Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
ponedjeljak, 31.01.2011.
Ephraim Kishon: "Knjiga za porezne obveznike"
(Pišem ovo jedući voće - očekujte zdrav i uravnotežen post!)
Nije li knjiga o poreznim obveznicima sve što ste trebali i željeli u ovom osjetljivom životnom i godišnjem razdoblju kad se s mukom i/ili kradomice pregledavaju porezne kartice, traga za pukom šansom za povrat poreza i obračunava koliko smo svojih prihoda istresli u rupu bez dna koju običavamo nazivati Državnim proračunom? Ukratko, došlo je vrijeme za predaju godišnje porezne prijave. Neka igre započnu!
Ni Kishon, kao uostalom niti drugi bogobojazni i pošteni građani, nije ljubitelj poreza, osobito se on tu dotiče poreza na dohodak (što se mene tiče, idu mi na živce svi porezi koje plaćam - uključujući tu i porez na dohodak, PDV te osobito paušalni porez na posjedovanje motornog vozila). Porez na dohodak po njemu znači sljedeće:
Ovdje je riječ o najvećem fijasku našeg stoljeća, o nesporazumu kojim je polovica čovječanstva sasvim legalno protjerana u ilegalu. Mislim na onu fiskalnu čarobnu formulu koja od varalice pravi neznanog junaka, a čovjeka koji poštuje zakon pretvara u šaku jada. Riječ je o državnom promašaju koji se zove porez na zaradu i dohodak, i koji je u biti posve oprečan ljudskoj naravi."
(kao što bi i moj otac, inače privatni poduzetnik, često rekao - "Ja radim, plaćam poreze i dajem novce u državnu kasu samo da bi me oni iz birokracije mogli zvati optuženikom!" To je bilo nakon što su pokrenuli upravni postupak protiv njega jer je jedan mjesec kasnio s podnošenjem porezne prijave.)
Ljudi su se i kod nas domislili svakakvim rješenjima (ja, iskreno, nikad nisam utajila ni kunu poreza, sav svoj porez uredno prijavljujem i plaćam, kao i Kishon, uostalom. Mi se stoga smatramo moralno nadmoćnima i sposobnima reći kako je porez - velika prijevara) - na crno se kupuje, prodaje, nudi usluge, radi i zarađuje, pa država ne vidi ni mrvicu od tih prihoda u svojoj velikoj vreći (a mene to zapravo ništa ne čudi, pa ljudi moraju nešto jesti, ne mogu leći i umrijeti od gladi samo zato što Vlada kaže da se na litru domaće rakije plaća trošarina). Pomislite, da su porezi samo mrvicu razumniji (a porezna služba oštrija), ne bi li se mnogi Hrvat sustezao od varanja države i legalno prijavljivao svaku kunu koju je zaradio?
Iako nemam puno godina, imam već nekoliko godina radnog staža - kad početkom godine dobijem poreznu karticu, uplate u moje mirovinske stupove čine mi se kao šaka jada, a ostala davanja neproporcionalno velika i nepotrebna. Uzmimo ovako: da čitav radni vijek (a ja radim od 22. godine samo s dva mjeseca prekida - sad mi je 27) radim bez prekida, imala bih 38 godina radnog staža, i to da zarađujem minimalac (koji je kod nas, ako se ne varam, neto 2.180,00 kuna), kad bi država dala meni da ulažem obvezne doprinose od 1.100,00 kuna, imala bih po umirovljenju pola milijuna kuna - samo glavnice! Uz lančano ukamaćivanje kroz tako dugo razdoblje, mogla bih imati oko sto tisuća eura (ako mi ne vjerujete, odite na štedni kalkulator na Pametnoj kuni). Da poživim još 15 godina, a što je očekivani životni vijek u Hrvatskoj, mirovina bi mi bila oko 4.000,00 kuna. A pazite, čitav radni vijek zarađivala sam samo 2.180,00 kuna plus obvezni doprinosi, ništa više!
Kako danas stvari stoje, radit ću vjerojatno do sedamdesete i imat ću 500,00 kuna mirovine. Djecu ću, naravno, začeti u dobi od 45 godina jer dotad ću se morati boriti da dobijem i zadržim posao u ovim neljudskim uvjetima. Stambeno pitanje nisam niti ukalkulirala u tu priču, srce me boli kad se samo i sjetim toga.
A litra benzina deset kuna...
četvrtak, 27.01.2011.
