Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
srijeda, 29.12.2010.
Tom Robbins: "Parfem vječnosti"
"Parfem vječnosti" i čita se vječno, pogotovo ako ste u frci-strci kao što sam ja ovih dana (blagdani bi trebali biti vrijeme ljubavi i mira, a ne frenetične jurnjave po bespućima Hrvatske kao što ih ja proživljavam ovih dana. A kako ste vi proveli blagdane?)
No, ne govorimo više o mom Batmobilu, pričajmo malo o meni. Problem "Parfema vječnosti" sastoji se u tome što počinje tamo negdje daleko u prošlosti, a završava danas i ovdje. I nastoji obuhvatiti sve tajne ljudskog roda gledajući kroz prizmu osjetila mirisa. I dakako, govori o žuđenoj ljudskoj besmrtnosti.
Ali, je li ta besmrtnost zapravo žuđena? Recimo, ako išta uvijek imam na pameti, to je misao o prolaznosti (nešto kao "Misao na vječnost" Janka Leskovara) - u svakom trenutku, ma gdje se nalazila, znam kako mi vrijeme protječe i kako nemam svo vrijeme ovoga svijeta na raspolaganju. Neki ljudi ne razmišljaju na taj način, neki ljudi su uvijek u modu "lako ćemo", "ima vremena" i "uvijek postoji sutra". Za mene sutra ne postoji i nikad nije postojalo. Recimo, postojalo je određeno vrijeme u kojem sam namjeravala završiti svoje školovanje, zaposliti se, pa čak se i udati (kao klinka, ne znam jesam li vam to već rekla, uvijek sam mislila kako ću u dvadeset i petoj već imati prvo dijete, biti zaposlena i imati kuću. Kao moji roditelji, pretpostavljam.) No planovi vjerojatno i jesu ovdje da bi se mijenjali: završila školovanje jesam, i to u tom zadanom roku. Zaposlila sam se prije zadanog roka (iako u svojstvu privremenog rješenja), no privatni poslovi - tu sam uvijek malo štekala. Nisam udana, nemam djecu, nemam riješeno stambeno pitanje. Jesu li to važne stvari? Vjerojatno jesu. I svakako ću ih riješiti prije nego što moje vrijeme istekne.
Ipak, vratimo se na knjigu. Ne mogu reći da na mahove nisam uživala u čitanju (mnoga bi tinejdžerka mogla "upeglati" povremene erotske dijelove) i da se neki dijelovi nisu učinili zanimljivima. No da sam ja umjesto (subverzivnog) Toma Robbinsa pisala ovu knjigu, ne bih spojila besmrtnike Alobara i Kudru s mitološkim bogom Panom, a sve preko naših suvremenika, proizvođačice parfema Lily Devalier, autora mirisnih kreacija Marcela LeFevera i dnevne konobarice (a noćne lutalice) Priscille Partido. Ne bih ih miješala s ekscentričnim i pomalo šarlatanskim irskim profesorom Dannyboyem. Svaki od tih likova zasebno je vrlo neobičan, vrlo izazovan, a čini mi se da im je, strpavši ih sve među iste korice, Tom Robbins učinio nepravdu. Tako dobivamo vrlo zbrkanu mješavinu svega i svačega (doista, roman epskih razmjera, kao što kažu u Algoritmu, ali zguran na jedva 350 stranica) u kojoj tek neki mogu istinski uživati.
Nego, znate li koje je pitanje najčešće ovih dana: gdje ćete za doček?
P. S. Sjetimo se malo protekle godine: tada sam premještena s Almost Cool na Cool listu, nekoliko puta sam završila na naslovnici, a kraj 2009. sam uspjela obilježiti pišući sažetak svega što sam čitala u protekloj godini. Ove godine to nažalost neću stići učiniti, ali očekujte pomnu razradu 2010. godine u nadolazećoj.
četvrtak, 23.12.2010.
Što ti je razmaženost
Nažalost, već jedno tjedan dana nikako da izađem na zelenu granu sama sa sobom glede preseljenja, novog posla, novih ljudi i novog grada tako da iako jesam čitala u (meno)pauzama, nisam o knjigama pisala.
