(Pišem ovo jedući voće - očekujte zdrav i uravnotežen post!)
Nije li knjiga o poreznim obveznicima sve što ste trebali i željeli u ovom osjetljivom životnom i godišnjem razdoblju kad se s mukom i/ili kradomice pregledavaju porezne kartice, traga za pukom šansom za povrat poreza i obračunava koliko smo svojih prihoda istresli u rupu bez dna koju običavamo nazivati Državnim proračunom? Ukratko, došlo je vrijeme za predaju godišnje porezne prijave. Neka igre započnu!
Ni Kishon, kao uostalom niti drugi bogobojazni i pošteni građani, nije ljubitelj poreza, osobito se on tu dotiče poreza na dohodak (što se mene tiče, idu mi na živce svi porezi koje plaćam - uključujući tu i porez na dohodak, PDV te osobito paušalni porez na posjedovanje motornog vozila). Porez na dohodak po njemu znači sljedeće:
Da će se tržište knjiga pobrinuti samo za sebe, pokazao je i nedavni Interliber na kojemu je za 30 posto povećana prodaja knjiga, a posjetilo ga je oko 100 tisuća ljudi (nažalost, u tih 100 tisuća nije bilo i mene, šmrc!) - unatoč tome što još uvijek ne postoji ujednačena strategija poticanja kupovanja knjiga i čitanja, ovi podatci vesele. Dobra se tradicija nastavlja, pa će od 14. do 20. travnja u tridesetak hrvatskih gradova i oko stotinjak knjižara biti održan Tjedan Dobre Knjige pod sloganom Putuj knjigom.
Do ove ideje došle su organizatorice Vlatka Jeh i Zdenka Gold po uzoru na nizozemski Boekenweek. U svakom slučaju, očekujte Kaleidoskop, program na javnim površinama koji obuhvaća niz književno-zabavnih i edukativnih projekata, a u knjižarama koje će sudjelovati u Tjednu Dobre Knjige kupci će na poklon dobiti knjigu ekskluzivno pisanu za tu prigodu.
Tjedan Dobre Knjige planira biti tematska manifestacija, a prva tema kojom će se baviti bit će putovanja (stoga i ovaj prikladan slogan). Potvrđeno je sudjelovanje niza knjižara u Hrvatskoj (u Bjelovaru, Čakovcu, Dubrovniku, Gospiću, Hvaru, Karlovcu, Kaštel Sućurcu, Makarskoj, Metkoviću, Omišu, Opatiji, Osijeku, Požegi, Puli, Rijeci, Slavonskom Brodu, Sinju, Sisku, Splitu, Sv. Heleni, Šibeniku, Varaždinu, Vinkovcima, Vukovaru, Zadru i Zagrebu), a ja ću sa svoje strane sudjelovati tako da vas svaki tjedan do travnja barem jednom podsjetim na ovo vrijedno događanje.
U svakom slučaju provjerite TJEDAN DOBRE KNJIGE.
(Vijest s T-Portala na LINKU.)
... možete pronaći na mojoj redovnoj kolumni pri Rozojkozi. Tamo sam pisala o knjizi Jelene Veljače pod naslovom "Mama vam je cijelo vrijeme lagala". Možete komentirati, informirati se, primijetiti, pohvaliti, pokuditi - što god vam srce ište.
Još par riječi o Jeleni Veljači
Knjigu sam čitala ponukana jednim davnim tekstom na Rozojkozi koja se isto tako ticala Jelene Veljače, ali toga puta njezinog lika i djela. Autorica Glukoza se na prilično afirmativan način obraća tom liku i djelu, a zapanjujuće je zapravo koliko negativne energije može pokrenuti jedna slavna ili poluslavna osoba na ovom dijelu brdovitog Balkana. Pročitajte i taj tekst.
Zašto ne volimo Jelenu Veljaču?
Jeste li vi gurman? Ja jesam, obožavam hranu u svim njezinim pojavnim oblicima, obožavam pripremati različita jela (iako sam kod pripreme nekih, dakako, bolja nego kod pripreme nekih drugih) i prava mi je uživancija svakog dana otkrivati kako su kuhari i kuharice na blogu uspješni, kreativni i uživaju u pripremi hrane.