Tjedan dobre knjige
Da će se tržište knjiga pobrinuti samo za sebe, pokazao je i nedavni Interliber na kojemu je za 30 posto povećana prodaja knjiga, a posjetilo ga je oko 100 tisuća ljudi (nažalost, u tih 100 tisuća nije bilo i mene, šmrc!) - unatoč tome što još uvijek ne postoji ujednačena strategija poticanja kupovanja knjiga i čitanja, ovi podatci vesele. Dobra se tradicija nastavlja, pa će od 14. do 20. travnja u tridesetak hrvatskih gradova i oko stotinjak knjižara biti održan Tjedan Dobre Knjige pod sloganom Putuj knjigom.
Do ove ideje došle su organizatorice Vlatka Jeh i Zdenka Gold po uzoru na nizozemski Boekenweek. U svakom slučaju, očekujte Kaleidoskop, program na javnim površinama koji obuhvaća niz književno-zabavnih i edukativnih projekata, a u knjižarama koje će sudjelovati u Tjednu Dobre Knjige kupci će na poklon dobiti knjigu ekskluzivno pisanu za tu prigodu.
Tjedan Dobre Knjige planira biti tematska manifestacija, a prva tema kojom će se baviti bit će putovanja (stoga i ovaj prikladan slogan). Potvrđeno je sudjelovanje niza knjižara u Hrvatskoj (u Bjelovaru, Čakovcu, Dubrovniku, Gospiću, Hvaru, Karlovcu, Kaštel Sućurcu, Makarskoj, Metkoviću, Omišu, Opatiji, Osijeku, Požegi, Puli, Rijeci, Slavonskom Brodu, Sinju, Sisku, Splitu, Sv. Heleni, Šibeniku, Varaždinu, Vinkovcima, Vukovaru, Zadru i Zagrebu), a ja ću sa svoje strane sudjelovati tako da vas svaki tjedan do travnja barem jednom podsjetim na ovo vrijedno događanje.
U svakom slučaju provjerite TJEDAN DOBRE KNJIGE.
(Vijest s T-Portala na LINKU.)
srijeda, 26.01.2011.
Nekoliko riječi o knjizi Jelene Veljače...
... možete pronaći na mojoj redovnoj kolumni pri Rozojkozi. Tamo sam pisala o knjizi Jelene Veljače pod naslovom "Mama vam je cijelo vrijeme lagala". Možete komentirati, informirati se, primijetiti, pohvaliti, pokuditi - što god vam srce ište.
Još par riječi o Jeleni Veljači
Knjigu sam čitala ponukana jednim davnim tekstom na Rozojkozi koja se isto tako ticala Jelene Veljače, ali toga puta njezinog lika i djela. Autorica Glukoza se na prilično afirmativan način obraća tom liku i djelu, a zapanjujuće je zapravo koliko negativne energije može pokrenuti jedna slavna ili poluslavna osoba na ovom dijelu brdovitog Balkana. Pročitajte i taj tekst.
Zašto ne volimo Jelenu Veljaču?
ponedjeljak, 24.01.2011.
Ephraim Kishon: "Kishon za gurmane"
Jeste li vi gurman? Ja jesam, obožavam hranu u svim njezinim pojavnim oblicima, obožavam pripremati različita jela (iako sam kod pripreme nekih, dakako, bolja nego kod pripreme nekih drugih) i prava mi je uživancija svakog dana otkrivati kako su kuhari i kuharice na blogu uspješni, kreativni i uživaju u pripremi hrane.
Ephraim Kishon, jedan od meni najdražih humorista, također je bio veliki gurman. Stoga niti ne čudi što je u knjizi "Kishon za gurmane" donio nekoliko svojih kulinarskih satira od koje neke možda i poznajete iz "Nije fer, Davide" i drugih njegovih knjiga. Osobito me oduševilo nekoliko njegovih izabranih misli, poput one o juhi i činjenici da se uvijek služi tako neobjašnjivo vruća:
Nadalje, evo kako Kishon razgovara s konobarima:
- Zar ne bi moglo malo bolje?
Tako glasi redoviti dijalog između ovog autora i natkonobara u njegovu stalnom lokalu."
(postoji i objašnjenje za to u posveti ove knjige. Naime, ona je posvećena najboljoj od svih žena, koja vrlo rado kuha, ali nažalost ne tako dobro. Kishon bi ipak više volio da je obrnuto.)
Legendarne su priče o lubenici i doktoru Feinholzu, o nadnaravno velikim odrescima kod "Martina i Ciona", o tome kako je i u Tel Avivu zavladala pošast zapadnjačkih supermarketa, o špagetima, perecima, kruhu s češnjakom, o gostima na večeri, a ima i jedna priča o alkoholu, stoga ne smijemo zaboraviti ni posljedičnu priču o čiru na dvanaesniku. Cijeli kraval završava i pričom o tome što učiniti ako vam na pod padne jetrena pašteta, a što ako padne kruh namazan marmeladom (jer znamo - kruh s marmeladom može pasti na onu stranu koja je namazana marmeladom, a može pasti i na onu stranu koja je namazana marmeladom.)