Ono na što sam naletjela jest krasna reakcija mlađahnog momčića kojemu su roditelji pod bor stavili i knjige na poklon. Riječi kakve je malac izgovorio nijedan trogodišnjak ne bi smio znati.
Nadam se da vi nećete biti zločesti i da nećete imati histeričan ispad ukoliko pod božićnim drvcem zateknete knjigu – znak je to da je netko oko vas poklon za vas vrlo pomno birao. A ja vam želim sretne blagdane, mira i tišine i ugodno okruženje u obiteljskom krugu.
četvrtak, 16.12.2010.
Par riječi - da prekinem šutnju
Nisam se uvrijedila, ne brinite, samo sam u nesnosnoj (nes-nos-noj!) gužvi ovih dana zbog preseljenja i tako. Naravno da sve pada u ovo nježno i mekano vrijeme oko Božića pa je stvar dvostruko agonizing. Sve radim navrat-nanos (na-vrat-na-nos!), od pakiranja, pravljenja popisa, pranja i peglanja… Uglavnom, do koljena sam u prljavom vešu i sve što me spašava od potpunog mentalnog raspašoja je činjenica da povremeno sjednem i surfam usred svog tog kaosa…
Natrapala sam tako na nekoliko veselih blogova koji tematiziraju vesele stvari poput tradicionalnih božićnih kolača, no i na nekoliko ozbiljnijih. Pa pogledajmo!
Super mi je blog Danas kuhamo, osobito prave i profesionalne fotografije hrane koju priprema ova blogerica. Ovo je vrijeme tradicionalno vezano uz kolačiće, pa smo imali prilike vidjeti kako se rade Grancereale keksi, moji omiljeni Spekulaas, a meni su osobito za oko zapali slavni paprenjaci za koje sam ja, kao i blogerica s bloga Danas kuhamo, prvi put čula u hrvatskom prijevodu dječje knjige Astrid Lindgren “Pipi Duga Čarapa”. I doista, Pipi je tamo radila paprenjake ležeći na podu!
Paprenjaci
Sajam taštine (meanwhile, back on Earth) piše o knjigama (ma zapravo, piše o politici, o političarima kao kurvama, o tome kako ništa ne valja, ali kako imam starijeg člana obitelji koji neprestano drvi o tome kako ništa ne valja i svima nam kvari raspoloženje do te mjere da poželimo skočiti s mosta, potpuno ignoriram cjelokupne pokušaje analize hrvatskog društvenog sustava). Spominje “Elijahovu stolicu” Igora Štiksa o kojoj sam čula oprečne ocjene (Sajam taštine se nalazi na afirmativnom kraju štapa, ako sam dobro shvatila). No spomenuta je i još jedna knjiga o kojoj tek saznajem da su ocjene oprečne: “Dobar protiv sjeverca” austrijskog pisca mlađe generacije, Daniela Glattauera – meni je bila super, ja sam je čitala ovog ljeta i oduševila se. A u komentarima kaže Djevojka s bisernom naušnicom da je se nije previše dojmila.
Tu opreku nastojim objasniti (ili, moje sviđanje nastojim objasniti) i time što je bila posredna tema teksta “Defloracija politike i bura oko Koversade” Sajma taštine. Naime, on se pita ima li knjiga budućnost u uvjetima sve veće popularnosti novih medija – e-maila, SMS-a, Facebooka i čega već ne. Sajam taštine prikladno spominje knjige poput “Dobar protiv sjeverca” koje su uspjele u sebe integrirati te nove medije: ne ih ignorirati, i ne ih smatrati svojim neprijateljima, već doista novim medijem koji koristi popularnosti i jednih i drugih – i starih i novih medija. Uglavnom, prosudite sami.
Defloracija politike i bura oko Koversade
Bookaleta je napisao lijep prikaz novog romana Nade Gašić “Voda, paučina” (kako logičan naslov nakon “Mirna ulica, drvored”). Kao novinar i književni kritičar, ovaj bloger je ograničen novinskim okvirom od 55 redaka, ali je osjećao da o ovoj knjizi koja ga je oduševila mora reći i nešto više. Stoga evo rezultata na linku dolje.
