Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
utorak, 07.12.2010.
Robert Littell: "Legende (roman opsjene)"
Kako završavam neke poslove koje imam ovdje i uskoro selim, morala sam vratiti sve knjige iz knjižnice pa sam osuđena na gotovo 500 naslova iz svoje kućne biblioteke (od kojih sigurno 300-tinjak nisam pročitala). To će mi valjda biti dovoljno da pregrmim selidbu.
Prva je došla na red knjiga “Legende (roman opsjene)” autora Roberta Littella. Autor, koji se specijalizirao za hladnoratovske špijunske romane, odradio je svoj radni vijek kao novinar, ali i brodski navigator, protupodmornički vojni časnik i časnik za komunikacije.
U posljednje vrijeme doma dosta gledamo “Chucka”. Ma o koliko se debilnoj seriji radilo, s naznakama sapuničavosti, pomalo uživamo u svim tim špijunskim gadgetima, u obratima i comic reliefovima (kako da vam sve to kažem na hrvatskom jeziku, kako?) I malo se stidimo oko toga (kad kažem “mi”, mislim na svoju malu izvanbračnu zajednicu). Tako je slično i s ovim romanom: govori o Hladnom ratu između Rusije i SAD – a, o malom selu između Moskve i Petersburga (Prigorodnaja, ako mi možete vjerovati) i o jednom istražitelju koji dobiva u zadatak pronaći jednog zabludjelog Židova kako bi svojoj ucviljenoj supruzi dao vjerski razvod. Nažalost, istražitelj (imenom Martin Odum) nije istražitelj, već umirovljeni agent CIA-e koji se utjelovio u brojne inkarnacije tijekom svoje burne karijere. Bio je i Dante Pippen, IRA-in bombaš i stručnjak za eksplozive, kao i Lincoln Dittmann, trgovac oružjem i veliki zaljubljenik u američki Građanski rat.
Sjećate se da sam vam rekla da mi je “Dečko, dama, kralj, špijun” Johna le Carrea bio strašno dosadan? Mislila sam da je to zbog toga što je hladnoratovska tema tako nevjerojatno zastarjela i passé, ali nakon što sam pročitala “Legende”, ipak mi se čini istinitijom tvrdnja da mi drugačiji pristup toj temi ipak više odgovara.
Evo i jedne potpuno istinite priče o meni: ponekad želim da sam više kul. Da znam pucati iz vatrenog oružja (pa čak i da posjedujem vlastiti arsenal), da poznajem borilačke vještine nekog tipa, da mogu popravljati automobile, voziti opake motocikle ili… ne znam, vitlati bičem (nijednu od tih vještina nije osobito teško usvojiti, ali čine mi se nemogućima) . Možda bih se onda malo manje bojala: priznajem da me nasilje bilo koje vrste, pa čak i verbalno, naprosto užasava (kad sam nedavno vadila krv, laborant mi nije mogao pronaći venu. “Vi ste tako nježni”, rekao je. To je istovremeno kompliment i potvrda kako sam slaba. S jedne strane, to znači da nikad neću ostarjeti, a s druge da me nitko nikad neće shvaćati ozbiljno.) Ono me užasava, ali istovremeno i intrigira. Zamišljam kako bih mogla naći mjeru u kojoj bih upotrebljavala svoje moći, ali je možda bolje da nikad ne saznam ukoliko sam poremećena i opijena moći.