U svakom slučaju, uživajte u jelu, a dok uživate u jelu, nemojte zaboraviti uživati niti u smijehu i dobrom društvu. I to je to, dobar tek!
subota, 22.01.2011.
Anne Tyler: "Vježbe disanja"
Jesam li vam ikad rekla da je moja majka članica Svijeta knjige? (ali s druge strane, možda vam to i nije neka novost, jer čija majka nije?) Knjigu iz naslova već milijun godina gledam u njihovom katalogu, ali sam je tek sad konačno pročitala. Nije loša.
U prvom redu, to je knjiga o iznevjerenim očekivanjima - od sebe, svog života i svoje obitelji. No isto tako, ovo je knjiga i o nemogućnosti malog čovjeka da realno sagleda sebe i svoju životnu situaciju te da sebe vidi očima drugih.
Glavna junakinja, sredovječna domaćica i njegovateljica u staračkom domu, Maggie Moran je tipični primjer gornje tvrdnje: zadovoljna u objema ulogama, počinje gubiti tlo pod nogama kad shvati da su joj djeca odrasla i da je više ne trebaju, barem ne u njezinim klasičnim ulogama. Ira, njezin muž, preuzevši obiteljski posao izrade okvira za slike i goblene, smatra da je protratio život jer nije studirao medicinu - povremeno se osjeća klaustrofobično kao hranitelj vlastite obitelji te svog oca i dviju neudanih sestara i tek u rijetkim trenutcima uspijeva si priznati kako nikad nije bio lišen izbora i kako je svoje izbore učinio samostalno i svjesno, isključivo iz ljubavi prema svojoj obitelji.
Ovo je i knjiga o gubitcima: Maggiena prijateljica Serena izgubila je muža, pa je njegov pogreb i neposredan povod knjizi; Maggien sin Jesse izgubio je priliku biti muž svojoj supruzi Fioni i njihovoj kćeri Leroy, a Maggiena kćer Daisy, iako pomalo na marginama događanja u ovoj knjizi, gubi vlastito djetinjstvo u obiteljskom domu i upućuje se u koledž.
(velika je uloga Maggie u ovoj knjizi kao sveprisutne svekrve koja svim silama nastoji postići da se njezin sin i njezina snaha pomire: ona ne uspijeva u toj nakani unatoč dobrim namjerama - neke stvari jednostavno kao da nisu suđene i ljude se ne može prisiliti na međusobnu ljubav i razumijevanje).
Ispod svega ipak ostaje neki spokoj - da vrijeme prolazi i da smo nemoćni pred njime pa se jedino možemo pomiriti sa stanjem stvari; da se u životu možemo osloniti samo na osobu koja je naša srodna duša i naš životni partner i da je to možda najvrjedniji odnos koji imamo u životu.
četvrtak, 20.01.2011.
Tjedan dobre knjige
Da će se tržište knjiga pobrinuti samo za sebe, pokazao je i nedavni Interliber na kojemu je za 30 posto povećana prodaja knjiga, a posjetilo ga je oko 100 tisuća ljudi (nažalost, u tih 100 tisuća nije bilo i mene, šmrc!) - unatoč tome što još uvijek ne postoji ujednačena strategija poticanja kupovanja knjiga i čitanja, ovi podatci vesele. Dobra se tradicija nastavlja, pa će od 14. do 20. travnja u tridesetak hrvatskih gradova i oko stotinjak knjižara biti održan Tjedan Dobre Knjige pod sloganom Putuj knjigom.
Do ove ideje došle su organizatorice Vlatka Jeh i Zdenka Gold po uzoru na nizozemski Boekenweek. U svakom slučaju, očekujte Kaleidoskop, program na javnim površinama koji obuhvaća niz književno - zabavnih i edukativnih projekata, a u knjižarama koje će sudjelovati u Tjednu Dobre Knjige kupci će na poklon dobiti knjigu ekskluzivno pisanu za tu prigodu.
Tjedan Dobre Knjige planira biti tematska manifestacija, a prva tema kojom će se baviti bit će putovanja (stoga i ovaj prikladan slogan). Potvrđeno je sudjelovanje niza knjižara u Hrvatskoj (u Bjelovaru, Čakovcu, Dubrovniku, Gospiću, Hvaru, Karlovcu, Kaštel Sućurcu, Makarskoj, Metkoviću, Omišu, Opatiji, Osijeku, Požegi, Puli, Rijeci, Slavonskom Brodu, Sinju, Sisku, Splitu, Sv. Heleni, Šibeniku, Varaždinu, Vinkovcima, Vukovaru, Zadru i Zagrebu), a ja ću sa svoje strane sudjelovati tako da vas svaki tjedan do travnja barem jednom podsjetim na ovo vrijedno događanje.
