemo osloniti samo na osobu koja je naša srodna duša i naš životni partner i da je to možda najvrjedniji odnos koji imamo u životu.