Ephraim Kishon, jedan od meni najdražih humorista, također je bio veliki gurman. Stoga niti ne čudi što je u knjizi "Kishon za gurmane" donio nekoliko svojih kulinarskih satira od koje neke možda i poznajete iz "Nije fer, Davide" i drugih njegovih knjiga. Osobito me oduševilo nekoliko njegovih izabranih misli, poput one o juhi i činjenici da se uvijek služi tako neobjašnjivo vruća:
Jesam li vam ikad rekla da je moja majka članica Svijeta knjige? (ali s druge strane, možda vam to i nije neka novost, jer čija majka nije?) Knjigu iz naslova već milijun godina gledam u njihovom katalogu, ali sam je tek sad konačno pročitala. Nije loša.
U prvom redu, to je knjiga o iznevjerenim očekivanjima - od sebe, svog života i svoje obitelji. No isto tako, ovo je knjiga i o nemogućnosti malog čovjeka da realno sagleda sebe i svoju životnu situaciju te da sebe vidi očima drugih.
Glavna junakinja, sredovječna domaćica i njegovateljica u staračkom domu, Maggie Moran je tipični primjer gornje tvrdnje: zadovoljna u objema ulogama, počinje gubiti tlo pod nogama kad shvati da su joj djeca odrasla i da je više ne trebaju, barem ne u njezinim klasičnim ulogama. Ira, njezin muž, preuzevši obiteljski posao izrade okvira za slike i goblene, smatra da je protratio život jer nije studirao medicinu - povremeno se osjeća klaustrofobično kao hranitelj vlastite obitelji te svog oca i dviju neudanih sestara i tek u rijetkim trenutcima uspijeva si priznati kako nikad nije bio lišen izbora i kako je svoje izbore učinio samostalno i svjesno, isključivo iz ljubavi prema svojoj obitelji.
Ovo je i knjiga o gubitcima: Maggiena prijateljica Serena izgubila je muža, pa je njegov pogreb i neposredan povod knjizi; Maggien sin Jesse izgubio je priliku biti muž svojoj supruzi Fioni i njihovoj kćeri Leroy, a Maggiena kćer Daisy, iako pomalo na marginama događanja u ovoj knjizi, gubi vlastito djetinjstvo u obiteljskom domu i upućuje se u koledž.
(velika je uloga Maggie u ovoj knjizi kao sveprisutne svekrve koja svim silama nastoji postići da se njezin sin i njezina snaha pomire: ona ne uspijeva u toj nakani unatoč dobrim namjerama - neke stvari jednostavno kao da nisu suđene i ljude se ne može prisiliti na međusobnu ljubav i razumijevanje).
Ispod svega ipak ostaje neki spokoj - da vrijeme prolazi i da smo nemoćni pred njime pa se jedino možemo pomiriti sa stanjem stvari; da se u životu možemo osloniti samo na osobu koja je naša srodna duša i naš životni partner i da je to možda najvrjedniji odnos koji imamo u životu.
Da će se tržište knjiga pobrinuti samo za sebe, pokazao je i nedavni Interliber na kojemu je za 30 posto povećana prodaja knjiga, a posjetilo ga je oko 100 tisuća ljudi (nažalost, u tih 100 tisuća nije bilo i mene, šmrc!) - unatoč tome što još uvijek ne postoji ujednačena strategija poticanja kupovanja knjiga i čitanja, ovi podatci vesele. Dobra se tradicija nastavlja, pa će od 14. do 20. travnja u tridesetak hrvatskih gradova i oko stotinjak knjižara biti održan Tjedan Dobre Knjige pod sloganom Putuj knjigom.
Do ove ideje došle su organizatorice Vlatka Jeh i Zdenka Gold po uzoru na nizozemski Boekenweek. U svakom slučaju, očekujte Kaleidoskop, program na javnim površinama koji obuhvaća niz književno - zabavnih i edukativnih projekata, a u knjižarama koje će sudjelovati u Tjednu Dobre Knjige kupci će na poklon dobiti knjigu ekskluzivno pisanu za tu prigodu.