U svakom slučaju provjerite TJEDAN DOBRE KNJIGE.
(Vijest s T-Portala na LINKU.)
srijeda, 19.01.2011.
Gluposti koje sam pokupila na netu i sad ne znam kamo s njima
Kao prvo, citiram vam jedan stvarno iskren CV (sačuvala sam ga jer sam u to vrijeme tražila posao pa mi je bilo zanimljivo):
Potpuno nespreman za rad pod pritiskom kao i prekovremeni rad, osim ako nije debelo plaćen. Iskreno me zabole za ciljeve vaše kompanije ako platom ne mogu da pokrijem sve tekuće troškove plus da mi ostane za malo garderobe, knjiga, putovanja, izlaske, sport i zezanje. Funkcionišem po principu kolko para tolko muzike. Takođe me savršeno ne zanima što ste u buli i očekujem da sve vaše zakonom predviđene obaveze izvršite na vreme kao i da poštujete sve praznike i godišnji odmor. Sva je prilika da ću vas napustiti čim nađem nešto malo bolje. Nadam se da ofis ne počinje s radom pre devet, jer se teško budim. Radni dan započinjem velikom šoljom dobre crne kafe pa očekujem da stoji na raspolaganju, kao i zalihe nesa i mleka koji će mi zatrebati negde oko podneva. Najdalje oko jedan ima najstrašnije da se smorim pa bi mi prijao jedan muzički intermeco, po mogućstvu Madonna ili disko haus da ujedno i odtancujem malo i razdrmam ukočene mišiće. Komunikativan sa prijatnim i ljubaznim svetom, za drkadžije imam kratak fitilj. Psujem na nekoliko svetskih jezika, al ozbiljnu prepisku i razgovor vodim samo na srpskom i engleskom i ne proseravajte se s multinacionalnim korporativnim tripom jer vam je i to previše. To što s vremena na vreme sklopite neki dil s Bosnom i Crnom Gorom ne čini vas ozbiljnom kompanijom.
Studirao sam 100 godina ali smatram da je uspeh što sam uopšte završio bilo šta u ovoj zemlji ovakvoj kakva je. Usavršavam se stalno i bez vas jer sam radoznao i mislim da život ima smisla i bez umiranja na poslu. Često mi se dešava da u radno vreme zapadnem u takozvani daydreaming pa vas molim da me ne prekidate naglo, možda budem usred neke genijalne zamisli. Reagujem samo na pozitivnu stimulaciju. Ne gušite s testiranjima i tim HR budalaštinama. Ako se već proseravate s tim zapadnjačkim forama onda ponudite i zapadnjačku platu i uslove rada. To što ste pohađali dva, tri seminara, ne čini vas obrazovanom osobom. Šta ne znam, naučiću, nisam debil. I, da, postoje stvari koje bih u životu radio iz čistog entuzijazma, ali žalim što moram da vas obavestim da to nije posao koji nudite."
I jedan komentar na (ne)toleranciju s jednog osječkog lokalnog foruma koji mi se jako svidio (inače pripada Letećem Mungosu, članu tog foruma, i tiče se činjenice da su mladi HDZ-a, koji inače čine vrhušku osječkog Studentskog zbora, na Osječko ljeto mladih - prethodno instituciju urbane zabave za mlade - prošle godine pozvali Matu Bulića):
Biti tolerantan. Dodje netolerantni coban covjeku i kaze mu "ja cu ti sada razbiti ovim kamenom glavu, a ti pazi - ako mi vratis, onda si netolerantan".
Ujutro se probudis, otvoris oci, skuhas kavu, izadjes na parkiraliste i gledas kako ti neki djiklosh upavo obija auto. Uzimas ciglu e ne bi li ona pregovarala s pljackasevom glavom, kad te odjednom zaustavi glas - budi tolerantan.
Dodjes kuci, zena u krevetu s nekim dlakavim panjem, odlazis u kuhinju po cekic za meso - kad opet glas u glavi "budi tolerantan".
Placas poreze, politicari na ocigled pljackaju proracune, stranacka mladez stoji u redu i uci gledajuci, kad se opet pojavi taj glas - "budi tolerantan".
Placas poreze kako bi se studenti skolovali, kako bi imali nekakve slobodne aktivnosti, bavili se sportom, putovali, pili, druzili i jebavali po skupovima i dodju neki panjevi s idejom da uniste tridesetogodisnju tradiciju. Kazes tim panjevima "sikter, seljoberi!" i onda ti dodje neki lik i kaze "budi tolerantan".