Savršenstvo s mrvicom nesavršenosti
Funky Business piše o bestseleru “Muškarci koji mrze žene” Stiega Larssona, što možete pročitati na linku dolje (mislim da doista ne treba ništa drugo dodati).
Muškarci koji mrze žene
I konačno, jedan blog koji mi se svidio u posljednje vrijeme (a nema veze s knjigama), jest blog Novac i djeca koji tematizira štednju, budžetiranje, trošenje i sve ono što ima veze s novcem, a tiče se i djece (jer pametno je rečeno: u školi učimo sve i svašta, najčešće nepraktično i neprimjenjivo u stvarnom svijetu, ali kao da nikad ne učimo doista važne stvari: kako raspolagati novcem, slobodnim vremenom i međuljudskim odnosima). Stoga pogledajte ovaj blog na linku dolje.
Novac i djeca
petak, 10.12.2010.
Joseph Finder: "Paranoja"
Nastavljam orati i plužiti po svojoj prikupljenoj kolekciji knjiga iz Algoritmove Najbiblioteke (BTW, hvala od srca Algoritmu što na prikladan način nagrađuje i potiče sve koji ga ovoliko reklamiraju kao ja…) Jučer sam završila s čitanjem “Paranoje” Josepha Findera (a sad sam uzela čitati “Parfem vječnosti” Toma Robbinsa).
“Paranoja” nije loša, vrlo se brzo čita (imam dojam i da ću je brzo zaboraviti, no razgovarajmo o toj knjizi dok još uvijek pamtim što se događalo). U središtu je radnje Adam Cassidy, mladić kojemu je jedina životna filozofija što manje raditi, a da se ne dobije otkaz. No jednom je prekardašio, i to kad je za odlazećeg kolegu organizirao vrhunski catering na račun kompanije predstavivši se kao njezin direktor. Za tu navodno kobnu pogrešku direktor i grupica njemu odanih stručnjaka “pričepili” su ga da špijunira za njih kao zaposlenik u konkurentskoj kompaniji Trion.
Industrijska špijunaža zahtijeva vrsne male gadgete i različite vještine kao što smo već ranije naučili iz serije “Chuck” (uopće me ne čudi da je taj špijunski žanr ponovno oživio, sudeći prema razini zanimljivosti) pa i Adam Cassidy dobiva potrebnu obuku u Wyattu da bi preživio u Trionu. Međutim, ono što je još zanimljivije jest kako je lako uspinjati se korporativnom ljestvicom – potrebno je samo da vas zamijeti direktor odnosno vlasnik kompanije; potrebna je samo jedna dobra ideja, jedna upečatljiva rečenica i možete se iz derutnog jednosobnog stana preseliti u luksuzni apartman, a cipelcug zamijeniti Porscheom.
Jedini problem koji možete imati s tim finim angažmanom jest da vam se iznenada probudi savjest. Naime, Jock Goddard, vlasnik kompanije Trion je mili, ali pronicljivi starčić kojega ničim izazvani podsjećate na njegovog pokojnog sina Elijaha. Na tajnom projektu čiju narav morate saznati radi djevojka u koju se zaljubljujete. I kako onda špijunirati mirne duše, kako?
Ni sama nikad nisam mogla odvojiti svoje profesionalne osjećaje od privatnih. Odnosno, uvijek sam tražila integritet. Integraciju profesionalnog i privatnog identiteta, ako se tako mogu izraziti. Jasno da to nije uvijek bilo moguće, ali uvijek sam znala što je to što nikad neću moći raditi. Nikad se neću moći učlaniti u stranku da bih dobila posao, recimo. Ili, nikad ne bih mogla prodavati preparate za mršavljenje za koje znam da ne funkcioniraju. Ili ne bih mogla preporučiti neku drugu stvar u koju ne vjerujem.
Kako se nositi s onim da propovijedate ono u što ne vjerujete? Kako se vi nosite s tim?
utorak, 07.12.2010.