Tjedan Dobre Knjige planira biti tematska manifestacija, a prva tema kojom će se baviti bit će putovanja (stoga i ovaj prikladan slogan). Potvrđeno je sudjelovanje niza knjižara u Hrvatskoj (u Bjelovaru, Čakovcu, Dubrovniku, Gospiću, Hvaru, Karlovcu, Kaštel Sućurcu, Makarskoj, Metkoviću, Omišu, Opatiji, Osijeku, Požegi, Puli, Rijeci, Slavonskom Brodu, Sinju, Sisku, Splitu, Sv. Heleni, Šibeniku, Varaždinu, Vinkovcima, Vukovaru, Zadru i Zagrebu), a ja ću sa svoje strane sudjelovati tako da vas svaki tjedan do travnja barem jednom podsjetim na ovo vrijedno događanje.
U svakom slučaju provjerite TJEDAN DOBRE KNJIGE.
(Vijest s T-Portala na LINKU.)
Kao prvo, citiram vam jedan stvarno iskren CV (sačuvala sam ga jer sam u to vrijeme tražila posao pa mi je bilo zanimljivo):
Mislili ste da ćete proći bez moje slavne statistike? E neće moći! Jest da sam desetak dana ugazila u Novu godinu, ali tolerirajte moju zauzetost i *** (sve one govorancije oko toga kako sam nevjerojatno zaposlena i nikad nemam vremena. Tek sam sad skužila kako te isprike zvuče lejm i otrcano, pa mi oprostite na tome).
Dakle, što kaže? Moje knjižnične statistike kažu da sam u 2010. godini iz knjižnice posudila i pročitala cca 96 knjiga, što je otprilike 8 knjiga mjesečno, što dalje iznosi 2 knjige tjedno, ako dobro računam. Dakako, to je bez mojih vlastitih knjiga koje sam također čitala, bez knjiga koje sam posudila od prijatelja, bez čitanja e-knjiga, bez interneta...
Pišem otprilike 3 teksta za blog tjedno (pribrojimo tome i dvadesetak tekstova koji su mi dosad objavljeni na Rozojkozi i dobit ćemo zavidnu brojku od 167 objavljenih tekstova u protekloj godini). To znači da sam govorila o jednako toliko knjiga, blogova koji govore o knjigama te internetskim stranicama koje se na neki način tiču knjiga i čitanja. Gore navedeni tekstovi su komentirani u prosjeku s 5.5 komentara. Možda bi to mogao biti i bolji prosjek, ali za blog koji govori o knjigama... ja sam sasvim zadovoljna. Našla sam dobre, pristojne sugovornike koji vole podijeliti svoja iskustva s knjigama i koji rado i učestalo čitaju.
Iskreno, ne znam koliko mi je tekstova u prošloj godini završilo na naslovnici i koji su to tekstovi bili, ne zato što ih je bio toliki broj već zato što to u konačnici i nije ispalo tako važno.
Knjige kojih se dobro sjećam iz protekle godine (ja neću praviti top-listu, samo ću vas ponovno podsjetiti na njih i preporučiti vam čitanje) su svakako "Dobar protiv sjeverca" Daniela Glattauera, "Momak sa sela" Katarine Mazetti, serija krimića s glavnim likom Cliffom Janeway, a i glavnom junakinjom Victorijom Laurie, "Brži od smrti", sjajan prvijenac Josha Bazella, "U miso-juhi" Ryua Murakamija, "Kamo idemo, tata?" Jeana-Louisa Fourniera, "Lolita u Teheranu" Azar Nafisi, "Kako ga je priroda stvorila" Johna Colapinta, "Povijest čitanja" Alberta Manguela, "Nasljeđe gubitka" Kiran Desai, "Livada Crnog Labuda" i "Atlas oblaka" Davida Mitchella, "Vodoriga" Andrewa Davidsona...