Tolerancija da, ali ne prema svakom. Nema tolerancije prema primitivizmu, destrukciji, pljacki, seljaciji. Nema tolerancije prema onom cobanu s pocetka teksta.
Nema tolerancije prema mladezi stranke koja studentskim novcem dovlaci stranacke izvodjace placajuci ih s 80% proracuna citavog zbivanja.
No, passaran!"
ponedjeljak, 17.01.2011.
Dvijetisućeideseta u brojkama
Mislili ste da ćete proći bez moje slavne statistike? E neće moći! Jest da sam desetak dana ugazila u Novu godinu, ali tolerirajte moju zauzetost i *** (sve one govorancije oko toga kako sam nevjerojatno zaposlena i nikad nemam vremena. Tek sam sad skužila kako te isprike zvuče lejm i otrcano, pa mi oprostite na tome).
Dakle, što kaže? Moje knjižnične statistike kažu da sam u 2010. godini iz knjižnice posudila i pročitala cca 96 knjiga, što je otprilike 8 knjiga mjesečno, što dalje iznosi 2 knjige tjedno, ako dobro računam. Dakako, to je bez mojih vlastitih knjiga koje sam također čitala, bez knjiga koje sam posudila od prijatelja, bez čitanja e-knjiga, bez interneta...
Pišem otprilike 3 teksta za blog tjedno (pribrojimo tome i dvadesetak tekstova koji su mi dosad objavljeni na Rozojkozi i dobit ćemo zavidnu brojku od 167 objavljenih tekstova u protekloj godini). To znači da sam govorila o jednako toliko knjiga, blogova koji govore o knjigama te internetskim stranicama koje se na neki način tiču knjiga i čitanja. Gore navedeni tekstovi su komentirani u prosjeku s 5.5 komentara. Možda bi to mogao biti i bolji prosjek, ali za blog koji govori o knjigama... ja sam sasvim zadovoljna. Našla sam dobre, pristojne sugovornike koji vole podijeliti svoja iskustva s knjigama i koji rado i učestalo čitaju.
Iskreno, ne znam koliko mi je tekstova u prošloj godini završilo na naslovnici i koji su to tekstovi bili, ne zato što ih je bio toliki broj već zato što to u konačnici i nije ispalo tako važno.
Knjige kojih se dobro sjećam iz protekle godine (ja neću praviti top-listu, samo ću vas ponovno podsjetiti na njih i preporučiti vam čitanje) su svakako "Dobar protiv sjeverca" Daniela Glattauera, "Momak sa sela" Katarine Mazetti, serija krimića s glavnim likom Cliffom Janeway, a i glavnom junakinjom Victorijom Laurie, "Brži od smrti", sjajan prvijenac Josha Bazella, "U miso-juhi" Ryua Murakamija, "Kamo idemo, tata?" Jeana-Louisa Fourniera, "Lolita u Teheranu" Azar Nafisi, "Kako ga je priroda stvorila" Johna Colapinta, "Povijest čitanja" Alberta Manguela, "Nasljeđe gubitka" Kiran Desai, "Livada Crnog Labuda" i "Atlas oblaka" Davida Mitchella, "Vodoriga" Andrewa Davidsona...
A godina je počela doista prekrasno: trilogijom o Žrtvenom Jarcu Daniela Pennaca i "Sjenom vjetra Carlosa Louisa Zafona.
Sjajna godina za jednu čitateljicu, doista sjajna!
Ali veselim se novim početcima - u 2011. godini obaramo sve rekorde, zar ne?
subota, 15.01.2011.
Najbolje od najboljeg u svijetu bloga i interneta općenito
Nije me bilo u blizini kompa nekoliko tjedana, odmorila sam mozak od čitanja i pisanja pa sad ponovno surfam k' o velika. I tražim (i nalazim) zgodne stvarčice vezane uz knjigu i čitanje.
Kao prvo, preporučujem vam izvrstan Semiramidin tekst o njezinoj očaranosti Kenom Folletom i knjigama općenito.
I onda dođe kraj...
Nadalje, Indijanka vegetarijanka se izjasnila o knjizi Vedrane Rudan pod naslovom "Uho, grlo, nož" koju sam i sama čitala, možda je čak i imam u svojoj biblioteci, tko će znati, i za koju i dalje tvrdim da nije tako šokantna kako mnogi tvrde - čitatelj koji čita i nešto stranjske literature zna da su i šokantnije stvari u svjetskoj literaturi prestale biti tabu.