Robert Littell: "Legende (roman opsjene)"
Kako završavam neke poslove koje imam ovdje i uskoro selim, morala sam vratiti sve knjige iz knjižnice pa sam osuđena na gotovo 500 naslova iz svoje kućne biblioteke (od kojih sigurno 300-tinjak nisam pročitala). To će mi valjda biti dovoljno da pregrmim selidbu.
Prva je došla na red knjiga “Legende (roman opsjene)” autora Roberta Littella. Autor, koji se specijalizirao za hladnoratovske špijunske romane, odradio je svoj radni vijek kao novinar, ali i brodski navigator, protupodmornički vojni časnik i časnik za komunikacije.
U posljednje vrijeme doma dosta gledamo “Chucka”. Ma o koliko se debilnoj seriji radilo, s naznakama sapuničavosti, pomalo uživamo u svim tim špijunskim gadgetima, u obratima i comic reliefovima (kako da vam sve to kažem na hrvatskom jeziku, kako?) I malo se stidimo oko toga (kad kažem “mi”, mislim na svoju malu izvanbračnu zajednicu). Tako je slično i s ovim romanom: govori o Hladnom ratu između Rusije i SAD – a, o malom selu između Moskve i Petersburga (Prigorodnaja, ako mi možete vjerovati) i o jednom istražitelju koji dobiva u zadatak pronaći jednog zabludjelog Židova kako bi svojoj ucviljenoj supruzi dao vjerski razvod. Nažalost, istražitelj (imenom Martin Odum) nije istražitelj, već umirovljeni agent CIA-e koji se utjelovio u brojne inkarnacije tijekom svoje burne karijere. Bio je i Dante Pippen, IRA-in bombaš i stručnjak za eksplozive, kao i Lincoln Dittmann, trgovac oružjem i veliki zaljubljenik u američki Građanski rat.
Sjećate se da sam vam rekla da mi je “Dečko, dama, kralj, špijun” Johna le Carrea bio strašno dosadan? Mislila sam da je to zbog toga što je hladnoratovska tema tako nevjerojatno zastarjela i passé, ali nakon što sam pročitala “Legende”, ipak mi se čini istinitijom tvrdnja da mi drugačiji pristup toj temi ipak više odgovara.
Evo i jedne potpuno istinite priče o meni: ponekad želim da sam više kul. Da znam pucati iz vatrenog oružja (pa čak i da posjedujem vlastiti arsenal), da poznajem borilačke vještine nekog tipa, da mogu popravljati automobile, voziti opake motocikle ili… ne znam, vitlati bičem (nijednu od tih vještina nije osobito teško usvojiti, ali čine mi se nemogućima) . Možda bih se onda malo manje bojala: priznajem da me nasilje bilo koje vrste, pa čak i verbalno, naprosto užasava (kad sam nedavno vadila krv, laborant mi nije mogao pronaći venu. “Vi ste tako nježni”, rekao je. To je istovremeno kompliment i potvrda kako sam slaba. S jedne strane, to znači da nikad neću ostarjeti, a s druge da me nitko nikad neće shvaćati ozbiljno.) Ono me užasava, ali istovremeno i intrigira. Zamišljam kako bih mogla naći mjeru u kojoj bih upotrebljavala svoje moći, ali je možda bolje da nikad ne saznam ukoliko sam poremećena i opijena moći.
nedjelja, 05.12.2010.
Katarina Mazetti: "Momak sa sela"
Jedva sam dočekala da vam pišem o ovoj knjizi. Znate i sami koliko volim naletjeti na nešto naprosto prekrasno što je možda pomalo skriveno kod izdavača za kojega je atipično izdavanje takve vrste knjiga (u ovom slučaju: Izvori), ili što se krije iza imena nepoznatog autora ili autorice, ili je neprivlačno naslovljeno. «Momak sa sela» Katarine Mazetti je upravo takva priča, prekrasna, topla i neobična (humoristična, na neki način), u kojoj sam uživala i oko koje sam si imala prilike postaviti puno pitanja. U izvorniku se zove «Grabenn i graven bredvid», ali ćete je na engleskom govornom području pronaći pod nazivom «Benny&Shrimp», i s radošću vas izvještavam da je autorica prodala 450 tisuća primjeraka u svojoj rodnoj Švedskoj.