A godina je počela doista prekrasno: trilogijom o Žrtvenom Jarcu Daniela Pennaca i "Sjenom vjetra Carlosa Louisa Zafona.
Sjajna godina za jednu čitateljicu, doista sjajna!
Ali veselim se novim početcima - u 2011. godini obaramo sve rekorde, zar ne?
Nije me bilo u blizini kompa nekoliko tjedana, odmorila sam mozak od čitanja i pisanja pa sad ponovno surfam k' o velika. I tražim (i nalazim) zgodne stvarčice vezane uz knjigu i čitanje.
Kao prvo, preporučujem vam izvrstan Semiramidin tekst o njezinoj očaranosti Kenom Folletom i knjigama općenito.
I onda dođe kraj...
Nadalje, Indijanka vegetarijanka se izjasnila o knjizi Vedrane Rudan pod naslovom "Uho, grlo, nož" koju sam i sama čitala, možda je čak i imam u svojoj biblioteci, tko će znati, i za koju i dalje tvrdim da nije tako šokantna kako mnogi tvrde - čitatelj koji čita i nešto stranjske literature zna da su i šokantnije stvari u svjetskoj literaturi prestale biti tabu.
Vedrana Rudan: "Uho, grlo, nož"
Mailom sam primila newsletter srpskog kolege blogera Željka Obrenovića koji je za nas pobrojao sve filmove, serije i knjige kojima u 2010. godini nije bilo premca. Prenosim vam upravo onaj link koji se za temu ovog bloga pokazao najzanimljiviji.
Najbolje knjige u 2010.
Za kraj, obvezno pogledajte ovaj videoclip s TED-a, u kojemu Jay Walker pokazuje svoju knjižnicu ljudske mašte koju je u svom domu izgradio zajedno sa svojom suprugom Eileen.
Ovaj bih tekst mogla nasloviti i kao "Kad knjiga nije slikovita kao film", no pretpostavljam da je to moj problem jer sam prvo gledala film, a onda slučajno naletjela na knjigu.
Priču poznajemo: Clarice Starling, novakinja u FBI-jevom centru za obuku u bazi Quantico, poslana je od svog šefa Jacka Crawforda da izvuče neke podatke od vjerojatno najslavnijeg zatvorenika na planeti, dr. Hannibala Lectera, psihijatra i psihopata koji je u to vrijeme već ubio devet ljudi. Informacije su im potrebne jer ne mogu ući u trag serijskom ubojici koji ubija žene i dere im nasumične komade kože. Clarice je potom uvučena u svijet u kojem normalna ljudska logika i iskustvo ne igraju nikakvu ulogu i u kojem samo psihopatski pristup okolini nešto znači.
(općenito, za vašu informaciju, samo se Amerika može pohvaliti, ako je to prava riječ, velikim brojem serijskih ubojica (LINK na Wikipediu) - Ted Bundy, recimo, ili John Gacy, ili David Berkowitz, poznatiji kao "Son of Sam". U našim su krajevima takvi ubojice izrazito rijetki, primjerice, poznajemo Slovenca Metoda Trobeca koji je ubio pet žena i spalio njihove ostatke u krušnoj peći (LINK). Također, ženski serijski ubojice su također izrazito rijetki.)
Nadalje, jeste li i vi primijetili kako kad ste nečim zaokupljeni, cijeli se svijet uroti da govori upravo o toj temi? Tako sam i ja čitajući ovu knjigu prošlog vikenda naletjela na film "Crveni zmaj" koji pokriva knjigu prije ove. Taj mi je film razjasnio mnoge okolnosti koje se tiču Willa Grahama koji je prije Clarice Starling komunicirao s Hannibalom Lecterom u nadi da će na isti način izvući iz njega informacije glede nekog drugog serijskog ubojice.
