Ovaj bih tekst mogla nasloviti i kao "Kad knjiga nije slikovita kao film", no pretpostavljam da je to moj problem jer sam prvo gledala film, a onda slučajno naletjela na knjigu.
Priču poznajemo: Clarice Starling, novakinja u FBI-jevom centru za obuku u bazi Quantico, poslana je od svog šefa Jacka Crawforda da izvuče neke podatke od vjerojatno najslavnijeg zatvorenika na planeti, dr. Hannibala Lectera, psihijatra i psihopata koji je u to vrijeme već ubio devet ljudi. Informacije su im potrebne jer ne mogu ući u trag serijskom ubojici koji ubija žene i dere im nasumične komade kože. Clarice je potom uvučena u svijet u kojem normalna ljudska logika i iskustvo ne igraju nikakvu ulogu i u kojem samo psihopatski pristup okolini nešto znači.
(općenito, za vašu informaciju, samo se Amerika može pohvaliti, ako je to prava riječ, velikim brojem serijskih ubojica (LINK na Wikipediu) - Ted Bundy, recimo, ili John Gacy, ili David Berkowitz, poznatiji kao "Son of Sam". U našim su krajevima takvi ubojice izrazito rijetki, primjerice, poznajemo Slovenca Metoda Trobeca koji je ubio pet žena i spalio njihove ostatke u krušnoj peći (LINK). Također, ženski serijski ubojice su također izrazito rijetki.)
Nadalje, jeste li i vi primijetili kako kad ste nečim zaokupljeni, cijeli se svijet uroti da govori upravo o toj temi? Tako sam i ja čitajući ovu knjigu prošlog vikenda naletjela na film "Crveni zmaj" koji pokriva knjigu prije ove. Taj mi je film razjasnio mnoge okolnosti koje se tiču Willa Grahama koji je prije Clarice Starling komunicirao s Hannibalom Lecterom u nadi da će na isti način izvući iz njega informacije glede nekog drugog serijskog ubojice.
Fasciniraju li i vas priče o serijskim ubojicama? Sam Sir Anthony Hopkins misli da je privlačnost lika koji ga je lansirao u svijet svevremenske slave u tome što se ljudi vole bojati, što vole priče o babarogama. No ja ne mislim da je tako, bar za mene nije. Naime, mislim da me tim pričama najviše privlači neodgonetljivost takvih likova: njihovi mozgovi ne funkcioniraju na jednak način kao mozgovi nas normalnih ljudi. Njih ne pokreću iste želje i potrebe. I upravo u tome nalazim privlačnost takvih priča: one pričaju o "onima drugima", o onima koji nisu "mi" i nemaju nikakvih poveznica s nama, osim što također pripadaju ljudskoj rasi. Fascinantno.
Post je objavljen 13.01.2011. u 19:13 sati.