Vedrana Rudan: "Uho, grlo, nož"
Mailom sam primila newsletter srpskog kolege blogera Željka Obrenovića koji je za nas pobrojao sve filmove, serije i knjige kojima u 2010. godini nije bilo premca. Prenosim vam upravo onaj link koji se za temu ovog bloga pokazao najzanimljiviji.
Najbolje knjige u 2010.
Za kraj, obvezno pogledajte ovaj videoclip s TED-a, u kojemu Jay Walker pokazuje svoju knjižnicu ljudske mašte koju je u svom domu izgradio zajedno sa svojom suprugom Eileen.
četvrtak, 13.01.2011.
Thomas Harris: "Kad jaganjci utihnu" II.
Ovaj bih tekst mogla nasloviti i kao "Kad knjiga nije slikovita kao film", no pretpostavljam da je to moj problem jer sam prvo gledala film, a onda slučajno naletjela na knjigu.
Priču poznajemo: Clarice Starling, novakinja u FBI-jevom centru za obuku u bazi Quantico, poslana je od svog šefa Jacka Crawforda da izvuče neke podatke od vjerojatno najslavnijeg zatvorenika na planeti, dr. Hannibala Lectera, psihijatra i psihopata koji je u to vrijeme već ubio devet ljudi. Informacije su im potrebne jer ne mogu ući u trag serijskom ubojici koji ubija žene i dere im nasumične komade kože. Clarice je potom uvučena u svijet u kojem normalna ljudska logika i iskustvo ne igraju nikakvu ulogu i u kojem samo psihopatski pristup okolini nešto znači.
(općenito, za vašu informaciju, samo se Amerika može pohvaliti, ako je to prava riječ, velikim brojem serijskih ubojica (LINK na Wikipediu) - Ted Bundy, recimo, ili John Gacy, ili David Berkowitz, poznatiji kao "Son of Sam". U našim su krajevima takvi ubojice izrazito rijetki, primjerice, poznajemo Slovenca Metoda Trobeca koji je ubio pet žena i spalio njihove ostatke u krušnoj peći (LINK). Također, ženski serijski ubojice su također izrazito rijetki.)
Nadalje, jeste li i vi primijetili kako kad ste nečim zaokupljeni, cijeli se svijet uroti da govori upravo o toj temi? Tako sam i ja čitajući ovu knjigu prošlog vikenda naletjela na film "Crveni zmaj" koji pokriva knjigu prije ove. Taj mi je film razjasnio mnoge okolnosti koje se tiču Willa Grahama koji je prije Clarice Starling komunicirao s Hannibalom Lecterom u nadi da će na isti način izvući iz njega informacije glede nekog drugog serijskog ubojice.
Fasciniraju li i vas priče o serijskim ubojicama? Sam Sir Anthony Hopkins misli da je privlačnost lika koji ga je lansirao u svijet svevremenske slave u tome što se ljudi vole bojati, što vole priče o babarogama. No ja ne mislim da je tako, bar za mene nije. Naime, mislim da me tim pričama najviše privlači neodgonetljivost takvih likova: njihovi mozgovi ne funkcioniraju na jednak način kao mozgovi nas normalnih ljudi. Njih ne pokreću iste želje i potrebe. I upravo u tome nalazim privlačnost takvih priča: one pričaju o "onima drugima", o onima koji nisu "mi" i nemaju nikakvih poveznica s nama, osim što također pripadaju ljudskoj rasi. Fascinantno.
utorak, 11.01.2011.
Savjeti za dobar i kvalitetan život
Prije nego što vam kažem sve što vam imam reći o "Kad jaganjci utihnu", pala mi je na pamet jedna druga tema: ne ide li vam već na živce kad vam nepoznati ljudi pokušavaju reći kako da živite svoj život? Na takvo razmišljanje ponukao me tekst "Savjeti za dobar i kvalitetan život" kojega sam pročitala na Pametnoj kuni u sklopu newslettera koji mi šalju u sandučić svakog dana (tehnički, i ovo je post o knjizi, jer autor teksta spominje slavnu knjigu Oga Mandina: "Najveći trgovac na svijetu" koja je praktički postala biblija moderne prodaje. I ne, nisam je čitala. Još.)
Savjeti za dobar i kvalitetan život
Ono što me pomalo raspigalo jest kako su rečenice poput "mi smo gospodari vlastite sudbine" ili "gledajte na život pozitivno" postale toliko izlizane floskule koje su izgubile svako značenje da već nesvjesno preokrećem očima kad ih čujem. Ne želim reći da one nemaju smisla ili da sam ja u konačnici cinična osoba (iako to možda i jesam), već da mora postojati novi način da se kažu stare istine. Ili još bolje, da moraju postojati individualni načini na koje ljudi dolaze do tih istina i na koje ih kasnije izriču i iskazuju. Vi znate da sam ja uvijek za individualni pristup.