Obvezno pročitajte i intervju s autoricom Katarinom Mazetti u povodu izlaska ove knjige.
Katarina Mazetti – Interview
Priča počinje susretom na groblju. Desiree kao tridesetpetogodišnja udovica žaluje za svojim suprugom Orjanom koji je poginuo u prometnoj nesreći. Žaluje? Nastoji žalovati, ali kako ih nikad nisu vezali osobito duboki osjećaji, ona se muči i trudi žalovati. Jedan neukusni grobljanski spomenik do groba njenog muža, jedan neobičan muškarac s kapom drvosječe i bez tri prsta na ruci, dolazi odati počast svojoj majci. Za Desiree, knjižničarku i građanku, taj je muškarac seljačina bez ukusa. Dok ih odjednom ne povežu neke čudne, jake sile. Ona postaje njegov Račić i oni nastoje održati svoju vezu na relaciji selo-grad.
Što muškarci žele?
Desiree sasvim odgovara život u kojem ima odvojene trenutke za Bennya, a ostatak vremena posvećuje se svom radu na dječjem odjelu knjižnice u gradu u kojem živi. Benny pak nije zadovoljan time: njemu treba supruga velikih grudiju, koja zna zakrpati čarape i povremeno pomagati vozeći traktor, koja zna spraviti izvrsne mesne okruglice i koja zna musti krave. Građanka, pih, što će to njemu! Ona ne razumije da je briga za dvadeset i četiri muzne krave posao bez radnog vremena, da je često umoran i da ne želi provoditi večeri odlazeći u operu. Ona je pak pronašla njegove svjedodžbe iz škole i ima dokaz da je pametan – pa zašto onda ne želi prodati farmu i dovršiti svoje školovanje, postati netko i nešto?
Vrlo je interesantna opreka između sela i grada (kod nas još od «U registraturi» nismo razriješili taj problem). Naime, vjerujem da većina ljudi koji čitaju ovaj blog žive u gradu. Građani, koliko se sjećam još iz srednje škole (dolazim iz prigradskog naselja, pa smo mi «dođoši» u srednjoj školi često znali imati slične probleme), svisoka gledaju na seljake. Da su neuki, zatucani, da se ne znaju ponašati... Ne brinite se, ni seljaci, kad se vrate u svoje selo, ne štede građane – da su bahati, ali da često lošije žive u smislu životnog standarda. Da mi je kuna za svaki put kad sam čula: «Čvarci i iznutrice – mi to na selu bacamo kerovima, a građani se otimaju za to u mesnicama i zlatom plaćaju naše otpatke!» Jedna meni draga osoba koja pokazuje izrazito visok stupanj tolerancije za svoje godine, često na to kaže kako moraš živjeti u oba života da bi shvatio da je sve to zapravo isto: da u oba svijeta postoje isključivo osobe koje se bore u životu i koje samo nastoje pošteno raditi da bi mogle zaraditi za život. I to je lijepo, tako treba razmišljati.
Što žene žele?
No nije to samo priča o kontrastu između sela i grada, već i između muškaraca i žena. Muškarci su jednostavniji, pa i ovaj Benny zna što želi – ne želi više biti stari momak i želi se oženiti ženom svog ranga i sličnih interesa. No Desiree više ne želi isključivo brak, želi karijeru i želi imati život odvojen od života svog supruga. Način na koji ih je kemija spojila je zapravo neobičan: Desiree su prije, sudeći prema njezinom pokojnom suprugu, privlačili pomalo beskrvni gradski dečki, oni koji su se uvijek složili sa svime što je ona predlagala i kojima je zapravo bilo svejedno jesu li s njom ili negdje drugdje. Sad se imala prilike naći u naručju «pravog» muškarca, i to ju je iznenađujuće privuklo.
Konačno...