Fasciniraju li i vas priče o serijskim ubojicama? Sam Sir Anthony Hopkins misli da je privlačnost lika koji ga je lansirao u svijet svevremenske slave u tome što se ljudi vole bojati, što vole priče o babarogama. No ja ne mislim da je tako, bar za mene nije. Naime, mislim da me tim pričama najviše privlači neodgonetljivost takvih likova: njihovi mozgovi ne funkcioniraju na jednak način kao mozgovi nas normalnih ljudi. Njih ne pokreću iste želje i potrebe. I upravo u tome nalazim privlačnost takvih priča: one pričaju o "onima drugima", o onima koji nisu "mi" i nemaju nikakvih poveznica s nama, osim što također pripadaju ljudskoj rasi. Fascinantno.
Prije nego što vam kažem sve što vam imam reći o "Kad jaganjci utihnu", pala mi je na pamet jedna druga tema: ne ide li vam već na živce kad vam nepoznati ljudi pokušavaju reći kako da živite svoj život? Na takvo razmišljanje ponukao me tekst "Savjeti za dobar i kvalitetan život" kojega sam pročitala na Pametnoj kuni u sklopu newslettera koji mi šalju u sandučić svakog dana (tehnički, i ovo je post o knjizi, jer autor teksta spominje slavnu knjigu Oga Mandina: "Najveći trgovac na svijetu" koja je praktički postala biblija moderne prodaje. I ne, nisam je čitala. Još.)
Savjeti za dobar i kvalitetan život
Ono što me pomalo raspigalo jest kako su rečenice poput "mi smo gospodari vlastite sudbine" ili "gledajte na život pozitivno" postale toliko izlizane floskule koje su izgubile svako značenje da već nesvjesno preokrećem očima kad ih čujem. Ne želim reći da one nemaju smisla ili da sam ja u konačnici cinična osoba (iako to možda i jesam), već da mora postojati novi način da se kažu stare istine. Ili još bolje, da moraju postojati individualni načini na koje ljudi dolaze do tih istina i na koje ih kasnije izriču i iskazuju. Vi znate da sam ja uvijek za individualni pristup.
Pa se onda vraćamo na onu (moju) staru misao kako iz nekog razloga second-hand iskustvo nije nikad toliko relevantno kao first-hand. Kad vam netko tko nikad nije imao ni zrna ozbiljnih problema u životu (iako neki tvrde da se problemi ne mogu rangirati i da su svakome njegovi problemi najteži na svijetu) kaže da i u najgorim svojim momentima morate razmišljati pozitivno (a vama dođe da ga nokautirate na Mars), ne djeluje li to nekako lažno i neuvjerljivo? Ne osjećate li se i sami kao velika lažovčina kad dijelite savjete koje sami niste imali prilike isprobati?
Ljutim se na Pametnu kunu i na tekst "Savjeti za dobar i kvalitetan život", doista. No iz ovih ću vam stopa preporučiti način na koji meni odgovara da mi se prenose stare istine. Radi se o stihovima Baza Luhrmana i pjesmi "Always wear sunscreen":
Clariiiiceeeee... (sikt,sikt, sikt...)
O knjizi ću vam pisati drugom zgodom, kad konačno dovršim čitanje :)
Ne znam jeste li primijetili kako svakog mjeseca u suradnji nekoliko naših izdavačkih kuća izlazi po pet ili šest naslova mjesečno po popularnoj cijeni od 19,90 kuna, a koji se mogu kupiti u kioscima Tiska i dućanima Tisakmedia te u jednom našem poznatom trgovačkom lancu (evo, pred sobom imam letak iz tog trgovačkog lanca koji kaže da ovog mjeseca po navedenoj cijeni možete kupiti knjige "Kći čuvara uspomena" Kim Edwards, "Vitez templar" Jana Guilloua, "Zovem se sjećanje" Ann Brashares, "Grad lopova" Davida Benioffa, "Poljubac sjene" Richelle Mead i "Zaljubljenu Peoniju" Lise See). Ja tu izdavačku dramu pratim već mjesecima, testirala sam je kupovinom "Nevjernice", ali kad sam vidjela o kako se sitnom tisku radi, razočarala sam se. Ipak, ponukana oduševljenjem jedne prijateljice, sljedeći mjesec ili mjesec poslije te razočaravajuće kupovine izabrala sam i knjigu "Jedan dan" autora Davida Nichollsa.