Pa se onda vraćamo na onu (moju) staru misao kako iz nekog razloga second-hand iskustvo nije nikad toliko relevantno kao first-hand. Kad vam netko tko nikad nije imao ni zrna ozbiljnih problema u životu (iako neki tvrde da se problemi ne mogu rangirati i da su svakome njegovi problemi najteži na svijetu) kaže da i u najgorim svojim momentima morate razmišljati pozitivno (a vama dođe da ga nokautirate na Mars), ne djeluje li to nekako lažno i neuvjerljivo? Ne osjećate li se i sami kao velika lažovčina kad dijelite savjete koje sami niste imali prilike isprobati?
Ljutim se na Pametnu kunu i na tekst "Savjeti za dobar i kvalitetan život", doista. No iz ovih ću vam stopa preporučiti način na koji meni odgovara da mi se prenose stare istine. Radi se o stihovima Baza Luhrmana i pjesmi "Always wear sunscreen":
If I could offer you only one tip for the future, sunscreen would be it. The long term benefits of sunscreen have been proved by scientists, whereas the rest of my advice has no basis more reliable than my own meandering experience. I will dispense this advice now.
Enjoy the power and beauty of your youth; oh nevermind; you will not understand the power and beauty of your youth until they have faded. But trust me, in 20 years you' ll look back at photos of yourself and recall in a way you cant grasp now how much possibility lay before you and how fabulous you really looked...You' re not as fat as you imagine.
Dont worry about the future; or worry, but know that worrying is as effective as trying to solve an algebra equation by chewing bubblegum. The real troubles in your life are apt to be things that never crossed your worried mind; the kind that blindside you at 4pm on some idle Tuesday.
Do one thing everyday that scares you
Sing
Dont be reckless with other people' s hearts, dont put up with people who are reckless with yours.
Floss
Dont waste your time on jealousy; sometimes you' re ahead, sometimes you' re behind...the race is long, and in the end its only with yourself.
Remember the compliments you receive, forget the insults; if you succeed in doing this, tell me how.
Keep your old love letters, throw away your old bank statements.
Stretch
Don' t feel guilty if you don' t know what to do with your life...the most interesting people I know didnt know at 22 what they wanted to do with their lives, some of the most interesting 40 year olds I know still don' t.
Get plenty of calcium
Be kind to your knees, you' ll miss them when they' re gone.
Maybe you' ll marry, maybe you wont, maybe you' ll have children, maybe you wont, maybe you' ll divorce at 40, maybe you' ll dance the funky chicken on your 75th wedding anniversary...what ever you do, don' t congratulate yourself too much or berate yourself either - your choices are half chance, so are everybody elses.
Enjoy your body, use it every way you can...don' t be afraid of it, or what other people think of it, it' s the greatest instrument you' ll ever own.
Dance...even if you have nowhere to do it but in your own living room.
Read the directions, even if you don' t follow them.
Do NOT read beauty magazines, they will only make you feel ugly.
Get to know your parents, you' ll never know when they' ll be gone for good. Be nice to your siblings; they are the best link to your past and the people most likely to stick with you in the future.
Understand that friends come and go, but for the precious few you should hold on. Work hard to bridge the gaps in geography in lifestyle because the older you get, the more you need the people you knew when you were young.
Live in New York City once, but leave before it makes you hard; live in Northern California once, but leave before it makes you soft.
Travel.
Accept certain inalienable truths, price will rise, politicians will philander, you too will get old, and when you do you' ll fantasize that when you were young prices were reasonable, politicians were noble and children respected their elders.
Respect your elders.
Don' t expect anyone else to support you. Maybe you have a trust fund, maybe you have a wealthy spouse; but you never know when either one might run out.
Don' t mess too much with your hair, or by the time its 40, it will look 85.
Be careful who advice you buy, but be patient with those who supply it. Advice is a form of nostalgia, dispensing it is a way of fishing the past from the disposal, wiping it off, painting over the ugly parts and recycling it for more than its worth.
But trust me on the sunscreen..."
ponedjeljak, 10.01.2011.
Thomas Harris: "Kad jaganjci utihnu" I.
Clariiiiceeeee... (sikt,sikt, sikt...)
O knjizi ću vam pisati drugom zgodom, kad konačno dovršim čitanje :)
petak, 07.01.2011.