«Momak sa sela» je lijepa i topla ljudska priča u kojoj izvan svake dvojbe možete pronaći i nešto za sebe. Oprečna od prve do zadnje stranice, oduševit će vas toplinom i jednostavnošću kojom odiše.
petak, 03.12.2010.
Rubrika: Rozakoza
Već se nekoliko tjedana nisam hvalila materijalima koji su objavljeni na Rozojkozi, pa je sad pravo vrijeme da ispravim tu nepravdu koju sam učinila prema sebi.
Prvo, pisala sam o «Boji zakona», romanu prvijencu Marka Gimeneza. Na mahove naivan, ipak je to zgodan sudski triler kakav biste mogli čitati jednom kad budete imali slobodno poslijepodne za sebe.
Kad vam se pravo uplete u život
Nadalje, prošli tjedan sam pisala o «Sopranima» škotskog autora Alana Warnera. Roman je to o nekoliko djevojaka koje u školskom zboru katoličke škole pjevaju prvi glas. No njima su ipak važnija društvena zbivanja poput pijančevanja, novih martensica, seksa i cigareta. Dobra prilika da se mi djevojke podsjetimo kad smo i same bile takve male vještice.
Prljave male namiguše
Konačno, u okviru velikog tematskog okvira dogovorenog za studeni, ja sam za Rozukozu pisala o tome kako se ja osjećam kao superjunakinja kakva već jesam.
Jesensko pretvaranje u Emo girl
četvrtak, 02.12.2010.
Molim pomoć: tražim stan u Koprivnici!
Ukoliko netko iznajmljuje ili poznaje nekoga tko iznajmljuje jednosoban stan u Koprivnici, molim da mi se javi putem maila bookeraj.blog@gmail.com, vrlo je hitno, počevši već od sredine prosinca.
Potrebite karakteristike stana: jednosoban (dakle: kuhinja, kupaonica, jedna soba), ne previše udaljen od centra, u zgradi, maksimalnog iznosa od 1500,00 kuna za stanarinu i režije, namješten, s mogućnošću priključka na internet.
Osoba koja traži stan ženskog je spola, mlađa osoba, uredna, kućevna i umiljate naravi te dobro pazi na tuđe stvari. Stan traži zbog radnog mjesta u Koprivnici.
Unaprijed zahvaljujem!
Mickey Spillane: "Poljubac smrti"
Za razliku od romana o kojem sam vam pisala prije dva dana, «Poljubac smrti» Mickeya Spillanea je točno ono što sam mislila: tvrdokuhani detektivski roman u kojem je mafija nemilosrdna, naš glavni junak Mike Hammer opakiji od čekića kojim se nazivlje, a sve su žene steaming – hot i opasne do daske. Ako vam kažem da je u izvorniku ova knjiga nazvana «Kiss Me Deadly», bolju sliku o tome što se kod mene ovih dana čita doista nećete moći dobiti.
Što da vam kažem, bilo je dosadno i jedva sam je pročitala.
No ne sekiram se oko toga što to kažem jer je i sam Mickey Spillane (Frank Morrison Spillane) bio svjestan da je ono što piše totalno smeće ("Those big-shot writers could never dig the fact that there are more salted peanuts consumed than caviar... If the public likes you, you're good.", jedan je od njegovih citata).
Priča je jednostavna: njegov glavni junak naleti na zgodnu golu autostopisticu koja bježi od nečega, očito u strahu. Kadli, traži je policija. Kadli, traže je i neki vrlo zločesti ljudi u odijelima na sitne prugice i čudnog romanskog naglaska. Nažalost, Mike Hammer ne može spasiti zgodnu autostopisticu iz automobila koji pada niz provaliju, ali uspijeva spasiti sebe, pa se zariče kako će on, vlastoručno i bez pištolja (jer su mu dozvolu za korištenje pištolja uzeli policajci do završetka istrage o smrti autostopistice), pronaći organiziranu skupinu ubojica i natjerati ih da požale dan kad su brodovima stigli u Ameriku sa rodne Sicilije.
Mike Hammer je nepobjediv, tvrd kao hercegovački kamen i jednako se tako odnosi prema ženama. I dosadan je kao uš.