E to nije bilo razočaranje! Dovoljna preporuka za odvajanje od 20 kuna bila je preporuka Nicka Hornbya s korica knjige koja kaže kako se radi o velikom, čarobnom i pametnom djelu. Formula je jednostavna: dvoje ljudi - dvadeset godina. Emma Morley i Dexter Mayhew upoznali su se kao studenti, na Dan svetog Swithina (15. srpnja) 1988. godine. Taj je susret u krevetu doveo do čvrstog prijateljstva kojemu se nijedno od njih nije usudilo nadati, iako su njihove životne priče rezultirale sasvim različitim posljedicama. Dexter je dolazio iz bogate obitelji i u mladosti se smatralo da je on jedan od onih muškaraca kojima svijet pitomo liježe pod noge. S druge strane, Emma je uvijek bila late bloomer - na početku pomalo bucmasta, s debelim naočalama, običnim roditeljima i neobičnim težnjama (pa se čovjek zapita što je zapravo bolje: uvijek malo kaskati za svima, ali napraviti prave stvari u pravo vrijeme, ili neprestano žuriti i onda zasrati situaciju?). Dexter je vrlo brzo postao televizijska zvijezda. Emma je radila u lancu brze prehrane. Dexter počinje piti. Emma počinje razmišljati o svojoj budućnosti. Dexterova zvijezda brzo tamni. Emmina tek lagano žmirka.
I na kraju sve bude u redu. Ili, na kraju ne bude baš u redu, ovisno o tome kako si sve to skupa tumačite (ne želim odati previše da ne ispadne da sam spoilerica knjiga). A do čitave je priče doveo tek jedan susret, tek jedan lakomisleni dan.
Kao prvo, sretno nam svima u novoj godini, dvijehiljadeijedanaestitoj. Općenito, meni su neparne godine bile povoljnije nego parne, pa se stoga ovoj veselim više nego dvijeidvanaestitoj, koja me plaši mogućnošću nestanka nejake mene s ovog planeta kako su već prorekli i stari Latinoamerikanci.
Čitala jesam, nemojte misliti da sam zabušavala. Danas vam donosim autobiografsku priču jednog šesnaestogodišnjaka, mračnu i bizarnu priču kakva bi se mogla pojaviti i u našoj lektiri za drugi razred srednje škole. Autor Gary Paulsen je, kako kažu u Mozaik knjizi, "jedan od najčitanijih suvremenih američkih pisaca za djecu i mlade". Kako priča kaže, u nježnoj je dobi od šesnaest godina pobjegao od nesavršenog obiteljskog doma i skrivao se od policije radeći na poljima repe s Meksikancima, potom ga je preuzela jedna farmerska obitelj, a završio je to ljeto putujući s cirkusom po američkim gradovima.
Ono što me zasmetalo glede neumoljive uredničke palice jest to što su u prvi plan izvukli njegovo saucy - djevičansko iskustvo sa striptizetom po imenu Ruby, dok su u drugom planu nezasluženo ostali njegovi odnosi s bakom Hazel i drugim prilično važnim likovima u priči. No istina je što se kaže - prve se ljubavi pamte, a čini se da je autor htio potencirati upravo to vrlo važno ljubavno iskustvo.
"Ljeto jednog šesnaestogodišnjaka" čita se lagano, ne traje dugo i možete ga prijeći u kratkom intervalu između dvaju čitateljskih projekata. Toplo preporučujem - izvrsna knjiga za ulazak u Novu godinu, poslije šesnaeste se doista počinju događati važne stvari.
< | siječanj, 2011 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | |||||
3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
31 |
Na ovom blogu čitajte o knjigama - mojim knjigama, Vašim knjigama, najnovijim knjigama, starim knjigama, zanemarenim knjigama, o autorima knjiga i novostima iz književnosti.
Za sve informacije, pitanja, primjedbe, komentare, uvrede i drugo kontaktirajte me na bookeraj.blog@gmail.com