David Nicholls: "Jedan dan"
Ne znam jeste li primijetili kako svakog mjeseca u suradnji nekoliko naših izdavačkih kuća izlazi po pet ili šest naslova mjesečno po popularnoj cijeni od 19,90 kuna, a koji se mogu kupiti u kioscima Tiska i dućanima Tisakmedia te u jednom našem poznatom trgovačkom lancu (evo, pred sobom imam letak iz tog trgovačkog lanca koji kaže da ovog mjeseca po navedenoj cijeni možete kupiti knjige "Kći čuvara uspomena" Kim Edwards, "Vitez templar" Jana Guilloua, "Zovem se sjećanje" Ann Brashares, "Grad lopova" Davida Benioffa, "Poljubac sjene" Richelle Mead i "Zaljubljenu Peoniju" Lise See). Ja tu izdavačku dramu pratim već mjesecima, testirala sam je kupovinom "Nevjernice", ali kad sam vidjela o kako se sitnom tisku radi, razočarala sam se. Ipak, ponukana oduševljenjem jedne prijateljice, sljedeći mjesec ili mjesec poslije te razočaravajuće kupovine izabrala sam i knjigu "Jedan dan" autora Davida Nichollsa.
E to nije bilo razočaranje! Dovoljna preporuka za odvajanje od 20 kuna bila je preporuka Nicka Hornbya s korica knjige koja kaže kako se radi o velikom, čarobnom i pametnom djelu. Formula je jednostavna: dvoje ljudi - dvadeset godina. Emma Morley i Dexter Mayhew upoznali su se kao studenti, na Dan svetog Swithina (15. srpnja) 1988. godine. Taj je susret u krevetu doveo do čvrstog prijateljstva kojemu se nijedno od njih nije usudilo nadati, iako su njihove životne priče rezultirale sasvim različitim posljedicama. Dexter je dolazio iz bogate obitelji i u mladosti se smatralo da je on jedan od onih muškaraca kojima svijet pitomo liježe pod noge. S druge strane, Emma je uvijek bila late bloomer - na početku pomalo bucmasta, s debelim naočalama, običnim roditeljima i neobičnim težnjama (pa se čovjek zapita što je zapravo bolje: uvijek malo kaskati za svima, ali napraviti prave stvari u pravo vrijeme, ili neprestano žuriti i onda zasrati situaciju?). Dexter je vrlo brzo postao televizijska zvijezda. Emma je radila u lancu brze prehrane. Dexter počinje piti. Emma počinje razmišljati o svojoj budućnosti. Dexterova zvijezda brzo tamni. Emmina tek lagano žmirka.
I na kraju sve bude u redu. Ili, na kraju ne bude baš u redu, ovisno o tome kako si sve to skupa tumačite (ne želim odati previše da ne ispadne da sam spoilerica knjiga). A do čitave je priče doveo tek jedan susret, tek jedan lakomisleni dan.
srijeda, 05.01.2011.
Gary Paulsen: "Ljeto jednog šesnaestogodišnjaka"
Kao prvo, sretno nam svima u novoj godini, dvijehiljadeijedanaestitoj. Općenito, meni su neparne godine bile povoljnije nego parne, pa se stoga ovoj veselim više nego dvijeidvanaestitoj, koja me plaši mogućnošću nestanka nejake mene s ovog planeta kako su već prorekli i stari Latinoamerikanci.
Čitala jesam, nemojte misliti da sam zabušavala. Danas vam donosim autobiografsku priču jednog šesnaestogodišnjaka, mračnu i bizarnu priču kakva bi se mogla pojaviti i u našoj lektiri za drugi razred srednje škole. Autor Gary Paulsen je, kako kažu u Mozaik knjizi, "jedan od najčitanijih suvremenih američkih pisaca za djecu i mlade". Kako priča kaže, u nježnoj je dobi od šesnaest godina pobjegao od nesavršenog obiteljskog doma i skrivao se od policije radeći na poljima repe s Meksikancima, potom ga je preuzela jedna farmerska obitelj, a završio je to ljeto putujući s cirkusom po američkim gradovima.
Ono što me zasmetalo glede neumoljive uredničke palice jest to što su u prvi plan izvukli njegovo saucy - djevičansko iskustvo sa striptizetom po imenu Ruby, dok su u drugom planu nezasluženo ostali njegovi odnosi s bakom Hazel i drugim prilično važnim likovima u priči. No istina je što se kaže - prve se ljubavi pamte, a čini se da je autor htio potencirati upravo to vrlo važno ljubavno iskustvo.
"Ljeto jednog šesnaestogodišnjaka" čita se lagano, ne traje dugo i možete ga prijeći u kratkom intervalu između dvaju čitateljskih projekata. Toplo preporučujem - izvrsna knjiga za ulazak u Novu godinu, poslije šesnaeste se doista počinju događati važne stvari.
